Hadžiefendijina hastahana u Strmom sokaku: Prva tuzlanska bolnica

Priča o tuzlanskoj hastahani začinje se u Sarajevu. Otkucava svoje prve otkucaje u ritmu koraka čovjeka koji šepa i podrhtava u februarskoj hladnoći. U njegovim kretnjama titra blaga nervoza, u njemu kipti bijes. Međutim, svana, njegovi budni pratioci ništa ne primjećuju, oni se i dalje dive mirnoći koja vlada na licu, u cijelom držanju i koraku njihovog gospodara. Treba to možda zahvaliti i mrazu od kojeg su se naježili i platani, jer ni njemu, gospodaru, kojem još ne otkrivamo ime, ali samo zbog toga da bi uvod u našu pripovijest ogrnuli velom tajanstva, nije sasvim jasno da li drhti usljed bijesa ili je to ipak samo posljedica hladnoće, sarajevske, nemilosrdne.

Gospodar – tako ga zovu samo među sobom, a pred njim ne smiju – još prije šest godina kada je došao u Bosnu, izderao se na jednog od njih, rekavši da će glavu položiti na kladu onom ko ga ubuduće bude nazvao gospodarom, jer jedan je Gospodar, i pogledao je tad u nebo, nastavio je: „A ja, niti sam gospodar niti ste vi psi, već tjelesni čuvari sultanovog namjesnika u njegovoj najzapadnijoj provinciji, te stoga hoću da budete ponosni“, i lijevom rukom tad je protrljao onu ukočenu nogu u koju ga strefi tane u jednoj od mnogih bitaka koje vođaše za sultana protiv Rusa i ogrnu se slavom i titulom „Serdar Ekrem“, koju nosahu samo najhrabriji i najzaslužniji, i opet vrati blagost i mir na svoje prozračno lice na kojem titraše vječit i blag smiješak, i reče: „Da.“ Da, izusti tu rječicu koju će svaki put čuti od njega kada bude zaključivao razgovor.

VEZIR I VALIJA

Isto to „da“ istisnuo je gospodar i prije pet dana, kada je bio spreman da izađe iz Bosne. Sa svim svojim koferima, sa svom onom prtljagom, s cijelom menažerijom kućnih ljubimaca, sa silnom poslugom i porodicom, ličio je samom sebi na šefa kakvog cirkusa dok se smrzavao po Brčkom, čekajući da se Sava konačno odmrzne pa da ga brodom prebace do Beograda, a odatle Dunavom u Ruščuk prema Crnom moru. Tamo je trebao primiti novu službu, on, već bivši valija bosanski, kojeg sultan opozva na osnovu pritužbi ruskog konzula Jevgrafa Romanoviča Šćulepnikova, taj mu već godinama zagorčava život i hoće da ga istjera iz Bosne, jer je, konačno, on, Šerif Osman-paša, Topal, kako ga zovu po Bosni – nema više nijednog razloga da mu krijemo ime – uspio da istrijebi korupciju i mito i nepotizam i svaku još hrđu iz ove zemlje. Uspio je da zavede red i da provede reforme i da izgradi važne institucije, i bolnicu, i poštu, i telegraf, i štampariju, i stručne škole i, treba li još da se nabraja, i dočekao je protjerane muslimane iz Srbije izgradivši im džamije i oko njih cijela naselja, i Kozluk, i Bijelo Polje, i Gornju i Donju Aziziju, i Bosansku Kostajnicu, i Orahovu, i pilane i kasarne i, ako baš hoćete, i prvu pivaru u Bosni, tu na Kovačima.

