Za zločine počinjene na prostoru općine Busovača, u vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu, do sada su na tri suda osuđena šestorica pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Haški tribunal i Sud Bosne i Hercegovine osudili su po jednog, a Kantonalni sud u Novom Travniku četvericu. Ovom broju treba dodati Darija Kordića, člana predsjedništva samoproglašene HZHB i nekadašnjeg predsjednika HDZ-a BiH, kojeg je Haški tribunal oglasio krivim i za zločine nad Bošnjacima na području Busovače, osudivši ga na 25 godina zatvora. U tom kontekstu Žalbeno vijeće Haškog tribunala u 692. tački drugostepene presude Kordiću i Mariju Čerkezu konstatira “da Kordić jeste odgovoran za napade na Busovaču u januaru 1993., te da su djela koja je Kordić počinio bila dio rasprostranjenog i sistematskog napada”.

Napad na Busovaču bio je dio Agresije na Bosnu i Hercegovinu. To kaže 376. tačka haške presude: “Žalbeno vijeće konstatuje da je razuman zaključak Pretresnog vijeća da je sukob između HVO-a i Armije BiH bio međunarodnog karaktera zbog toga što je Hrvatska imala sveukupnu kontrolu nad HVO-om. Hrvatska i Bosna i Hercegovina su se stoga mogle smatrati stranama u sukobu u smislu člana 4(2) Ženevske konvencije IV.” Cilj agresije bio je stvaranje hrvatske države na bosanskohercegovačkoj teritoriji. O tome govori tačka 722: “Žalbeno vijeće smatra, na temelju gore izloženih dokaza o Kordićevim političkim aktivnostima i opredjeljenjima, njegovom izraženom nacionalističkom i etničkom stavu, te njegovoj želji za stvaranjem – reklo bi se, po svaku cijenu – suverene hrvatske države na teritoriji Bosne i Hercegovine, da je Kordić imao posebnu diskriminatornu namjeru koja je uslov za krivično djelo progona.”

Progonjeni bošnjački civili zatvarani su u “Kaoniku”, “u nekadašnjoj kasarni JNA, koja je uglavnom korištena kao magacin oružja”. Upravnik logora bio je Zlatko Aleksovski. Njega je Haški tribunal osudio na sedam godina zatvora. Tačka 117 presude Pretresnog vijeća kaže da Aleksovski “uprkos vlasti koju je vršio nije poduzeo ni jednu mjeru da spriječi nasilja koja su počinjena. Nadalje, nije pokušao da u okviru svojih ovlaštenja kazni odgovorne stražare. Nijedan izvještaj poslat komandantu Vojne policije ili predsjedniku Vojnog suda u Travniku ne odnose se na surovosti koje su stražari ili vojnici HVO-a počinili u zatvoru...”

Prvi val hapšenja i zatočenja civila bošnjačke nacionalnosti bio je krajem januara 1993. godine, kako to kazuje tačka 149, i trajao je 15 dana, “do 8. februara 1993., kada su bosanski Muslimani, u prisustvu predstavnika MKCK-a, razmijenjeni za tridesetak hrvatskih zarobljenika iz Kaćuna. U tom periodu bilo je zatočeno oko 400 Muslimana”. Tačka 150: “Drugi talas hapšenja trajao je od 14. aprila do oko 20. aprila 1993. Neki Muslimani su odvedeni direktno u logor ‘Kaonik’; drugi su prvo pritvoreni u Dom kulture u Vitezu...” Tačka 152: “Tačan broj Muslimana zatočenih u tom periodu nije utvrđen. Iskazi svjedoka gotovo da se ne podudaraju: neki su spominjali dvije do tri stotine osoba, a drugi su navodili stotinu do dvije stotine osoba...” Tačka 154: “Većina ćelija bile su površinom manje od 10 kvadratnih metara. U njima nije bilo ni svjetla ni prozora prema van. Kroz rešetku, koja se nalazila u vrhu vrata ćelije, ulazilo je svjetlo iz hodnika. Daske, na kojima su bili slamnati madraci, služile su kao ležaj. U ćelijama je bilo toliko ljudi da nisu svi mogli da se opruže. Tokom oba perioda, prema riječima više svjedoka, od 10 do 40 tiskalo se u jednoj ćeliji...”

