Reporter Vijesti kanala 13 dijelio je čokoladu prolaznicima u gradu Carmiel u subotu ujutro, u programu uživo. Novinar masovnog medija, koji nema pojma o svom poslu, dijelio je čokoladu iscrpljenim ljudima koji ne pamte drugačiji Izrael. Nikad prije nije se uživo dijelila čokolada zbog ciljanog ubistva. Nikad prije nismo tako nisko pali.
Drugi novinar, daleko važniji i popularniji – Ben Caspit, predstavnik lažnog "umjerenog centra", napisao je na X-u: "Nasrallah je zgnječen u svojoj jazbini i umro je poput guštera... prikladan kraj." Kao da je on sam uništio bunker.
Ovakav barbarski patriotizam digao je glavu u subotu, Izrael se radovao. Nacisti su Jevreje nazivali štakorima, a Nasralah je gušter. Ko bi to mogao zamjeriti? Najekstremniji fašisti još uvijek su bili skriveni u svojim sinagogama, čekajući da u sumrak ispljunu svoje psovke i bolesnu radost, ali u međuvremenu je pristojni i prosvijećeni Ben Caspits izvrsno obavio posao.
Razmjere smrti izazvanih snagom 80 američkih bombi još nisu jasni, ali brojke neće imati nikakvog učinka u Izraelu – 100 ili 1000 nevinih civila, čak ni smrt desetaka hiljada djece neće promijeniti ništa u izraelskom raspoloženju. Zašto ne mala atomska bomba? Uostalom, ubili smo Hitlera.
Ne morate biti serijski ubiica da biste preispitivali radost i razloge za nju. Je li situacija u Izraelu bolja u nedjelju ujutro nego u petak ujutro? Raspoloženje većine Izraelaca popravilo se nakon sumorne godine; vratili smo se na obožavanje vojske (svi) i štovanje premijera Benjamina Netanyahua (ne svi), ali šta se promijenilo? Hassan Nasrallah je obilježen smrću jer je bio ogorčeni neprijatelj Izraela (i Libana). Njegovo ubistvo neće spasiti Izrael.
U našoj prvoj sedmici bez Nasrallaha bilo bi dobro pogledati oko sebe. Zapadna obala je na rubu eksplozije; Izrael je zapeo u uništenoj Gazi bez izlaza na vidiku, isto kao i taoci; Moody's je smanjio rejting ekonomije do dna; masovni pokolj koji je započeo u Gazi seli se u Liban. Pola miliona ljudi raseljeno je iz svojih domova, povrh dva miliona njihovih sugrađana u Pojasu koji lutaju tamo-amo, u siromaštvu. Ali hej, ubili smo Hitlera.
Bolje je i ne spominjati međunarodni položaj Izraela; bilo je dovoljno pogledati Generalnu skupštinu UN-a tokom Netanyahuovog govora u petak. Sigurnosna situacija također je nesigurnija nego što se čini. Pričekajte regionalni rat koji još može izbiti; napravili smo velike korake prema tome u petak. U međuvremenu, zemlja živi u teroru; petak nije doveo desetke hiljada ljudi raseljenih iz svojih domova na sjeveru ni korak bliže povratku, ali Izrael se raduje padu svog neprijatelja.
Prošle godine Izrael je govorio samo jednim jezikom, jezikom neobuzdanog rata i sile. Izlužujuća je pomisao da su milioni ljudi izgubili sve zbog ovoga. Dok su bombarderi bombardovali Dahiyeh, uz pljesak u Izraelu, milioni u Gazi, Zapadnoj obali i Libanu gorko su plakali nad svojom sudbinom, za svojim mrtvima, za obogaljenima, za svojom izgubljenom imovinom i za gubitkom posljednjeg djelića dostojanstva. Ostaju bez ičega.
To je stvarnost koju Izrael obećava. Nasrallah živ ili mrtav, jednog dana će vulkan eruptirati. Ovisan o Americi, ropskom saučesniku u pokolju u Gazi i ratu u Libanu – državi koja nije učinila ništa da ih spriječi osim na riječima predsjednika Joea Bidena i državnog tajnika Antonyja Blinkena, koji su bespomoćni pred Netanyahuom – Izrael misli da može nastavi ovako zauvijek. I ne vidi drugu opciju.
To bi bilo nemoguće bez podrške Washingtona. Amerika neće ostati takva zauvijek, s obzirom na njezine izolacionističke trendove. Šta će se onda dogoditi? Srdačne čestitke za ubistvo Nasrallaha, mazel tov, njegov nasljednik čeka svoja vremena i sudeći po prošlom iskustvu bit će još opasniji. A Izrael? Ubit će i njega, a prolaznicima dijeliti čokoladu.