Jedan od najkarakterističnijih vizuelnih elemenata fašizma je tzv. “rimski pozdrav”, koji se sastoji od podizanja desne ruke (pod kutom između 120 i 140º u odnosu na okomitu os tijela), s dlanom okrenutim prema dolje i općenito popraćeno proglasom u korist zemlje ili trenutnog vođe. Međutim, rimsko porijeklo ovog pozdrava nije sigurno.
Nema pravih dokaza da su se u starom Rimu vođe pozdravljale na ovaj način, a još manje da je to bio način iskazivanja odanosti prema njima. Iako postoje statue koje pokazuju sličan položaj (kao što je kip Marka Aurelija ili onaj Augusta u vojnoj uniformi), položaj ruke je drugačiji i vođe su ti koji pozdravljaju publiku, a ne obrnuto. Ti su gestovi vjerovatno bili više povezani s govorništvom, kao način privlačenja pažnje publike, traženja pažnje ili zahvaljivanja.
Tek mnogo kasnije ovaj se gest pojavljuje u svom poznatom obliku. Prvi primjer je slika Zakletva Horacijevih (1784.), Jacquesa-Louisa Davida: ova slika predstavlja mitsku epizodu u rimskoj historiji u kojoj su tri brata iz porodice Horatijevih postavljeni da predstavljaju Rim u dvoboju koji će odlučiti sudbinu rata između ovog grada i njegovog susjeda.
Drugo moguće porijeklo datira iz srednjeg vijeka i bliže je fašističkom pozdravu, ali ima malo veze sa starim Rimom. Prema nekim historičarima 19. stoljeća, ovaj se gest koristio u ceremonijama krunidbe germanskih kraljeva, koji su nošeni na štitu dok su ih vojnici pozdravljali na taj način. Međutim, opet ne postoje savremeni dokazi o vremenu iz kojeg navodno potječe ova tradicija.
Iako su prva dva pokreta koja su prihvatila ovaj navodni “rimski pozdrav” – talijanski fašizam i njemački nacizam – imala slične oblike (iako je nacistički pozdrav bio s dlanom vodoravno, dok je fašistički držao ruku s istim nagibom ruke), njihovo porijeklo je bilo drugačije.
U talijanskom slučaju, prva upotreba pozdrava pripisuje se korpusu “legionara” Gabriele d'Annunzija. Ovaj talijanski političar i vojnik predvodio je 1919. korpus dobrovoljaca koji su zauzeli grad Fiume (današnju Rijeku), u sporu između kraljevina Italije i SHS, s namjerom da ga prisvoje Italiji.
D'Annunzio je bio prethodnik ovakve fašističke "scenografije", uključujući i ovaj pozdrav njegovih trupa kao izraz lojalnosti zemlji i svom Duceu ili zapovjedniku. Kasnije ga je usvojio Benito Mussolini kao simbol povezanosti s drevnim Rimskim Carstvom, koje je težio uskrsnuti.
Slučaj nacističkog pozdrava je složeniji. Iako je sasvim sigurno prepisan iz fašističkog pozdrava, u ovom slučaju oponašao je navodnu aklamaciju germanskih kraljeva prilikom krunidbe, povezujući je s drevnim germanskim Rimskim Carstvom, a ne s Rimskim Carstvom. Adolf Hitler smislio je neke varijante, kao što je ruka u vodoravnom položaju i aklamacija vođi (Heil Hitler, "živio Hitler"; ili Sieg Heil, "živjela pobjeda").
Španska verzija pozdrava imitirala je talijansku u držanju i kutu: uveo ju je Jose Antonio Primo de Rivera, osnivač Falange Española, a usvojila ga je nacionalna strana tokom građanskog rata i prvih godina Francove diktature. Nakon poraza Trećeg Reicha 1945. godine, režimi koji su bili bliski Osovini, poput Franca, prestali su ga koristiti u službenim događajima kako bi olakšali vlastito međunarodno prihvaćanje.
