“Historikerstreit” ili kako su historičari pokušali prepraviti nacističku prošlost Njemačke

Historikerstreit, ili “spor među historičarima” ili “sukob historičara”, bila je intenzivna javna rasprava u medijima u Zapadnoj Njemačkoj sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća.

Inicijator za Historikerstreit “sukob historičara” 1986/87. godine bila je Bitsburska kontroverza iz 1985. godine. Počela je sa člankom historičara Ernsta Noltea pod nazivom “Prošlost koja ne želi da prođe”, objavljenim u Frankfurter Allgemeine Zeitungu 6. juna 1986. godine. U tom članku Nolte je, između ostalog, pokušao prebaciti krivicu za Holokaust na Sovjete.

Ovu revizionističku interpretaciju historije kritizirao je filozof Jürgen Habermas u svom članku “Obrada štete” iz jula 1986. godine, postavljajući temelje za dalju debatu koja se odvijala u kulturnim rubrikama njemačkih dnevnih novina.

Na konzervativnoj strani Historikerstreita nalazili su se filozof i historčar Ernst Nolte, novinar Joachim Fest i historičari Andreas Hillgruber, Klaus Hildebrand, Rainer Zitelmann, Hagen Schulze i Michael Stürmer. S druge strane bili su filozof Jürgen Habermas i historičari Hans-Ulrich Wehler, Jürgen Kocka, Hans Mommsen, Martin Broszat, Heinrich August Winkler, Eberhard Jäckel i Wolfgang Mommsen, kao i Karl Dietrich Bracher i Richard Löwenthal.

Stanovišta Ernsta Noltea i Jürgena Habermasa bila su u središtu debate, koja se gotovo isključivo vodila kroz članke i pisma urednicima u novinama Die Zeit i Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Stav konzervativnih intelektualaca, predvođenih Ernstom Nolteom, bio je da Holokaust nije jedinstven i da stoga Nijemci ne bi trebali nositi posebnu krivicu za “konačno rješenje jevrejskog pitanja”. Nolte je tvrdio da ne postoji moralna razlika između zločina Sovjetskog saveza i onih koje je počinio nacistički režim te da su nacisti postupali na način na koji su postupali zbog straha od toga šta bi Sovjetski Savez moga uraditi Njemačkoj.

Prema Nolteovom mišljenju, Holokaust je bio samo “kopija” komunističke “terapije uništenja”, iako je bio strašniji i odvratniji od “originala”.

Nolte je tvrdio da Nijemci imaju nezdravu opsesiju krivicom zbog nacističkih zločina i pozvao na okončanje te “opsesije”. Prema njegovom mišljenju, nije postojala moralna razlika između njemačkog osjećaja kolektivne krivice zbog Holokausta i nacističkih tvrdnji o kolektivnoj krivici Jevreja za sve svjetske probleme. Pozvao je na prekid gajenja sjećanja na nacističku prošlost kao nešto što je uvijek prisutno i relevantno te predložio novi način gledanja na tu prošlost koji bi Nijemcima omogućio da se oslobode “prošlosti koja ne želi da prođe”. Dalje je tvrdio da su nacistički zločini bili odbrambena reakcija na sovjetske zločine te da je nacionalni socijalizam nastao kao odgovor na “klasni genocid” i “azijatski barbarizam” boljševika.

U istom duhu, Nolte je tvrdio da je Holokaust, ili “rasni genocid” kako ga je nazivao, bio razumljiva reakcija Adolfa Hitlera na prijetnju koju je predstavljao Sovjetski Savez i na “klasni genocid” kojim je bila ugrožena njemačka srednja klasa. Prema njegovom mišljenju, “rasni genocid” (Holokaust) predstavljao je “kaznu i preventivnu mjeru” s njemačke strane za “klasni genocid” koji su provodili boljševici.