I dok je čekao da pukne led, dođoše u Brčko njegovi prijatelji Petraki Petrović i Vita Salom, sasvim zajapureni, a s konja pod njima odvaljuje se pjena u ponjavama. Oni mu dovedoše glasnika koji je upravo stigao iz Stambola s fermanom o njegovom ponovnom imenovanju za bosanskog valiju, a njemu dođe da ih zagrli kao najrođenije, da ih poduhvati ispod pasa i da ih pronosa po cijelom Brčkom i do Tuzle, ali se suzdrža i reče blagajniku da nagradi i nahrani glasonošu. I, „da“, tom rječicom zatvori i ovu temu, okrenu se i vrati u Sarajevo da – ne obazirući se na priče koje su kovali u ruskom konzulatu kako je Vita Salom, kojeg zvahu „Telal-efendija“, išao u Stambol s torbama punim zlata da plaća i podmićuje redom sve po Porti i oko nje – nastavi tačno ondje gdje je stao.

A stao je Topal-paša baš tu, na ideji koja ga spopala kada se vratio iz posjete franjevcima u Fojnici pa mu oni tamo pokazali kako se čuva prošlost i kako se gaji sjećanje. Ti skromni ljudi u bezbojnim habitima sačuvaše i ahdnamu koju im potpisa još Fatih sultan i plašt svog predvodnika, tog Zvizdovića, i još mnogo toga važnog za njihovu i povijest ove zemlje. Uz ostalo, rekoše mu da su prvog liječnika u Bosni dali oni, franjevci, pokazujući mu lulu i još štojekakve lične stvari velečasnog Mate Nikolića, pokoj mu duši, koji je diplomirao medicinu još 1807. godine u Feldsbergu u Njemačkoj, a liječio je sve, i pravoslavne, i katolike, i muslimane, i Cigane, i vlahe, i prave Turke, ne gledajući ni u vjeru ni u nevjeru. I ostali njihovi diplomirani doktori, i Tomo Dafinić, i Petar Bustrović, i Tadija Lagarević, i Franjo Gračić, liječiše ne pitajući ko si ni otkud si, već gdje te boli, junače.

Nažalost, svi su oni već odavno pred Bogom, a trenutno imaju samo dvojicu ljekara koji spadoše s nogu od posla, jadni Petar Marešević, od silnog obilaženja bolesnika ne može, hudnjak, da se sasvim posveti nauci, a već je doktorirao u Beču i njegovim znanjem, samo ako bi ga oslobodili prakse, mogli bi unaprijediti zdravstvo u Bosni da bude takvo da ga ni Švicarci nemaju ravnog. Spominju i Miju Sučića, hirurga, kojeg je valija imao prilike upoznati u Sarajevu u hastahani koju podignu ponad Baščaršije.

I tu ujaci prelaze na stvar. Govore oni kako bi bilo dobro kada bi presvijetli paša pomogao da se odškoluje još koji ljekar, a oni već imaju mladih fratara znatiželjnih i željnih znanja i volje i da pomognu narodu. Samo, znate, takve su prilike, snebivaju se, nikom, ni njima, franjevcima odgojenim na siromaštvu, nije lahko priznati da su baš to, puki siromasi, trenutno oni nemaju novca da im priušte studiranje u Beču, pa ako bi, i gledaju kroz prozor uznjihale lipove grane, a paša mahne rukom pomoćniku defterdara, to znači da zapiše da treba franjevcima pomoći da pošalju svoje ljude u Beč na nauk i, da, kaže, zaključujući razgovor. Tad se i sam zagleda u uznjihale lipove grane i ne zna kako da, diskretno, dadne do znanja svojim domaćinima da njega slobodno, bez ikakvog ustezanja mogu ponuditi svojim vinom o kojem je puno toga dobrog čuo. On, Topal-paša, to svi znaju, s prilike na priliku crmkne poneku čašicu.

