Ovu velebnu bogomolju podiže u ime Allaha/ Dobrotvor Ferhad-beg, pomagač vjernika/ Žednim mačem uklesa u mramor svoje junačko ime/ Sa ratnim imetkom podiže dobro taj odabrani muž/ Sipahi prispjevši građevini reče joj kronogram/ U ime Allaha sagrađeno je ovo mjesto za vjernike. (1579/80)

Sedmog maja 1993. godine tadašnje vlasti entiteta RS s nekoliko stotina kilograma eksploziva srušile su Ferhad-pašinu džamiju, zadužbinu Ferhad-paše Sokolovića, a ono što je od nje ostalo nakon miniranja pobacali. Ovaj je datum zato proglašen za Dan džamija u Bosni i Hercegovini odlukom Rijaseta Islamske zajednice s ciljem da simbolički podsjeća na stradanje, potpuno rušenje ili oštećenje velikog broja džamija, mesdžida i drugih vakufskih objekata tokom Agresije na BiH.

Ferhadija džamija izgrađena 1579. godine predstavljala je jedno od najuspješnijih arhitektonskih ostvarenja bosanske arhitekture u vrijeme Osmanlija u 16. stoljeću, a 1950. godine uvrštena je u kulturnu baštinu BiH, zatim i na Listu spomenika svjetske baštine pri UNESCO-u. Nakon ponovne izgradnje Ferhadija je svečano otvorena sedmog maja 2016. godine.

Taj je datum ujedno i sjećanje na ubijenog Cazinjanina Murata Badića 7. maja 2001. godine u Banjoj Luci. Tada su polaganje kamena temeljca za obnovu prekinuli neredi u kojima je Badić teško povrijeđen. Od povreda je preminuo 26. maja 2001. godine.

PRVI BEGLERBEG

Ferhad-paša Sokolović za Banju Luku slovi za njenog utemeljitelja i prvi joj udara temelje urbanog razvoja. Ferhad-pašina vakufnama rodni je list Banje Luke, koja nam nudi podatke o vremenu kada su u Banjoj Luci izgrađene Ferhadija džamija, sahat-kula, objekti obrazovnog, kulturnog, društvenog i socijalnog karaktera i prve “moderne” saobraćajnice, piše Muhedin Spahić u svom radu Ferhad-paša Sokolović (1530–1590) i njegov vakuf.

Kao što je slučaj i s mnogim drugim ličnostima, podaci o rođenju i o najranijoj mladosti samog Ferhad-paše do sada su nepoznati. Vjerovatno je i on, prema instrukcijama svog rođaka Mehmed-paše Sokolovića, devširmom iz Bosne, na osmanski dvor prispio veoma mlad. S obzirom na to da je ubijen 1590. godine u punoj muževnoj dobi, pretpostavlja se da je rođen između treće i četvrte decenije 16. stoljeća. Ferhad-paša potječe iz ugledne porodice iz istočne Bosne, koja je svojevremeno dala niz velikih državnika i vojskovođa.

Rođen je u selu Sokolovići kod Rudog, općina Višegrad, od oca Rustem-bega. Stariji mu brat Derviš-paša bijaše veliki vezir, koji je kasnije pri osvajanju Georgije poginuo kao beglerbeg od Dijari-Bekra, a drugi brat Ali-beg bio je pakračko-cernični sandžak-beg i poginuo je pri padu Ostrogona. Spahić dalje piše kako su po dolasku Ferhad-bega Sokolovića na funkciju sandžak-bega Bosanskog sandžaka 1573. godine izvršena nova osvajanja teritorija preko rijeke Une.

Ove Ferhad-begove osvajačke akcije bile su u skladu s namjerama Porte da proširi granice Osmanskog Carstva ka sjeverozapadu. U tom periodu potreba za jačim i razvijenijim birokratskim aparatom nagnala je oslabljenu centralnu vlast da provede izvjesne državne reforme. U sklopu tih reformi pojavila se i potreba da se obrazovanjem jedne velike osmanske administrativne jedinice u ovom dijelu Carstva ukliješte s dvije strane neprijateljskim državama, Habsburškom Monarhijom i Mletačkom Republikom.