Srž Nolteovog stava je u sljedećoj izjavi:

“Nije li ‘Gulag arhipelag’ bio originalniji od Auschwitza? Nije li boljševističko ubistvo cijele klase bilo logičan i faktički prethodnik ‘rasnog ubistva’ nacionalnog socijalizma? Ne mogu li najtajnije Hitlerove radnje biti objašnjene činjenicom da nije zaboravio kavez za štakore? Nije li Auschwitz u svojim korijenima nastao iz prošlosti koja se ne može zaboraviti?”

Nolte je logor smrti Auschwitz i druge njemačke logore smrti iz Drugog svjetskog rata nazivao “kopijom” sovjetskih Gulag logora. On je poslije predstavio knjigu američkog autora Theodorea N. Kaufmana iz 1940. godine pod naslovom Njemačka mora nestati (Germany Must Perish) u kojoj se zahtijeva sterilizacija svih njemačkih muškaraca, što je, prema Nolteu, dokaz navodnog “jevrejskog” nastojanja da se prije Holokausta “izbrišu” Nijemci. Nolte je citirao i apel iz augusta 1941. godine upućen svijetu od grupe sovjetskih Jevreja koji su tražili podršku protiv Njemačke, kao dokaz jevrejske odlučnosti da se uništi Rajh. Tvrdio je da su nacisti bili prisiljeni da provedu Holokaust zbog Hitlerovog uvjerenja da je cijela svjetska jevrejska populacija objavila rat Njemačkoj. Prema njegovom mišljenju, Holokaust je bio čin “azijatskog barbarizma” nametnut Nijemcima iz straha od onoga što bi Staljin, za kojeg je Nolte vjerovao da ima znatnu jevrejsku podršku, mogao učiniti njima.

Dalje je smatrao da su masovna ubistva u Sovjetskom Savezu poslužila kao uzor i inspiracija nacistima, predstavljajući model za zločine koje su potom počinili. Holokaust je opisivao kao pretjeranu reakciju na boljševističke zločine i navodne jevrejske aktivnosti u podršci njemačkim neprijateljima.

Smatrao je da je američko interniranje japanskih Amerikanaca nakon napada na Pearl Harbour slično njemačkom “interniranju” jevrejske evropske populacije u koncentracione logore.

Jürgen Habermas bio je kritički nastrojen prema pokušajima Ernsta Noltea da relativizira i reinterpretira njemačku odgovornost za nacističke zločine i odigrao je ključnu ulogu u Historikerstreitu.

Dana 11. jula 1986. godine objavljen je esej Jürgena Habermasa pod nazivom “Obrada štete: Apologetske tendencije u njemačkom pisanju savremene historije” (Eine Art Schadensabwicklung. Die apologetischen Tendenzen in der deutschen Zeitgeschichtsschreibung) u Die Zeitu.

Redakcija je članak najavila na prvoj stranici pod naslovom “Objava rata” (Kampfansage), obećavajući čitateljima “obračun” s “revizionizmom” zapadnonjemačkih historičara.

Nolteov pristup je, po Habermasu, predstavljao pokušaj “historijskog revizionizma” i relativizacije nacističkih zločina, čime bi se umanjila njihova jedinstvenost i moralna težina.

Habermas je smatrao da ovakvi pokušaji reinterpretacije prošlosti imaju opasne političke implikacije jer mogu doprinijeti ponovnom jačanju nacionalističkih osjećanja i umanjivanju osjećaja odgovornosti za prošlost. U svojim kritikama, Habermas je insistirao na tome da se njemačka prošlost, a posebno zločini nacizma, moraju tretirati s moralnom jasnoćom i bez pokušaja relativizacije.

Habermasova intervencija u Historikerstreitu dodatno je učvrstila njegov status kao jednog od najvažnijih intelektualaca u Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata, koji se zalaže za kritičko suočavanje s prošlošću i odgovornost u javnoj diskusiji o historiji. Nijemci ga zato često opisuju kao savremenog nasljednika prosvjetiteljskih filozofa zbog njegovih djela o temama moći i pravde. U Historikerstreit debati formulirao je nekoliko ključnih stavova fokusiranih na kritiku onih koji su, prema njegovom mišljenju, pokušavali relativizirati ili reinterpretirati nacističke zločine, posebno Holokaust.