KUĆA ZA HASTAHANU

Da li su franjevci počastili Topal-pašu vinom, ne zna se, niti je pošteno da se o tome govori. Ali zna se da se po povratku u Sarajevo, kada mu je pomoćnik defterdarov iščitavao iz svojih hartija sve što je trebalo zapisati za svoje posjete Fojnici, i samostanu, i tekiji, i banjama, pa kada je došao do molbe franjevaca da im pomogne oko slanja fratara u Beč na studije medicine, Topal-paša se trznu, da, reče, pa zašto ne bi poslali i kojeg pametnog i talentovanog muslimana. I uspio je. Prije nego je konzul Šćulepnikov ostvario svoje mračne nakane, a ovaj put trebalo mu je samo tri mjeseca, i istjerao ga iz Bosne, dva su muslimanska mladića, bilježe hroničari, osvanula u Istanbulu, bili su to Mehmed Šerbić i Zarif Skender. Diplomirali su medicinu nekoliko godina nakon što je Topal-paša napustio Bosnu. Bila je 1873. godina i Topal-paši smrt već bijaše bojadisala beonjače. Iscrpljen i star, ispratio ih je iz Istanbula, a već naredne godine jedno veliko „da“ prostrlo se i preko njegove sudbine i svemogući kismet zatvorio je temu zvanu Šerif Osman Topal-paša, posljednji vezir Bosanskog pašaluka i prvi valija Bosanskog vilajeta, čovjek koji je do kraja života volio basne i koji tako zavoli Bosnu, „kao da je u njoj ponikao“, kako to zapisa smjerni Hamdija Kreševljaković.

Iste godine Mehmeda Šerbića, Sarajliju, historija upisuje u knjige kao prvog diplomiranog ljekara muslimana u Bosni i baca ga na službu u sjeverne pokrajine (njegov prijatelj Zarif Skender, također Sarajlija, biva poslan na službu u Novi Pazar). Mehmed Sami Šerbić, nakšibendija, prvo biva postavljen za ljekara Zvorničkog kadiluka, a onda i za ljekara sandžaka čije je sjedište prebačeno u Tuzlu. Tu će, zavoljevši Tuzlu i predajući joj cijeli svoj život i sve svoje znanje, podići hastahanu po uzoru na onoga čiji je bio štićenik, a koji podignu prvu bosansku bolnicu u Sarajevu. Bila je to, dakle, druga bolnica u Bosni.

Kada kažemo podignuta, zasigurno se razumije da je zgrada građena iz temelja, ali to ne želimo reći. Da ne bismo bili pogrešno shvaćeni, odmah da naznačimo da riječ podići u ovom slučaju izgovaramo u smislu početka rada bolnice i podizanja svega onog što jednoj bolnici treba, a sama zgrada u kojoj je useljeno sve to što treba već je stajala tu, osamljena na Golom brijegu, pogled s njenih pendžera puca po cijeloj dolini Jale i do Soline i do slanih bunara, perspektiva od koje bi se čak moglo i ozdraviti. Dakle, objekt je tu, samo je valjalo imati dobro oko pa prepoznati da je ta kuća, čisto bosanska, s izbačenim doksatima i verandom, i drvenarijom izrezbarenom ukrasima, dostojna naziva prve tuzlanske bolnice.

E sada, iako historija ne pruža nikakve dokaze da je baš tako moglo biti, valja nama zamisliti mladog i odlučnog Mehmeda Šerbića kako se uspinje uz Strmi sokak, a pod mišku je podbočio Hadži-bega, kojeg, s druge strane, isto tako pod ruku drži njegov sin Mehmed-beg, u čijem će se sinu Bakir-begu zatrnuti loza Tuzlića, jer mu Svevišnji podari sve kćeri – od njih historija bilježi ime Ifaket-hanume, prve žene na Balkanu koja je u lovu ubila medvjeda i o kojoj su pisale sve važnije tadašnje novine, čega će se sjetiti neimenovani ustaški pročelnik u Jasenovcu i u ženi koju su doveli pod sumnjom da žito nosi partizanima, prepoznati djevojku s novinskih stubaca, što će biti razlog da bude svirepo ubijena.

