Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora (3. juli 1436): mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku “bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu”.
Sličnosti i podudarnosti u savremenom standardnojezičkom izrazu Bošnjaka i Hrvata baziraju se upravo na prisnijoj vezi sa zajedničkom zapadnoštokavskom dijalekatskom osnovom. Standardizacioni tokovi na bosanskohercegovačkom tlu dovršeni su, inače, krajem 19. stoljeća, kada je za osnovicu standardnog jezika prihvaćena progresivna istočnohercegovačka ijekavskoštakavska govorna oblast.
Tako se unutar savremenog standardnog jezika u Bosni i Hercegovini prepliću, osobito na leksičkom planu, oblici svojstveni za istočnu štokavštinu (kojoj pripadaju govori istočnohercegovačkog tipa) s oblicima koji su obilježje prevladavajuće zapadne štokavštine.
Fra Antun Knežević (Varcar-Vakuf, današnji Mrkonjić-Grad, 9. januara 1834. – Kotor-Varoš, 22. septembra 1889) bio je bosanski fratar, zagovornik bošnjaštva i bosanskog jezika. Obučen u odijelo sv. Franje 26. aprila 1851. godine, mladu misu imao je 21. septembra 1856. godine. Studirao je u Fojnici, Rimu i Sijeni.
Fra Antun Knežević
Imao je nadimak Škobalj. Bio je jedan od glavnih zagovornika bošnjaštva i borbe protiv hrvatizacije i srbizacije bosanskih katolika i pravoslavaca. Njegova glavna ideja jeste da su Bošnjaci jedan narod od tri vjere i da nikakvih Hrvata ni Srba nema u Bosni i Hercegovini do 19. stoljeća. Fra Antun Knežević nije bio jedinstvena pojava u ovom smislu, ideje je preuzeo direktno od fra Ivana Franje Jukića, koji mu je bio učitelj, ali su i drugi pripadnici franjevačkog reda još od 17. stoljeća prihvatali ideju bošnjaštva i prenijeli je u okviru bratstva u 18. i 19. stoljeću.
Fra Ivan Franjo Jukić u djelu Zemljopis i povijestnica Bosna zapisao je 1851. godine: “Bosna je jedina turska država, koja je čista sasvim ostala od turskog jezika, kako po selima tako po varošima, drugi se jezik osim bosanskog i ne govori, najveća turska gospoda samo onda turski govore, kada su kod vezira.”
Fra Ivan Franjo Jukić
Franjevci su iz udžbenika Racsun za pervu i drugu godinu shkulsku (prijevod s latinskog: Ambroz Matić, Osijek, 1827) u svojim školama predavali matematiku. Nije slučajno da je knjiga štampana baš u Osijeku jer su franjevci tamošnju Isusovačku gimnaziju preuzeli 1778. godine. Udžbenik je, kako i piše na samoj naslovnici, štampan u prijevodu na bosanski jezik.
No mnogo ranije (1760) fra Andrija Kačić Miošić na naslovnici djela Korabglicza Pisma svetoga i svih vikovah svita dogagiajih poglavitih u dva poglavja razdigliena naglašava da je to djelo “prinio iz knjiga latinskih, talijanskih i kronika Pavla Vitezovića u jezik bosanski”.
Bartol Kašić, isusovac i pisac prve hrvatske gramatike, godine 1640. u predgovoru Ritualu rimskom, koji je štampan u Rimu, govoreći o jezičkom i pravopisnom jedinstvu, također kaže: “Jere svaki človik svoga grada govor i besidenje hvali, Hervat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Serbljin”, i odlučuje da “bosanski upiše riči” bez obzira na to da li će ga ostali razumjeti.
U Rimu je 1630. godine u izdanju Svete kongregacije za promociju vjere objavljen Ispoviednik, čiji je autor bosanki franjevac Stjepan Matijević Solinjanin. Na naslovnici je napisano: “Preneseno od jezik bosanski.”
