Vrlo voljena, posebno od strane muškaraca, poznatih i nepoznatih, često bogatih i moćnih: John Kennedy, Dwight Eisenhower, Nelson Mandela, Charles de Gaulle, Gregory Peck, Richard Nixon, Jacques Chirac, Joe Biden, Frank Sinatra, Christian Dior, Gianni Agnelli, Donald Trump, vojvoda od Windsora... Crvena kosa i blijeda koža koju je njen prijatelj Truman Capote opisao kao "zasićenu rosu engleskih magli", dekolte koji je krojačica iz Givenchyja nazvala "najljepšim kojeg je ikada vidjela", duboko plave oči i noge koje je još u sedamdesetim prekrštala, naslonjena na sto u Ovalnom uredu kako bi čitala povjerljivi dokument zajedno s bivšim momkom iz Arkansasa, koji je postao predsjednik na kojeg je ona mnogo godina ranije, na opće veselje, stavila sve svoje oklade.

Podjednako omražena od žena (poznatih i nepoznatih, poput one koja je rekla za nju: "provela je rat u Londonu izbjegavajući bombe i rušeći brakove"), koju je Jackie Kennedy plašila jer se osjećala uvrijeđenom zbog onoga što je Pamela smatrala komplimentom ("Ona je gejša koja zna čuvati tajnu", rekla je za nju Truman Capoteu, koji je izdao njeno povjerenje objavivši sve), tražena kao prijateljica od Nancy Reagan, koju je držala na distanci, a vrlo bliska Marthi Gellhorn, spisateljici i ratnoj dopisnici, i Christiane Amanpour s CNN-a, koju je primala u svom stanu u američkoj ambasadi u Parizu, te Wallis Simpson.

Život s Churchillovima

Nevjerojatan je bio život Pamele Digby Churchill Hayward Harriman, 1920-1997: rođenoj u plemićkoj engleskoj porodici, ali sa stoljetnim bogatstvom koje je bilo na izmaku.

Već sa devetnaest godina udala se za Randolpha Churchilla, jedinog sina Winstona Churchilla, koji je bio zasjenjen slavom svog oca.

Drugi svjetski rat provela je živeći sa svekrvom i svekrom, zauzimajući mjesto u prvom redu pred najvećim političkim spektaklom svog stoljeća, usponom i trijumfom Winstona Churchilla.


Vjenčanje Pamele Digby i Randolpha Churchilla održano je u crkvi St. John’s u Londonu 4. oktobra 1939. godine.

Nakon rata, prvi razvod, život u Parizu, mnoge veze s muškarcima važnih prezimena (Rothschild, Agnelli, među ostalima), drugi brak sa četrdeset godina sa producentom Lelandom Haywardom, mnogo starijim od nje, udovica sa pedeset i jednom, i treći i posljednji brak s milijarderom Averellom Harrimanom koji je gajio hobi visoke diplomatije, stvaranjem salona koji je zahvaljujući njoj postao laboratorij demokratske politike od sedamdesetih do devedesetih godina, gdje je političarima, manje ili više ambicioznim, dijelila crvena, zelena i žuta svjetla.

Imala je prije svega izvanredan politički instinkt: nenadmašan osjećaj za pobjednike, od vrlo mladog mornaričkog oficira JFK-a do rubnog aparatčika Borisa Jeljcina, kojeg je pozvala na večeru dok je bio gotovo nepoznat — i majčinski se nasmijala kad je, pod gasom, zadrijemao za stolom — sve do Billa Clintona, čestog gosta njenih večera s kasnijim diskusijama-samitima u salonu, između aktualnih događanja i geopolitike.


Posljednji brak s milijarderom Averellom Harrimanom

Impresivno je da su dvije dosadašnje biografije posvećene Pameli Harriman, bogate tračevima, prikazale je kao lakšu kategoriju, ako ne i direktno kao avanturistkinju: kako bi ispravila to, sada dolazi (izlazi 17. septembra u Sjedinjenim Američkim Državama, izdavač Viking, 496 stranica, 35 dolara) "Kingmaker: Pamela Harriman’s Astonishing Life of Power, Seduction and Intrigue", knjiga koju je italijanska novina Corriere della sera imala priliku pročitati prije izlaska.

Autorica, Sonia Purnell, kontaktirala je veliki broj ljudi koji su je poznavali i pročešljala često neobjavljene dokumente, predstavljajući portret Harrimanove vrlo različit od onog u prethodnim tekstovima. Bill Clinton, na primjer, kaže: "Je li bila ambiciozna? Pa ko nije, u politici. Ali bila je vrlo inteligentna, klasa za sebe. Zabavljala se? I neka je", savršen epitaf za Harriman, a možda i za samog sebe. Purnell otkriva da je Agnelli bio "prava ljubav njenog života", iako je brak bio nemoguć, te otkriva njegove posjete njenoj kući nakon smrti njenog posljednjeg muža, s advokatom koji je bio prisutan već ujutro na doručku, ostavljajući dojam da je tamo proveo noć. Agnelli koji, u epilogu, vidimo na sahrani Pamele "s licem izobličenim od bola".

Ambasadorka u Parizu

Ostavimo tračeve po strani, Purnell zahvaljujući dokumentima jasno pokazuje da je vrhunac javnog života Harrimanove, uloga američke ambasadorice u Parizu, bio vrlo važan trenutak međunarodne politike krajem dvadesetog stoljeća: vrlo cijenjena od tadašnjeg predsjednika Jacquesa Chiraca, Harrimanova je zaobišla službene kanale tromog State Departmenta kako bi direktno razgovarala s Billom Clintonom i uvjerila ga da intervenira u Bosni.

Stranice posvećene Harrimanovoj kao ambasadorki (30. juni 1993 — 5. februar 1997, dan njene smrti) ne prikazuju tračevima obojenu dvorsku damu, već diplomatski um velike pronicljivosti: Purnell nas vodi iza kulisa, pokazujući nam Harrimanovu sposobnu da vodi dijalog s francuskim predsjednikom koji je dobro poznavao Ameriku i da uvjeri Billa Clintona — pod napadom republikanaca zbog katastrofe u Mogadišu (18 mrtvih vojnika koji su vučeni po ulicama, 73 ranjena) — da bez američke intervencije balkanski pokolj neće imati kraja. Harrimanova je mogla računati na Richarda Holbrookea, Clintonovog specijalnog izaslanika: dvadeset godina ranije, bio je jedan od mladih diplomata u Carterovoj administraciji kojeg je Harrimanova uzela pod svoje okrilje i koji je neko vrijeme živio u njenoj kući s kolegom, u gostinskim sobama.

Kobno plivanje u Ritzu

Zašto je Daytonski sporazum službeno potpisan baš u Parizu, u Elizeju, 14. decembra 1995? Zato što je Harrimanova uvjerila prijatelja Billa da na taj način nagradi prijatelja Jacquesa. Jacques koji je, kada se Pamela osjećala loše — moždani udar, koban — tokom svakodnevnog plivanja u bazenu Ritza (i kojeg je spasio šef osiguranja hotela, Henri Paul, koji će se šest mjeseci kasnije sudariti ispod mosta Alma s Mercedesom Diane i Dodija Fayeda), poslao najbolje ljekare da je pokušaju spasiti.

Nakon što je posjetio njeno mrtvo tijelo u ambasadi — kršeći protokol — insistirao je da u počasnoj straži bude, prvi put, žena vojnik. Posljednja počast prijateljici Pameli, koja je kao djevojčica govorila: "Vidjela sam da muškarci studiraju i onda rade stvari, dok žene postaju samo supruge i majke: to nije bilo pravedno."