Ali vratimo se kojih sedamdesetak godina unazad. Zamislimo opet Tuzlu, Strmi sokak, eno su se doktor Mehmed Šerbić i Hadži-beg i Mehmed-beg već popeli do one kuće. Hadži-beg, kojeg Šerbić ne zove tako kako ga cijela Tuzla zove, već Hadžiefendija, jer u djetinjstvu provedenom u Sarajevu nije navikao na begove, on već priča kako je Omer-paša Latas porazio njegovog oca Mahmut-pašu, posadio ga na nekakvo kržljavo konjče, noge mu svezao u bukagije ispod konjskog trbuha, nabacio na njega veliki crveni ćurak, a za pojas mu zadio drven nož i nekoliko drvenih pištolja i takvog ga proveo kroz Sarajevo, a pred njima igrali su Arnauti u bijelim fistanima i bilo je hladno i krpe snijega otkidale su se sa sarajevskih nebesa. Poslije je prognan na Rodos, gdje je i kosti svoje ostavio, a on, Hadžiefendija, nakon osamnaest godina izgnanstva vratio se kući, da kosti svoje ostavi u Bosni, i obnovio je Tuzlića konake i govori da ionako ne zna šta bi s ovom kućom, pa ako može poslužiti za hastahanu, bilo bi mu to izuzetno drago.

Može, kako ne može, Hadžiefendija, odgovara mu usplahireni mladi ljekar i vidi tad ono što je vidio u očima Topal-pašinim kada ih je ispraćao iz Istanbula – smrt mu je već bojadisala beonjače. Od tog sigurnog znaka nadolazeće smrti, ali i od vlastitih sjećanja, bježi mladi ljekar u kuću, trči iz sobe u sobu i već vidi bolničke krevete, i ordinaciju i sobu za bolničare i sutra će kod muteselima da mu napokon kaže da je našao kuću dostojnu zvanja prve tuzlanske bolnice.

Sutra, na putu do muteselima, sav razdragan, potpuno je nesvjestan da su i njega samog Tuzlaci počeli oslovljavati s Hadžiefendija, kao da je u Sarajevu, gdje niko ne može ostati bez kakvog prišivka uz ime. Pa ipak, bit će da nije bilo tako, te ćemo se vratiti i, radi historijske tačnosti, morat ćemo, barem za tren, zauzdati maštenjske vrance, kanuti po našim riječima malo korektora, razmrljati ga, a onda skoknuti osamnaest godina unaprijed, jer, tek tada su, tvrde hroničari, kada se vratio iz Meke, Tuzlaci počeli Mehmeda Samija zvati Hadžiefendija. Odvajkada, dakle, Tuzlaci nisu Sarajlije.

ISELJAVANJE BOLNICE

I sada, kada smo izašli iz prostora maštenjskih, pred nama stoje sami goli historijski podaci. Njima ćemo zamahati kada bude trebalo dokazivati kako ni mi nismo repa bez korijena i kako smo oduvijek išli u korak sa svijetom. Evo ga, crno na bijelom, počela je tuzlanska hastahana s radom 1874. godine, ujesen. Nećemo ove prilike ulaziti u nju i raspredati o bolestima, mukama i bolovima njenih pacijenata, niti o uspjesima i neuspjesima njenog liječnika. Niti ćemo se više bespoštedno bacati u bunare maštenjske, jer otuda ne možemo iznijeti ništa što bi nam poslužilo kao dokaz da se ono o čemu pričamo zbiljski i dogodilo. Zadovoljit ćemo se tek šturim opisom i dati riječ historičarima: imala je četiri sobe s po deset kreveta, ordinaciju, prijemnu ambulantu, kuhinju i sobu za bolničare. Nije joj bio suđen dug vijek, jer bijaše to vrijeme ubrzanog tehnološkog napretka pa su posljednji pacijenti primljeni u njoj dvanaest godina kasnije, a i sama riječ „hastahana“ bila je odavno staromodna – i riječ kojom smo nazvali tu njenu osobinu bijaše već za staro gvožđe, a u modi već je bila riječ „izvan mode“, ali ona koja dođe iz francuskog, „demode“ (sve ovo, naravno, ne navodimo kako bi se gradili pametni, već da pokažemo kakvom su se brzinom stvari mijenjale – takvom da ni sam jezik nije uspijevao sve da ih, njih, promjene, uspješno i na vrijeme pohvata). Ali vratimo se historijskim činjenicama. Dakle, 1886. godine Tuzla je dobila novu bolnicu, izgrađena je na Kojšinu. Nije to više bila hastahana, a niti bolnica, već, po najnovijoj modi, zvali su je „špital“.

