Izraelska oholost se vratila, i to uveliko. Ko bi vjerovao da će se godinu dana nakon sedmog oktobra vratiti, i to u takvim razmjerama. Nakon što smo porazili Hamas i uništili pojas Gaze, sada pobjeđujemo Hezbolah i uništavamo Liban – a već se okrećemo Iranu.

Izraelski dijalog već govori o promjeni tamošnjeg režima, raspravlja o ubistvu ajatolaha Alija Hamneija i odlučuje između napada na nuklearna postrojenja i napada na naftna postrojenja. Izrael je u stanju oholosti. Od dna i slomljenog duha sedmog oktobra – poredili su ga s holokaustom – do vrhunaca arogancije promjene režima i pokretanja naroda diljem Bliskog istoka. I to sve u roku od godinu dana. Završit će u suzama i krvi.

Priroda oholosti je, po definiciji, da završava katastrofom. Priroda je takve ekstremne nestabilnosti, od fiktivnog holokausta do fiktivne pobjede, da se sruši.

U međuvremenu, milioni ljudi bježe od izraelske vojske tražeći svoje živote, raseljeni, izbjeglice, siromašni, beznadni, ranjeni, siročad i obogaljeni u beskrajnim povorkama patnje u Gazi i Libanu. Uskoro na Zapadnoj obali, a možda i u Iranu. Nikada nije toliko ljudi bježalo u strahu od Izraela, čak ni u Nakbi 1948. Nikada neće zaboraviti šta im je Izrael učinio. Nikada. Izraelu i Izraelcima to ne donosi samo radost, zadovoljstvo i nacionalni ponos, već i trip snage kakav nikada nisu vidjeli, sigurno ne od 1967.

Vojni uspjesi, koliko god bili impresivni, izluđuju Izrael. Kako smo digli u zrak dojavljivače i kako smo ubili njihove vođe, davali petice posvuda. Napad na Iran to može pokazati. Ali vojna postignuća nisu najvažnija. Šta dolazi sljedeće?

Izrael osjeća da je nebo granica za njegove napade, osvajanja, ubijanje i razaranje koje je sposoban posijati. I nema stajanja. Nikada prije nije ovako stajao pred praznim golom, uvjeren da je dobio priliku života za udarac. Jedna za drugom, vidjeli smo kako pred nama padaju kule od karata od kojih smo se toliko bojali: rakete iz Gaze, rakete iz Libana, krstareće rakete iz Jemena i balističke rakete iz Irana više nikoga ne impresioniraju.

Bespomoćnost međunarodne zajednice, posebno Sjedinjenih Država, pojačava osjećaj opijenosti. Sve je moguće. Čini se da Izrael može nesmetano nastaviti svoje džingis-kanove pohode osvajanja i kažnjavanja. Amerika moli da prestane; njene molbe ne ostavljaju nikakav dojam na Izraelce. S punim pravom.

Ali Izrael bi mogao otkriti da njegove zapanjujuće pobjede nisu ništa drugo nego sudbonosna medena zamka, poput opojne pobjede iz 1967. - čije truhle plodove jedemo do danas. Ono što je prikazano kao neograničena vojna sposobnost vjerojatno će završiti pirovom pobjedom. U Gazi, Izrael nastavlja maltretirati milione jadnih ljudi, čak i nakon što je objavio da je Hamas vojno poražen. Zašto nastaviti? Jer može. Uskoro i u Libanu.

O nepotrebnom i opasnom kažnjavanju Irana već se danima javno govori, kao da nema zemlje osim Izraela, ograničenja njegovih mogućnosti i nikoga ko će zaustaviti njegovu žudnju za moći. U nedostatku pravog prijatelja koji bi to učinio, ono nikada neće stati samo od sebe, sve dok ga ne zadesi katastrofa. I vjerojatno će doći. Vojni uspjesi obično su varljivi i prolazni.

Gnušanju svjetskih masa na kraju će se pridružiti i njihove vlade, i jednog (dalekog) dana će im to biti muka. Izrael nema međunarodnu podršku osim Sjedinjenih Država i Evrope. Istina, još nisu ni prstom maknuli, ali jednog bi dana tamošnje javno mnijenje moglo to promijeniti.

Historija je puna pijanih država koje nisu znale stati na vrijeme. Izrael se tome približava. U međuvremenu, pomisao na milione ljudi na Bliskom istoku koji u strahu bježe ispred njega, trpeći neopisivu bol i poniženje pod našim čizmama, trebala bi natjerati svakog Izraelca da se stidi i uplaši. Umjesto toga, oni ispunjavaju srce Izraelaca ponosom i potiču ih da traže više od istog. I nema prestanka.