Novoformirana administrativna jedinica bila je Bosanski ejalet, koji je osnovan 1580. godine izdvajanjem Bosanskog, Hercegovačkog, Kliškog, Pakračkog i Krčkog sandžaka iz Rumelijskog, te Zvorničkog i Požeškog iz Budimskog ejaleta. Za prvog beglerbega Bosanskog ejaleta imenovan je Ferhad-paša Sokolović, dotadašnji bosanski sandžak-beg. On je pod svojom upravom držao područje veće nego ijedan bosanski kralj. U sklopu Bosanskog ejaleta nalazili su se prostori od Šapca do mora i od Zvečana do Virovitice. Ovo je pregled stanja na teritoriji koja će 1580. godine zvanično biti ujedinjena u novu administrativnu jedinicu pod nazivom Bosanski ejalet.

Osim kao uspješni vojskovođa, strateg i diplomata, Ferhad-paša Sokolović istovremeno se dokazao i kao veliki vakif, te pokrovitelj obrazovanja i umjetnosti. Dolaskom Ferhad-bega na funkciju sandžak-bega Bosanskog sandžaka započeta je nova faza u izgradnji i razvoju nekoliko gradova (Banja Luka, Zemunik, Hrvace) na teritoriju ovog, ali i susjednih sandžaka. U tom smislu, naročito je značajan njegov doprinos razvoju kasabe Banje Luke kao sjedišta Bosanskog sandžaka, a zatim i Bosanskog ejaleta.

U Banjoj Luci, ali i mnogim drugim gradovima Osmanskog Carstva, Ferhad-paša je dao da se izgrade brojni sakralni i profani objekti. Povodeći se za primjerom ovog dostojanstvenika, i njegovi rođaci, te bliži saradnici, ali i ostali imućniji pojedinci također su ulagali sredstva u izgradnju infrastrukture u Bosanskom ejaletu, i to izgradnjom infrastrukture kako Banje Luke, tako i mnogih drugih gradova, kako stoji u knjizi autorice Elme Korić Životni put prvog beglerbega Bosne: Ferhad-paša Sokolović, koja je detaljno istražila život i zaostavštinu Ferhad-paše.

Intenzivna graditeljska aktivnost u Banjoj Luci započela je još u vrijeme bosanskog sandžak-bega Sofi Mehmed-paše. On je, najvjerovatnije upravo zbog geostrateškog položaja grada, oko 1554. godine za novo sjedište sandžaka izabrao Banju Luku. Samim tim, morao je imati rezidenciju u ovom gradu, kao i popratnu administraciju.

Interesantno je napomenuti da je za izgradnju tekije i kompleksa oko nje u Banjoj Luci bio inspiriran Gazi Husrev-begovim kompleksom u Sarajevu, što vidimo iz njegove vakufname: “Kada se opet sakupi višak od vakufskih dobara i bude ga dovoljno, rekao je vakif neka se izgradi imaret, zavija i ostali za njih potrebni objekti, neka se plate i izdaci onako kako je to (učinjeno) kod vakufa merhum Gazi Husrev-bega u zaštićenom Sarajevu.”

Samo u Banjoj Luci u periodu od 1579. do 1587. godine Ferhad-paša je dao da se izgradi više od 216 javnih objekata. O objektima koje je sagradio kao i onima čije je prihode namijenio njihovom održavanju saznajemo prvenstveno iz sačuvanih prepisa njegove vakufname, koja je legalizirana u drugoj dekadi safera 995. godine (21/30. januara 1587. godine). Vakufnama se danas nalazi u Muzeju RS-a u Banjoj Luci i u Muzeju u Prijedoru.

MIMARA SINANA ŠKOLA

Među podignutim vjersko-prosvjetnim objektima na prvom se mjestu spominje najljepši spomenik među njegovim zadužbinama, džamija Ferhadija. Ova džamija podignuta je na prostoru između potoka Crkvine i rijeke Vrbas, u nekadašnjem Donjem Šeheru. Ona je predstavljala najvredniji arhitektonski spomenik islamske kupolne bogomolje razvijenog tipa na našem tlu. Još u vrijeme njenog dovršavanja pjesnik Sipahi označava je kao velebnu bogomolju, a Evlija Čelebi je u svom Putopisu još 1660. godine okarakterizirao džamiju poput carske.

Iako o njenom arhitekti nisu nađeni nikakvi pisani podaci, analizirajući njenu strukturu, Džemal Čelić došao je do “nesumnjivog zaključka da je organizator i rukovodilac posla bio dobavljen iz Carigrada, iz Mimar Sinanove škole i da se pritom radilo o nekom od najsposobnijih učenika”. Uz Gazi Husrev-begovu džamiju u Sarajevu, banjalučku Ferhadiju ubraja u rijedak tip tzv. zavijeli džamija, koje su veoma rijetko podizane na našim prostorima, a podizali su ih samo najveći pokrajinski funkcioneri. Ove džamije imaju višeprostorni koncept u obliku izvrnutog slova T, sa šadrvanom u dvorištu. Ferhad-paša je ovaj vjerski objekt podigao od dobijenog ratnog plijena, odnosno novca koji je dobio kao otkupninu za Wolfa Auersberga nakon Budačke bitke.