Hastahanu su još dugo zvali tako, mada je sada iz nje, umjesto jauka bolesnih ljudi, dopirala cika djece, psovke ljutih očeva, fijuk kaiša u njihovoj ruci, brižan glas majki, mirisi pečenih paprika, pregorjelog hljeba, provarenog mlijeka, iskipjelih turšija, sve ono što bi dopiralo iz svake druge stambene zgrade.

I danas je, ovakvu, napuštenu i skrajnutu, zovu hastahana. Na njenom zidu postavili su spomen-ploču da se zna i dobro upamti da je ovo prva tuzlanska bolnica, bez obzira na to što ona, po svoj prilici, bijaše samo prelazno rješenje, jer, ruku na srce, i da se nije smijenilo carstvo u onih dvanaest godina, koliko se u njoj liječiše bolesnici, zasigurno bi izronila odnekud potreba da se sagradi veća i modernija bolnica od ove. A Mehmedu Šerbiću, Hadžiefendiji, kazuju hroničari, nova vlast, bez obzira na toliko iskustvo, nije priznala diplomu stečenu u Istanbulu, pa, ako je htio da liječi bolesnike i da radi u novoj bolnici i prima državnu platu, morao je u Beč, da ondje nostrificira, kako se to danas kaže, istanbulsko čage.

Uprkos tome što je obavio i tu formalnost, te uspješno diplomirao četiri godine nakon što je počela s radom tuzlanska hastahana, historija ga neće zabilježiti kao prvog muslimana iz Bosne koji je diplomirao medicinu u Beču, već će čekati punih trideset i jednu godinu, sve do Mustafe Denišlića, koji to učini 1905. godine.

Ali zato, kada smo već kod isticanja bosanskih prvaka, ili bi bolje bilo reći pionira, na području medicine, njegova kćerka Hiba Šerbić, udana Ramadanović, bit će prva muslimanka koja je diplomirala medicinu u Beogradu, a samo osam godina dijeliše je od titule prve muslimanske doktorice u Kraljevini Jugoslaviji, tu titulu ponese Ševala Zildžić, udana Iblizović, koja je 1931. godine diplomirala medicinu u Zagrebu.

Pa ipak, da mu se kako-tako oduži, historija će njenog oca – dakle, vraćamo se Mehmedu Šerbiću – ubilježiti u svoje zamršene rukopise još i kao autora prve knjige o hirurgiji u Bosni (pisana je na turskom i zove se Propisi o hirurgiji, ili pak Prva sveska rukopisa o ranarstvu, i u njoj će iznijeti svoja iskustva o liječenju rana za vrijeme ustanka protiv okupacije), i ubilježit će ga, što je nama daleko važnije – jer govori o njegovom duhu, a, s druge strane ima onih hroničara koji tvrde da nije bio autor spomenute knjige već tek njen urednik – ubilježit će ga, dakle, historija, ili preciznije historija bosanskog sufizma, tesavvufa, bosanskih tarikata, kao jednog od šejha tuzlanske nakšibendijske tekije, a Tuzlaci će mu se odužiti tako da će Strmi sokak nazvati po njemu – Ulica Mehmeda Šerbića. „Da“, i danas se tako zove.