 

Neki zatočenici svjedočili su da su, uz loše higijenske uslove i malo hrane, bili izloženi premlaćivanju od stražara, vojnika HVO-a, koji su bili na izdržavanju zatvorskih kazni, a nekim premlaćivanjima prisustvovao je i sam Aleksovski. Tako tačka 209 govori o saslušanju povodom bjekstva jednog od zatočenih. Prvi svjedok je “ispričao da je, nakon što ga je Zlatko Aleksovski saslušao u svojoj kancelariji, vraćen u svoju ćeliju, gdje su ga tri ‘stražara’, po imenu Miro Marić, Džemo i Goran Međugorac, počeli udarati”. Aleksovski je “kasnije došao u njegovu ćeliju, u pratnji trojice ‘stražara’, i postavio mu ista pitanja u vezi s okolnostima u kojima se desilo bjekstvo. Pošto svjedok nije odgovorio na pitanja, Zlatko Aleksovski je napustio ćeliju i trojica ‘stražara’ su ga počela nanovo tući. Svjedok E je ispričao da ga je Džemo udarao pendrekom, a da ga je jedan drugi stražar udarao pesnicama, i to u prisustvu Zlatka Aleksovskog”.

Džemo, odnosno Džemaludin Mahalbašić, bio je pripadnik HOS-a i u “Kaoniku” je služio zatvorsku kaznu. On je, skupa s Antom Jozićem zvanim Cic, pripadnikom HVO-a, koji je također služio zatvorsku kaznu, izveden pred Kantonalni sud u Novom Travniku. Mahalbašić je osuđen na pet godina i šest mjeseci, a Jozić na tri godine i šest mjeseci. Ante Jozić naredio je neutvrđenog dana u februaru ili martu 1994. godine zatočenici S. H. da dođe u kuhinju u kojoj je radio. Kada je stražar, koji ju je doveo, zaključao vrata s vana, Jozić ju je oborio na pod i silovao. Nakon toga zakucao je na vrata i stražar ih je otključao, otišli su smijući se. I Džemaludin Mahalbašić silovao je istu zatočenicu. Odvodio ju je na sprat barake, u prostoriju gdje su se nalazili štrikovi za sušenje veša i dvije strunjače na kojima ju je silovao. Mahalbašić je zlostavljao zatočene civile: Besima Kovača je udarao rukama i nogama i drvenim štilom po cijelom tijelu: Huso Delić, zvani Čusto, bio je sav natečen od njegovih batina, a Mahalbašić je otuđio i njegov prsten, zlato, sat i novac. Sead Hajdarević bio je modar i nakon što je razmijenjen, a od Zikreta Ribe Mahalbašić uzeo je sat i udario ga nogom kada je ovaj išao na kopanje. Presuda je pravosnažna od 14. novembra 2019., a dužni su S. H. isplatiti i naknadu: Jozić 5.512,50 KM, a Mahalbašić 16.537,50 KM.

Napad HVO-a na Busovaču počeo je iznenada, u akšam. O tome govori tačka 569 presude Dariju Kordiću: “Dana 25. januara 1993. oko 05:30 ili oko 06:00 sati HVO je napao Kadića Stranu, muslimanski dio Busovače. Došlo je do jake pucnjave, a kasnije i do artiljerijske paljbe s okolnih brda. Muslimani su preko razglasa pozivani na predaju. (...) Izvedeni su dokazi o tome da su neke Muslimane njihove hrvatske kolege i prijatelji upozorili na napad. Muslimani koji su preostali u gradu (njih ukupno 90) sakupljeni su i dovedeni na trg. Ženama i djeci (ukupno oko 20) dozvoljeno je da se vrate kućama, dok su muškarci (ukupno 70), neki od njih stari tek 14-16 godina, ukrcani na autobus i odvedeni u logor u Kaonik.” Tačka 570: “Napad na Busovaču imao je za posljedicu smrt više ljudi, no njihov precizan broj nije poznat. Svjedok B je sastavio spisak od 27 Muslimana koji su umrli nasilnom smrću. Policijski izvještaj pokazuje da je u januaru i februaru 1993. ubijeno 43 ljudi u Busovači. (Nasilje se nastavilo nakon januarskog napada).”