Oštro je kritizirao pokušaje da se nacistički zločini, a posebno Holokaust, stave u širi historijski kontekst, koji bi ih učinio manje jedinstvenim ili manje ozbiljnim. Smatrao je da se time opasno umanjuje moralna odgovornost Njemačke za te zločine. Dalje je naglasio da je suočavanje s prošlošću moralna i politička odgovornost svakog društva, posebno u Njemačkoj.

Osim ovih osnovnih stavova, Habermas je u okviru Historikerstreita formulirao i nekoliko dodatnih ključnih stavova koji su značajno utjecali na debatu.

Naglasio je važnost održavanja kritičkog kolektivnog sjećanja na nacističke zločine. Smatrao je da je Njemačka, kao društvo, obavezna da se suoči s prošlošću na način koji ne dopušta relativizaciju zločina, već insistira na njihovoj jedinstvenosti i monstruoznosti, jer je po njemu ovo ključno za izgradnju demokratskog društva koje se temelji na vrijednostima ljudskih prava.

Habermas je tvrdio da revizionistički pristupi prošlosti nose opasnost buđenja novog nacionalizma u Njemačkoj i upozoravao da relativizacija nacističkih zločina može poslužiti kao osnova za ponovnu nacionalističku mobilizaciju.

U kontekstu Historikerstreita, Habermas je branio univerzalne vrijednosti kao što su ljudska prava, moralna odgovornost i demokratski poredak. Isticao je da intelektualci i historičari imaju posebnu odgovornost da pažljivo i etički pristupaju tumačenju prošlosti. Kritizirao je one koji su, prema njegovom mišljenju, zloupotrebljavali historijsku analizu kako bi opravdali ili umanjili zločine nacizma.

Habermas je također otvorio pitanje kako Njemačka treba izgraditi svoj poslijeratni identitet. Smatrao je da ona mora prihvatiti svoju prošlost i izvući iz nje pouke, a ne pokušavati je reinterpretirati na način koji bi omogućio povratak problematičnih ideologija. Ovi dodatni elementi učinili su stavove Jürgena Habermasa jednim od ključnih glasova u debati. On je na kraju prevladao, a njegovi argumenti postali su dominantni u Njemačkoj i integralni dio politike njemačke države.

“Zgrožen sam nečuvenim primjedbama palestinskog predsjednika Mahmouda Abbasa. Za nas Nijemce, posebno, svako relativiziranje singularnosti Holokausta je nepodnošljivo i neprihvatljivo. Osuđujem svaki pokušaj negiranja zločina Holokausta.” Ovako je Olaf Scholz 2022. godine reagirao na izjavu palestinskog predsjednika Mahmouda Abbasa, koji je uporedio zločine nacista nad Jevrejima sa zločinima koje Izrael čini Palestincima. Abbas je čak naglasio da ne dovodi u pitanje Holokaust. Međutim, zahvaljujući singularitetu Holokausta za koji se Habermas izborio, Scholz je optužio Abbasa za negiranje Holokausta.

Činjenica je da sami njemački mediji Putina nazivaju Hitlerom, a Ruse nacistima, direktno osporava Scholzovu tvrdnju da je svako relativiziranje singularnosti Holokausta nepodnošljivo i neprihvatljivo. Može i ovako i onako – zavisi je li riječ o übermenschu ili untermenschu.

U izjavi objavljenoj 13. novembra 2023. godine Habermas je iznio stav da princip “Nikada više” prije svega mora voditi ka njemačkoj posvećenosti zaštiti jevrejskog života i prava Izraela na postojanje. Habermas tvrdi da je izraelska vojna odmazda nakon napada Hamasa 7. oktobra “u principu opravdana”. Izjednačavanje krvoprolića u Gazi s genocidom je, prema njegovim riječima, izvan granica prihvatljive debate. Nije spominjao palestinska ljudska prava i univerzalnu moralnu odgovornost – to očigledno ne vrijedi za Palestince. Habermas je bio je oličenje poslijeratne denacificirane Njemačke, vodeći filozof, humanista, percipiran kao savremeni nasljednik prosvjetiteljskih filozofa. Mnogi su ostali šokirani njegovom izjavom.