Historičar Pečevija o tome kaže: “On ga je (Wolfa Auersberga) oslobodio uz cijenu trideset hiljada zlatnika i sto muslimanskih zarobljenika. S ovim novcem je dao da se sagradi džamija u Banjoj Luci.” To potvrđuje i natpis na džamiji, koji je, prema Mehmedu Mujezinoviću, u tri stiha na turskom jeziku isklesan na kamenoj ploči veličine 65 x 85 cm, koja je bila uzidana nad glavnim ulazom u ovu džamiju. Natpis je bio mjestimično vokaliziran i ukrašen, napisan je lijepim sulus-pismom.

Što se tiče ostalih objekata u sklopu Ferhad-pašinog vakufa, ističe se i turbe u dvorištu džamije, koje je podigao još dok je živio u Banjoj Luci, planirajući da tu bude ukopan nakon smrti. Ovo turbe također se spominje u vakufnami, kao i dvojica turbedara koji će čuvati i održavati turbe. Ferhad-paša je u Banjoj Luci podigao i brojne privredne objekte. Pored 200 dućana, dao je sagraditi han i karavan-saraj ispred džamije, a određena sredstva namijenio je za izgradnju bezistana i još jednog hana po potrebi. Osim karavan-saraja u Banjoj Luci, za kojeg u svojoj vakufnami određuje da se u budućnosti prekrije olovom, podigao je i još šest hanova, i to u Livnu, Ravnom, Dobrunu, Sogubini, Kratovu i Svinjaru.

U ovom je periodu u Banjoj Luci podignut i Ferhad-pašin imaret koji je bio u funkciji i sredinom 17. stoljeća, što vidimo iz opisa Evlije Čelebije: “Ferhad-pašin imaret čiju veledušnu sofru i danas besplatno uživaju putnici i namjernici. U blizini džamije Ferhad-paša je sagradio i jedan hamam koji je imao svoj vodovod koji je Ferhad-paša Sokolović izgradio 1579. godine tako što je glinenim cijevima proveo vodu iz vrela Bejbunara, iz kojeg je opskrbljivan i šadrvan pred Ferhadijom, i služio je sve do izgradnje modernog vodovoda 1908. godine. Ferhad-paša je podigao novu tvrđavu u Banjoj Luci, današnji Kastel, te cijeli niz drugih objekata oko Kastela.

Posljednje dvije godine života Ferhad-paša je proveo na namjesničkoj stolici budimskog vezira, gdje je u zasjedi koju je napravio njegov rob mučki ubijen septembra 1590. godine. Posmrtni ostaci, prema ranije iskazanoj želji rahmetlije, preneseni su u Banju Luku i ukopani u turbe podignuto uz njegovu džamiju Ferhadiju.

U knjizi Elme Korić stoji da je ubistvo Ferhad-paše bilo posljedica pobune janjičara. “Posada Budima i Pešte je digla bunu zbog šestomjesečnog zaostajanja s isplatom, ubila namjesnika Ferhada i ista sudbina bi zadesila i defterdara da nije pobjegao. (…) Temišvarski paša Mustafa prebačen je u Budim, a za istragu su bili poslani jedan muteferika i čauš koji su pronašli krivce. Trideset petero su objesili za primjer drugima, a više aga je smijenjeno. Godinu potom je Mehmed-paša, sin velikog vezira Sinana, postao budimskim namjesnikom.”

OTKUPNINA I TURBETA

Alija Bejtić u svom radu Banja Luka pod turskom upravom piše kako je, po predaji koja je vjerovatno istinita, Ferhad-paša sagradio tu džamiju i ostale svoje zadužbine otkupninom, što ju je dobio za oslobođenje zarobljenog grofa Wolfa Engelharda von Auersperga nakon što mu je oca Herberta, generala austrijskog cara Maksimilijana II, do nogu potukao 22. septembra 1575. godine kod rječice Radonje i mjesta Budačkog u Hrvatskoj. U ime otkupnine za mladog Auersperga, Ferhad-paša je dobio 30.000 dukata i stotinu muslimanskih vojnika koji su bili pali u sužanjstvo neprijatelju.

