Barta'a je podijeljeno selo - više-manje. Njegov istočni, palestinski dio je godinama bio na Zapadnoj obali, dok je zapadni dio bio u Izraelu. Međutim, kada je prije dva desetljeća postavljena sigurnosna barijera, cijelo je selo ostalo zapadno od nje, kao da je pripojeno Izraelu. Tako danas Palestinci sa Zapadne obale koji žele posjetiti čak i istočni dio Barta’e trebaju posebnu dozvolu za ulazak. Štaviše, Palestinci sa Zapadne obale koji imaju firmu u Barta'i, ali ne žive, trebali su dozvolu za ulazak kako bi pristupili svojoj imovini u palestinskom dijelu.

Život pod okupacijom prepun je drugih kafkijanskih apsurda, s kojima su stanovnici nekako naučili živjeti – sve dok nije izbio rat u Gazi i okrenuo sve naopako i na Zapadnoj obali. Vlasnicima preduzeća i radnicima sada je zabranjen dolazak do mjesta zaposlenja u palestinskoj Barta'i. Zašto? Zbog rata. Dakle, nije dovoljno što je za 150.000 Palestinaca već više od dva mjeseca zabranjeno doći do posla u Izraelu – neki čak ne mogu doći ni do posla na palestinskim teritorijama.

Šta neko u ovoj teškoj situaciji može učiniti? Pokušajte se ušuljati. Šta rade Izraelske odbrambene snage? Ustrijele te. Očajne Palestinci koji pokušavaju doći do posla u palestinskom selu ubijaju iz vatrenog oružja. Očaj se širi.

Porodica Hajar živi u prostranoj kući u Shuweiki, palestinskom selu sjeverno od Tul Karma koje je postalo predgrađe tog grada. Otac porodice Nasser (54) ima dvije kćeri i dva sina. Vlasnik je tvornice aluminija u Barta’i. On i njegovi sinovi – Selim, 27-godišnji automobilski inženjer, i Seif, 19, koji studira automobilski inženjering na Kadoorie, tehničkom fakultetu u Tul Karmu – običavali su se svako jutro voziti u svoju tvornicu koja proizvodi dijelove, okvire prozora, roletne i vrata, klijentima u Izraelu.

Nasser i njegova dva sina imaju stalne dozvole za ulazak u Izrael, a posao im je nekada bio na solidnim temeljima. Nasserov stariji brat, Raad, posjeduje garažu u Barta’i; i on radi uglavnom s izraelskim klijentima. Ove je sedmice Raadov telefon zvonio bez prestanka; svi su razgovori vođeni na hebrejskom i bavili su se kupovinom i prodajom automobila, te procjenama za popravke. Članovi ovog domaćinstva rade na hebrejskom.

"Živjeli smo među vama", rekao nam je Nasser prošlog ponedjeljka kada smo ga posjetili kod kuće zajedno s Abdulkarimom Sadijem, terenskim istraživačem za izraelsku organizaciju za ljudska prava B'Tselem.

Put do Shuweike prolazi kroz izbjeglički kamp Nur Shams, u kojem je IDF još jednom izvršio raciju prošle sedmice. Ponekad se čini da su vojnici na Zapadnoj obali ljubomorni na svoje prijatelje u Pojasu Gaze – koji mogu ubijati i uništavati kako žele – i pokušavaju i ovdje dobiti malo ratne akcije. Glavna cesta za Tul Karm, nasuprot ulaza u Nur Shams, ozbiljno je oštećena u vojnim operacijama, pa se promet odvija bezvoljno dok vozači obilaze rupe. Kad pada kiša, rupe se pune vodom i blatom, a cesta postaje gotovo neprohodna. Ali zašto bi IDF mario? Doseljenici ne koriste ovu cestu.

Sve dok nije izbio rat, Hajarovi su odlazili na posao u svoju tvornicu i vraćali se svake večeri. Morali su ostaviti svoj automobil na kontrolnoj tački Reihan i nastaviti do Barta’e u zajedničkom taksiju; nisu smjeli koristiti vlastito vozilo da dođu do svoje tvornice. Istu proceduru slijedili su i u subotu, 7. oktobra. “Isprva nismo znali ko je protiv koga ovdje”, kaže nam Nasser. Te su se večeri vratili kući i neko vrijeme pritajili. U utorak su ponovno krenuli na posao preko prijelaza Reihan u sedam sati ujutro. U 7:15 zatvoren je – na neodređeno vrijeme. Trojica muškaraca uspjela su doći kući te večeri, ali od tada nisu mogli doći do svoje tvornice.

Međutim, pokušali su: dva ili tri puta sedmično putovali su u Reihan i tamo ubacili svoje magnetske lične iskaznice na skener kako bi prošli kao i obično, ali su bili odbijeni. Ovih dana niko ne ulazi u palestinski dio Barta’e. Uostalom, u Gazi je rat. Posljednji put su pokušali 12. decembra, a kartica je još jednom ispljunuta. Uputili su niz upita, ali Palestinska uprava za koordinaciju i vezu im je kazala da niko sa sigurnošću ne zna kada će cesta i kontrolna tačka ponovo biti otvoreni.

U međuvremenu, u napuštenoj tvornici Hajarovih, sirovine su ležale neiskorištene, a narudžbe i druga papirologija su se gomilali. Imali su veliku narudžbu od Pardes Hannah, druga iz škole u središtu Izraela i tako dalje. Pritisak naručitelja i izvođača je sve veći. Porodica, koja nikada prije nije imala problema s izraelskim vlastima, bila je potpuno izgubljena. Zatim, prije dvije sedmice, Selim i Seif uvjerili su svog oca da nemaju drugog izbora nego pokušati se ušuljati na izraelsku stranu uz pomoć jednog od lokalnih krijumčara.

