Ožalošćeni otac čijeg su osmogodišnjeg sina izraelski vojnici ustrijelili, stajao je ove sedmice na ulazu u svoj dom na granici izbjegličkog kampa Jenin i izjavio jednostavnu istinu: “Ova djeca nikada neće oprostiti vojnicima. Odgajate još jednu generaciju otpora. Sada naša djeca žele da i izraelska djeca budu ubijena.”

Posjetio sam dom oca, Samera al-Ghoula, nakon posjete kampu Jenin u kojem su Izraelske odbrambene snage ponovno posijale razaranje posljednjih dana, do užasavajućeg razmjera: oko 80 kuća je srušeno, sve ceste u kampu iščupane su a kanalizacija, čija je infrastruktura uništena, teče ulicama i diže smrad. U njemu se valjaju djeca logora Jenin.

Nedavne slike iz Jabalye pokazale su da ni Bog ni IDF nemaju milosti prema dječici: svakih 15 minuta jedno dijete bude ubijeno u Gazi. Svakih nekoliko minuta dijete je hitno odvedeno u ono što je ostalo od bolnice, bačeno na prljavi pod, ponekad bez ičije pratnje.

Ponekad niko ne zna je li mu neko ostao od porodice, a dijete baca stakleni pogled nerazumijevanja na ono što se događa oko njega. Njegovo tijelo i lice prekriveni su prašinom; izvučen je iz ruševina. Ti se prizori kontinuirano prenose na svim televizijskim kanalima koji znaju šta znači novinarstvo, s izuzetkom izraelske televizije, koja ništa od toga ne prikazuje, nakon što je postala potpuno mobilizirana u službi rata.

Sva ta djeca – mrtva, umiruća, krvareća, uzdišuća, ranjena, onesposobljena, siročad, prestravljena, beskućnici i besparice, imaju braću i sestre i prijatelje koji rastu s njima. Oni su slijedeća generacija i nikada neće zaboraviti. Dok je Izrael zaokupljen svojim užasnim i opravdanim bijesom zbog onoga što mu je Hamas učinio, te liječenjem svojih rana i svojih ranjenika, gotovo niko nije uzrujan zbog onoga što IDF radi Gazi i Jeninu. Niko ne razmišlja o traumi u čijoj će sjeni odrastati djeca Gaze, o nepojmljivoj patnji desetaka hiljada djece koja sada bespomoćna, u egzistencijalnom strahu, hodaju po razrušenim ulicama. Nemaju sklonište, nemaju psihološko savjetovanje, pa čak ni dom.

Možda je dopušteno i prirodno da se nacija usredotoči samo na vlastitu bol i zanemari daleko veću bol koju uzrokuje drugoj naciji. To je vrlo upitno. Ali to će ignoriranje imati i cijenu koju će Izraelci jednog dana morati platiti, a cijena – barem to – mora ih uznemiriti. Neobuzdan i užasno okrutan napad na Gazu stvara mržnju prema Izraelu na razinama koje nikada prije nismo vidjeli, u Gazi, na Zapadnoj obali, u palestinskoj dijaspori, u arapskom svijetu i svugdje u svijetu gdje ljudi vide ono što Izraelci ne vidi i ne želi vidjeti. I što je još strašnije: ova će mržnja biti opravdana. Ništa više neće biti opravdano.

Pogledajte kakvu je mržnju jednim barbarskim napadom posijao u srca gotovo svih Izraelaca. Uništio je ostatke mirovnog logora, pretvorio poklič “smrt Arapima” u nešto anahrono i umjereno. Sada je to "smrt svim Arapima", neki to kažu naglas, neki to samo misle. Zamislite kakvo sjeme mržnje niče na svakom mjestu koje je sada izloženo užasima, od Shujaiee do Manhattana, preko Ammana.

Može li se vidjeti užase u Gazi, a ne mrziti one koji ih čine? Doživjeti šta se događa u Gazi i ne sanjati o osveti? Generacije Palestinaca ostavile su u naslijeđe mržnju prema Izraelu kao rezultat prve Nakbe, a druge generacije će sada ostaviti još veću mržnju, kao rezultat druge Nakbe koja im je obećana.

“Sljedeća generacija spava u susjednoj sobi / Čujem ga kako diše / Sljedeća generacija sanja u susjednoj sobi / i mrmlja strahove u snu”, pjeva Hanan Yovel na riječi Ehud Manora; sljedeća palestinska generacija mrmlja strah u snu, ali nije u susjednoj sobi - nema mjesta. A za nekoliko mjeseci dobri će Izraelci opet putovati u Pariz i London, Dubai i New York i šokirati se: Kako nas mrze. Zašto? Šta smo pogrešno učinili?

Okrutni napad na Gazu stvara mržnju prema Izraelu na razinama koje nikada prije nismo vidjeli, posvuda ljudi vide ono što Izraelci ne vide i ne žele vidjeti.