O tome otkupu mladog Auersperga i izgradnji Ferhadpašinih zadužbina sačuvala se, pored više priča, i jedna narodna pjesma, koja se, zanimljivo, dobro podudara s faktičnim stanjem. Da je ta pjesma sačuvana od zaborava, zasluga je učitelja i vrijednog folkloriste Antuna Hangija, koji je do nje došao, kako sam veli, teškom mukom i poslije je objavio najprije u svome radu Banjaluka. Grad i okolica u Školskom viestniku od 1903. godine.

Izgradnjom svojih brojnih zadužbina, koje postadoše srce kasnijeg Donjeg Šehera, Ferhad-paša je otvorio drugi veliki period u izgradnji Banje Luke i grad se počinje otada naglo razvijati u sva četiri smjera. Za nepunih pedeset godina nasta tu, na lijevoj obali Vrbasa od potoka Crkvine prema jugu, osam mahala i džamija: Daudija ili, kako je još zovu po susjednoj i već spomenutoj medresi, Medreska džamija, zatim Arnaudija ili Teftedarija, na Pobrđu Hadži Osmanija, zatim Simidija, pod Laušom Seferagina ili Pećinska, a dalje prema jugu i Gornjem Seheru još Ajardipašina, Hadžibabina ili Šarena i Mehdibegova. U tom nizu po postanku je posljednja ili bar pretposljednja Hadžibabina mahala. Razvila se nešto prije 1617. godine, a upravo te godine podigao je tu svoju džamiju neki Hadži Husejn, danas poznat samo pod imenom Hadžibaba.

Bejtić je dobro opisao Ferhadiju, koja dominira čitavom okolinom i u građevnom smislu predstavlja osobito vrijedan spomenik. Već samim tlocrtnim rješenjem izdvaja se iz standardnog tipa bosanskih kupolastih džamija i uz Gazi Husrev-begovu džamiju u Sarajevu čini jedini primjer te vrste u našim stranama. Od drugih naših džamija odvaja je i neobično visoki tambur, a ta razlika opaža se i izvana još na prvi pogled. Do drugog svjetskog rata je imala dva trijema, unutrašnji i vanjski, oba na stupovima. Vanjski je, dakako, bio mnogo prostraniji od unutrašnjeg, a njegove interkolumnije biše kasnije zazidane. Čitav taj vanjski trijem propao je 31. maja 1944. godine prilikom bombardiranja Banje Luke.

Bejtić je opisao i turbeta uz džamiju. Jedno je, piše, s desne strane džamije, a u njemu je pokopan Ferhad-paša i, prema jednoj narodnoj predaji, njegov sin, a prema drugoj opet verziji neki njegov bezimeni unuk. Nad grobovima su drveni sarkofazi, prevučeni zelenom čohom. Na Ferhad-pašinu grobu je karakteristična čalma na dvanaest ovoja, kakvu su nekad nosili begtašijski derviši, pa se pretpostavlja da je i sam Ferhad-paša bio begtašija.

U drugome, pak, turbetu, što se nalazi u blizini šadrvana i u desnom uglu harema također su dva sarkofaga prekrivena zelenom čohom, a po jednoj narodnoj predaji tu leže Ferhad-pašin pomoćnik Mustaj-paša i njegov bajraktar, a po drugoj opet dvojica Ferhadpašinih bajraktara. I jedno i drugo turbe pripadaju zatvorenom tipu kupolastih turbeta, kakav se gotovo redovito gradio u šesnaestom stoljeću nad grobovima istaknutijih osoba. Za ono prvo, Ferhad-pašino, znamo iz njegove zakladnice, da je načinjeno još za njegova života, prije godine 1587. Drugo se ne spominje u toj zakladnici, ali će biti da je izgrađeno brzo iza legalizacije zakladnice, odnosno Ferhad-pašine smrti, za neke članove njegove uže porodice.

Kod onog trećeg turbeta pod šatorastim krovom, koje se nalazi s lijeve strane džamije, zapaža se, međutim, mnogo slabiji rad negoli kod prva dva spomenika. Majstor koji ga je gradio, čini se, nije bio dorastao za takav posao i turbe je, umjesto kupolom, prekrio običnim šatorastim krovom. Prema tome će biti da spomenik ne datira uopće iz šesnaestog stoljeća, a ni ono se ne spominje u Ferhad-pašinoj zakladnici. O osobi koja je tu pokopana postoje različite, međusobno oprečne verzije, ali se sve slažu u tome da je to grobnica nekog ženskog čeljadeta. Prva veli da tu počiva Ferhad-pašina majka, druga opet kazuje da je to grob njegove žene, a prema trećoj, tu leži Ferhadpašina unuka Safi-kaduna. Može se, međutim, pouzdano reći samo to da je to doista grobnica neke Safi-kadune, ali šta je ona zapravo bila Ferhadpaši, o tome sigurnih podataka nema.