O nasilju nakon januarskog napada čitamo iz presuda domaćih sudova. Kantonalni sud u Novom Travniku osudio je Josipa Relotu na deset godina zatvora. On je, kao pripadnik II bojne brigade “Nikola Šubić Zrinski”, krajem januara 1993. godine, s još dva pripadnika HVO-a, u naselju Luke ušao u kuću “B1”. Pored vlasnika, tu su boravila još tri civila. Relota je odmah krenuo s ispitivanjem, prijetnjama, maltretirao ih je i tražio novac i zlato. U jednom trenutku namignuo je ostaloj dvojici i izašli su iz te prostorije, repetirali puške i vratili se pucajući. Ubili su Nijaza Neslanovića, Midhata Hadžibegovića i Fikreta Husanovića, a “B1” ostao je neozlijeđen. Kada su izašli iz kuće, ubacili su bombu kroz balkonski prozor. “B1” je tada okrznut po glavi, a malo zatim napustio je kuću i sakrio se u blizini kuće Saliha Hodžića. Kasnije je uhapšen i odveden u logor u Kaonik. Presuda Josipu Reloti pravosnažna je od 28. maja 2018. godine.

Val nasilja obnovljen je i tokom aprilskog napada, koji je zahvatio cijelu Lašvansku dolinu. Jedna presuda Suda BiH donosi isječak iz atmosfere koja je tada vladala Busovačom. Tom je presudom Zoran Milić osuđen na sedam godina zatvora. I on je bio pripadnik II bojne brigade “Nikola Šubić-Zrinjski”. Noću, 26. aprila 1993. godine, oko 22:00, s vojnikom HVO-a Zoranom Marinovićem došao je u kuću svjedoka “B-1”, koji je uspio pobjeći kroz prozor. Maltretirali su njegovu suprugu i troje djece, prijeteći im pištoljem. Na kraju su zapalili kuću i otišli kod Topalovića. Ondje su ubili starca Ahmeda Topalovića i njegovog sina, invalida, Sabriju Topalovića, i ranili svjedoka B-2, a Adil Topalović i Muvedeta Smolo preminuli su od rana zadobijenih te večeri. Presuda je pravosnažna od 2. aprila 2014. godine. I Zoran Marinić nalazio se na optuženičkoj klupi s Milićem, ali je preminuo pred samo izricanje prvostepene presude, pa je postupak protiv njega obustavljen.

Drago Vukadinović bio je pripadnik centra hrvatske obavještajne službe SIS u Vitezu. Harao je po Lukama. Priznao je zločin i osuđen je na godinu i osam mjeseci zatvora. On i još neki vojnici HVO-a, krajem aprila ili početkom maja 1993. godine, došli su u kuću bošnjačke porodice. Opljačkao je jednu ženu i prijetio joj. Opet je došao u junu 1993. godine. Ovaj put ju je pretukao, tako surovo da je došlo do unutarnjeg krvarenja. Prijetio je da će joj ubiti muža i sina zatvorene u logoru u Kaoniku. Na kraju ju je istjerao iz njene kuće i naselio hrvatsku porodicu. Sutradan je pronašao ovu ženu kod njenog komšije i opet je pretukao. Tada je uzeo od nje sav novac. Presuda Dragi Vukadinoviću pravosnažna je od 9. aprila 2015. godine. Dužan je žrtvi isplatiti 16.500 KM.