Ovom je izjavom doslovno “bacio sve niz rijeku i otišao u drugi svijet”, i on i poslijeratna Njemačka.

Pokazao je da i on sam nije denacificiran i da je njegovo životno djelo sasvim u skladu s nacističkim duhom: Holokaust kao Über-događaj – kao Über-Genocid s kojim se drugi ne mogu porediti.

Njegov prvi članak u Historikerstreit debati historičara, “Obrada štete”, zaista je bio samo pokušaj saniranja štete koju su prouzrokovali sirovi, nedenacificirani ali iskreni njemački historičari. Sada se pokazalo da ni jedna ni druga grupa historičara u Historikerstreitu nisu denacificirane, kao ni sama Njemačka.

Kakve implikacije ima pseudointelektualna skalamerija potomaka nacista na Bošnjake možemo vidjeti na primjeru napada na direktora Memorijalnog centra Srebrenica Emira Suljagića.

Michael Martens je 25. juna 2023. godine, u članku “Hej, kako napreduje Generalni plan Istok?” (Hey, wie läuft es mit dem Generalplan Ost?) objavljenom u Frankfurter Allgemeine Zeitung, optužio Emira Suljagića za relativizaciju Holokausta zbog poređenja Visokog predstavnika Schmidta s nacistima. Florian Bieber pridružio se napadima na Suljagića. S obzirom na to da se relativizacija genocida smatra oblikom njegovog negiranja, a negiranje Holokausta povezuje s antisemitizmom, Suljagić bi bio direktno optužen za antisemitizam da se nije brzo ušutio.

Schmidt tvrdi da nacistički heroj Mölders nije bio povezan s nacističkom ideologijom, već da je, zapravo, bio žrtva nacista. Prema Schmidtu, Mölders se može smatrati žrtvom nacista uprkos tome što je bio istaknuto lice nacističke propagande, odlikovani heroj Trećeg Rajha i pripadnik zloglasne Legije Kondor – znači nacista. Ovako nešto, kao što to tvrdi Schmidt, može izreći samo osoba koja nije prošla kroz proces denacifikacije. Kada se javno iznese opservacija da Schmidt nije denacificiran, prema logici singulariteta Holokausta, to direktno vodi do optužbi za antisemitizam, što implicira da je Schmidt Jevrej.

Bošnjacima po ovoj logici također nije dozvoljeno da upoređuju genocid nad svojim narodom iz devedesetih s Holokaustom, jer bi ih unuci nacista odmah optužili za antisemitizam, iako su i sami Bošnjaci bili žrtve tih istih nacista i izašli iz Drugog svjetskog rata kao pobjednici nad fašizmom.

Bošnjaci su iz Drugog svjetskog rata izašli kao pobjednici jer ih se znatna većina borila protiv fašizma. Da nisu, ne bi ih fizički bilo, za što bi se četnici pobrinuli. Bez njihove podrške i učešća, antifašistički pokret ne bi pobijedio.

Suština nacizma je neravnopravnost – u svijesti nacista svi ljudi nisu isti i prema tome nemaju ista prava. Trenutno imamo situaciju, zahvaljujući Habermasu, da potomci nacista sebe pozicioniraju na višu moralnu über-razinu nad potomcima onih koji su prvobitno uspjeli promijeniti stanje supremacističke svijesti nacistima kroz instant-denacifikaciju. Sjetimo se samo Vahide Maglajlić!

Nije iznenađujuće da su potomci nacista napravili ovu supremacističku pseudointelektualnu skalameriju, kad se zna kakvu su intelektualnu imbecilnost uradili njihovi preci.

Čudno je samo to što imaju potpunu historijsku amneziju u vezi s konsekvencama arogantnog ponašanja – zaboravili su na šta je ličio Berlin 1945.