U desnom zadnjem uglu u groblju iza džamije nalazi se još jedan spomenik memorijalne arhitekture vrijedan spomena. To je grob i nadgrobni spomenik glasovitog hercegovačkog vezira (od 1833. do 1851) i velikog ekonomskog reformatora Ali-paše Rizvanbegovića Stočevića, koji je pod zagonetnim i ni do danas nerazjašnjenim okolnostima poginuo od puščanog taneta krajem marta 1851. u logoru Omer-paše Latasa u Dobrnji kod Banje Luke. Mrtvo mu tijelo prenesoše u Banju Luku i pokopaše na označenom mjestu.

DVIJE REKONSTRUKCIJE

Arhitektica Sabira Husedžinović od sredine '60-ih godina prošlog stoljeća pa sve do protjerivanja iz Banje Luke 1993. godine bavila se zaštitom spomenika kulture. Husedžinović je učestvovala u restauraciji Ferhadije prije Agresije na Bosnu i Hercegovinu i nažalost svjedočila njenom miniranju sedmog maja 1993. Ne smije se zaboraviti da je, izlažući se smrtnoj opasnosti, pred policijom snimila posljedice rušenja džamije i organizirala spašavanje pojedinih ostataka uklanjajući ih ispred bagera.

Prije Agresije na BiH Husedžinović je radila na restauraciji Ferhadije i Arnaudije, sahat-kule i tvrđave Kastel, a o tim je svojim iskustvima govorila u razgovoru za Oslobođenje 1994. godine. “Kao prvo, nakon zemljotresa 1969. dosta je spomenika stradalo i tada je izvršena detaljna restauracija Ferhadije i dijela Arnaudije, te sahat-kule. Zatim su bili veliki radovi na restauraciji i revitalizaciji tvrđave Kastel. Godine 1981. bio je ponovo zemljotres nakon kojeg su uslijedile nove restauracije i sanacije džamije Ferhadije i sahat-kule okončane 1989. godine”, kazala je dodajući da su u Banjoj Luci postojale 44. mahale. “U Banjoj Luci je, po Evliji Čelebiji, bilo 45 mahala. Ja sam utvrdila postojanje 44 mahale. Broj od 38 džamija zatiče Austrija i one su ucrtane u prvoj geodetskoj karti Banje Luke iz 1884, a prije toga bila je jedna pomoćna karta iz 1878. i u njoj je također 38 džamija. Do Drugog svjetskog rata je srušeno devet, a poslije 14 džamija. U ovom ratu srušeno je preostalih 15 džamija u gradu i još jedna šesnaesta u prigradskom naselju Vrbanja. Srušeno je i šest turbeta, pet šadrvana i sahat-kula. Mnogo ostataka džamija Ferhadije i Amaudije, turbeta, mezara odneseno je i bačeno na gradsko smetljište, dok je jedan dio samljeven u šljunkari.”

Govoreći o Ferhadija džamiji kao najznačajnijem spomeniku islamske arhitekture 16. stoljeća u BiH, Husedžinović je kazala: “Prostorno rješenje Ferhadije razlikovalo se od uobičajenog tipa džamije sa jednom kupolom pošto ima višekupolni sistem, a pripada klasičnom carigradskom stilu sa izraženim vertikalizmom. Ona se veže za carigradski krug arhitekata 16. vijeka. Posljednja sanacija ovog izuzetno vrijednog spomenika sagrađenog 1579. napravljena je po najsavremenijim restauratorskim principima u kojima je beton nepoželjan. Sanacija je izvršena tako da je prethodno izvršeno geoseizmičko snimanje pomoću kojeg su otkrivene unutrašnje pukotine u džamiji. Na osnovu tog snimka napravljen je projekat pomoću kojeg je, najjednostavnije rečeno, džamija ušivena pomoću šipki, rebrastog čelika i latiplastera”, kazala je rahmetli Husedžinović i zaključila: “Poslije strašne eksplozije kada je džamija srušena sedmog maja 1993. godine ostala je munara. Pored moga nastojanja kod vlasti u Banjoj Luci da se sačuva munara i ostaci tog spomenika prve kategorije, jer bi se džamija na osnovu sačuvane dokumentacije mogla rekonstruirati, munara je u noći srušena. Ostaci su pokupljeni bagerom i bačeni na gradsko smetljište. To je vrhunac monstruoznosti.”