Plan im je bio doći do Barta’e i tamo ostati do kraja rata kako bi svoj posao u kolapsu podigli na noge. Pripremili su ruksake s odjećom i drugim stvarima za duži boravak. Ranije je Nasser stavio veto na tu ideju, ali ovaj put je shvatio da će se rat i zatvaranje oduljiti i da se neko mora baciti na posao.

Palestinski trgovci ljudima uzimaju 300 šekela (oko 83 dolara) za ulazak svake osobe u Izrael i za prijevoz do Barta'e. Novac se dijeli između vozača sa svake strane ograde i, prema Hajarovima, također između Izraelaca koji su uključeni u ovu industriju krijumčarenja ljudi. Hiljade radnika koristilo je te usluge otkako je izbio rat, kažu. Nasser kaže da su umiješane velike bande.

U subotu, 16. decembra, dvojica braće uzela su svoje pakete i krenula krijumčarskim automobilom koji ih je pokupio od njihove kuće. Četrdeset šest radnika pokušalo je tog dana ući u Izrael, četiri po automobilu, u konvoju.

Stigavši blizu barijere, Selim i Seif izašli su i protrčali kroz rupu na barikadi, završivši u masliniku na izraelskoj strani, preko puta arapske zajednice Zemer. Većina potencijalnih infiltratora također se sakrila među drvećem, čekajući da krenu na drugu dionicu putovanja: prijevoz do Barta’e tamo su osigurali izraelski vozači. Dva brata su požurila do automobila koji je stigao po njih.

Prošli su tek nekoliko metara kad se odjednom, niotkuda, pojavio vojni džip i prepriječio im put. Braća su odmah izašla iz automobila i pobjegla spašavajući živote, ali su vojnici u vozilu otvorili vatru na njih. Selim i Seif potrčali su u dva različita smjera. Seif je pronašao zaklon iza gromade i pokrio se suhim lišćem i granjem. Selim je pogođen jednim metkom u glavu.

Seif se bojao izaći iz svog skrovišta – ostao je ondje gotovo četiri sata, jedva se krećući, u strahu da će biti uhvaćen ili ubijen. Isprva nije znao da je Selim upucan, ali je iz svog skrovišta vidio vojnike kako svlače ranjenika. Izraelsko vozilo hitne pomoći Magen David Adom stiglo je nakon otprilike sat vremena, prisjeća se sada Seif, i evakuiralo ranjenu osobu (u bolnicu Beilinson u Petah Tikvi, kako je kasnije saznao).

Seif je pomislio da je možda njihov vozač ranjen. Tek nakon što su hitna pomoć i vojnici otišli s mjesta događaja, Seif je primijetio odjeću i obuću ranjene osobe kako leži na cesti, 20-ak metara dalje. Pripadali su Selimu. Seif nije imao pojma u kakvom je stanju njegov brat.

Dok se još skrivao, oko 10.45 sati, Seif je svom ocu poslao poruku i zamolio ga da obavezno napuni mobitel kako bi mu se mogao javiti. Upozorio je Nasera da ga ne zove jer se boji pričati naglas. Nasser je imao loš predosjećaj; nije imao pojma šta se događa s njegovim sinovima. Pokušao je, bezuspješno, nazvati Selima, pitati jesu li sigurno prešli i stigli do tvornice.

Oko podneva neko se konačno javio na Selimov telefon i progovorio na arapskom. Rekao je Naseru da se zove Amir i da je Selim u teškom stanju hospitaliziran u bolnici Beilinson. Odbio je dati dodatne detalje i poklopio je slušalicu. Nasser je počeo zvati sve koje je poznavao u Izraelu.

Nazvao je i Beilinson, ali nije uspio dobiti nikakve informacije o sinu. Konačno, Nasser je došao do arapskog liječnika u bolnici i zamolio ga da mu pošalje potvrdu da je Selim primljen kao pacijent i da je u teškom stanju, kako bi on, Nasser, mogao prije toga dobiti dozvolu za ulazak u Izrael kako bi vidio svog sina.

Nasser je nazvao i Civilnu upravu, gdje mu je neko nakon nekoliko sati kidanja živaca rekao da mu tokom rata neće biti moguće ući u Izrael vidjeti ranjenog sina. U međuvremenu je Raad, Nasserov brat, iz vlastitih veza saznao da mu je nećak u kritičnom stanju, ali tu vijest nije prenio bratu. Ubrzo nakon toga, Raad je saznao da je Selim preminuo. Zamolio je šuru u Rahatu da ode do Beilinsona i fotografira tijelo kako bi sa sigurnošću znali kakva je sudbina zadesila njihovog voljenog. Šura se odvezao u bolnicu, ali su ga odbili.

U ponedjeljak je porodica pokrenula napore da pronađe Selimovo tijelo. Jedinica za koordinaciju i vezu prvo je obećala da će biti brzo vraćen. "Vaš sin je umro greškom", kaže Nasser da mu je rečeno. Ali ton se promijenio kada se pokazalo da se vojnik spotaknuo i očito slomio nogu dok je progonio infiltratore. Sada im je rečeno, iz nekog nepoznatog ili slučajnog razloga, da će proći mjesec do mjesec i pol prije nego što tijelo mladića bude vraćeno. (Haaretz)