“Dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i udivljenjem što ih više promišljam: zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni”, jedna je od više desetina krilatica Immanuela Kanta.

Mišljenja smo da upravo dio ove Kantove izreke zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni može biti vezan za životnu filozofiju i intelektualni angažman Massima Cacciarija. Vezu s Kantom uspostavio je kroz diplomski rad odbranjen 1967. godine u Padovi s temom o Kritici moći suđenja po Immanuelu Kantu, a mentor mu je bio Dino Formaggio. Još kao student sarađivao je s profesorima Carlom Dianom, Sergijom Bettinijem i Giuseppeom Mazzariolom. Godine 1980. postao je vanredni profesor estetike na Institutu za arhitekturu u Veneciji, gdje je 1985. postao redovni profesor. U 2002. je osnovao Filozofski fakultet na Univerzitetu Vita-Salute San Raffaele u Cesano Madernu, gdje bio dekan do 2005. godine.

U središtu njegovog filozofskog promišljanja jeste kriza modernog racionalizma, koji se pokazao nesposobnim shvatiti konačno značenje stvarnosti, napuštajući potragu za temeljima znanja. Njegova vizija polazi od koncepta negativnog mišljenja, prepoznatog u filozofijama Friedricha Nietzschea, Martina Heideggera i Ludwiga Wittgensteina, da bi se kasnije vratio svojim pretpostavkama u nekim aspektima zapadne religiozne tradicije i filozofske misli.

Bio je osnivač i saradnik nekih časopisa koji su obilježili italijanski politički, kulturni i filozofski život između 60-ih i 90-ih, od Angelus Novusa do Contropiana, od časopisa Laboratorio politico do Centaura, Paradoksa. Među njegovim publikacijama, od kojih su mnoge prevedene, a mnoge objavljene samo u inostranstvu, izdvajamo: Krisis, Milano, 1976; Nužni anđeo, Milano, 1986; Zeit ohne Kronos, Klagenfurt, 1986; Drama y duelo, Madrid, 1987; Méridiéens de la decision, Pariz, 1992; Le dieu qui danse, Pariz, 2000; Nepolitično, Yale Univ. Press, 2009; Snaga koja koči, Milano, 2013.

Održavao je predavanja, tečajeve i konferencije na brojnim evropskim univerzitetima i institucijama. Među najprestižnijim nagradama jesu: nagrada Hannah Arendt za političku filozofiju 1999. godine, nagrada Akademije u Darmstadtu 2002. godine, zlatna medalja Circulo de Bellas Artes u Madridu 2005. godine, zlatna medalja Pio Manzù predsjednika Italijanskog Republike 2008. godine, nagrada De Sanctis za nefikcionalnu literaturu 2009. godine, počasna diploma arhitekture Univerziteta u Genovi 2002. godine, diploma politologije Univerziteta u Bukureštu 2007. godine, diploma klasične filologije Alma Mater iz Bologne 2014. Počasni je građanin Sarajeva, za svoje političko i kulturno djelovanje tokom agresije i opsade grada, te Sirakuze za svoja djela o Platonu i neoplatonizmu.

Trenutno je predsjednik zadužbine Gianni Pellicani i predaje filozofsko i metafizičko mišljenje na Filozofskom fakultetu Univerziteta Vita-Salute San Raffaele u Milanu, na kojem je bio i zamjenik rektora.

Političku karijeru započeo je na krajnjoj ljevici i obavljao je značajne funkcije u Italijanskoj komunističkoj partiji, koju je napustio 1983. godine. Ostao je prisutan u politici sve vrijeme lijevo od centra i realizirao se kroz različite uloge. Bio je član Evropskog parlamenta kao zastupnike Evropske liberalne, demokratske i reformske stranke, ali za našu je temu najvažnije da je u dva navrata bio gradonačelnik Venecije. Prvi put od 5. decembra 1993. do 28. februara 2000. i drugi od 17. aprila 2005. do 8. aprila 2010. godine, poslije čega je napustio aktivno bavljenje politikom.

Za manje od šest mjeseci Cacciarijeva upravljanja Venecijom došlo je do bratimljenja ovog grada sa Sarajevom 15. maja 1994. godine. U Protokolu o bratimljenju je stajalo: Kako bismo ojačali prijateljstvo između naroda Bosne i Hercegovine i Italije, Grad Sarajevo Republike Bosne i Hercegovine i Grad Venecija Italijanske Republike odlučuju uspostaviti bratimljenje između njih.

Kako bi pozitivno doprinijele rastu prijateljstva između stanovništva dva grada dviju zemalja, stranke su – uzimajući kao polazište službenu odredbu o bratimljenju i na osnovu tradicionalnog prijateljstva i dobrih odnosa između dva naroda – slože se da se obavežu da će povećati prijateljske razmjene i razviti saradnju u kulturnom, umjetničkom, tehničkom, naučnom, ekonomskom i turističkom sektoru, u administrativnom i urbanom upravljanju između dva grada.

Kako bi kontinuirano jačali odnose između dva pobratimljena grada, predstavnici Sarajeva i Venecije konsultirat će se, prema potrebi, o međusobnim razmjenama i saradnji.

Ovaj protokol će stupiti na snagu od dana potpisivanja predstavnika dva grada.

Do ovog datuma Sarajevo je već imalo potpisane protokole o bratimljenju s trinaest gradova u svijetu (od Coventryja 1957. do Calgaryja 1986) i iza ovih kurtoaznih rečenica ne bi moralo stajati ništa suštinski bitno, ali ono što će uraditi Massimo Cacciari zaslužuje posebnu pažnju jer je svojim potpisom odredio svoj angažman koji nije prestajao od tog datuma pa sve do danas.

Tadašnji gradonačelnik Sarajeva Tarik Kupusović uputio je u augustu 1994. godine hitni apel gradonačelniku Cacciariju: “Kao što znate, ovo je četvrta godina da je grad pod najbrutalnijom srpskom opsadom i agresijom. Ubijeno je više od 10.500 ljudi. Ali osim toga, rezultat ove nemilosrdne agresije sve je alarmantniji sa humanitarnog aspekta; količina hrane koju je organizacija Ujedinjenih nacija stavila na raspolaganje građanima Sarajeva u posljednja četiri mjeseca iznosi 257 grama: 250 grama je brašno dostavljeno u gradske pekare i sedam grama za ostale namirnice!”

“Šta dodati ovom pismu!? Osjećaj srama koji bi sve nas Evropljane trebao obuzeti zbog naše nemoći pred tragedijom Bosne i Sarajeva sada je veći od bilo koje riječi”, odgovorio je tom prilikom Cacciari.

Pomoć koju je Venecija više puta dopremala Sarajevu ne samo da je višestruko uvećana nego je njen gradonačelnik založio vlastiti autoritet kako bi i ostali italijanski gradovi (čijoj se nesebičnosti nema šta prigovoriti) pojačali pomoć Bosni i Hercegovini. Da bi što preciznije bio informiran o pomoći koju je grad Venecija uputio Sarajevu nakon Kupusovićevog apela, Massimo Cacciari ugostio je gradonačelnika Sarajeva, te su iskoristili susret kako bi javnost upoznali o genezi agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Angažman Massima Cacciarija nije bio samo humanitarnog karaktera.

Ideju o osnivanju Muzeja savremene umjetnosti u Sarajevu, pokrenutu s početka agresije 1992. godine, podržali su mnogi italijanski umjetnici i gradovi, ali niko kao Venecija i Massimo Cacciari. Prva promocija projekta “Ars Aevi” bila je u Veneciji 1993. godine. Grad Venecija u saradnji s fondacijama za savremenu umjetnost Querini Stampalia i Bevilacqua La Masa pružio je veoma značajan doprinos njenom konkretnom ostvarenju 1997. godine, inicijativom za kreiranje Venecijanskog nukleusa Kolekcije “Ars Aevi”. U saradnji s Gradom Venecijom i Edilvenezijom realiziran je i preliminarni arhitektonski projekt muzeja Renza Piana, koji je supervizirao i koordinirao i ovu fazu aktivnosti. U programu Venecijanskog bijenala savremene umjetnosti 2009. godine Grad Venecija osigurao je za Bosnu i Hercegovinu prostor Palate Zorzi za izložbu petnaest bh. umjetnika. Massimo Cacciari stavio je besplatno na raspolaganje izložbene prostore Muzeja Ca’ Pesaro za izložbe Brace Dimitrijevića i Renza Piana u toku šestomjesečnog trajanja Bijenala, čime je još jednom potvrdio značaj i ugled koji Projekt “Ars Aevi” ima na internacionalnom planu. Komercijalna cijena zakupa ovakvih izložbenih prostora iznosi oko 600.000 KM za mjesec trajanja Bijenala. U Veneciji su se 2013. godine sastali osnivači, podržavatelji i prijatelji Projekta “Ars Aevi”, s ciljem formiranja kolekcije Muzeja savremene umjetnosti u Sarajevu i izgradnje njenog fizičkog sjedišta u reprezentativnom arhitektonskom objektu. Delegacija Gradskog vijeća Grada Sarajeva boravila je 25. juna 2008. u zvaničnoj posjeti pobratimskom Gradu Veneciji te je organizirana specijalna svečana i radna sjednica GV-a Venecije posvećena daljnjem razvoju i obogaćivanju odnosa gradova pobratima.

Početkom 1996. godina Massimo Cacciari uputio je apel za rekonstrukciju Sarajevske filmske biblioteke: da ona postane audiovizualna povijesna arhiva agresije, a svom kolegi, sarajevskom gradonačelniku, uručio je sredstva za obnovu bioskopa uništenog bombama.

Za sve učinjeno vijećnici Gradskog vijeća Grada Sarajeva 30. decembra 2009. godine usvojili su Odluku da je dobitnik priznanja Počasni građanin Grada Sarajeva Massimo Cacciari, ugledni filozof, borac za ljudska prava, gradonačelnik Venecije, te veliki prijatelj Sarajeva i BiH.