Engleska crkva saopćila je da će potrošiti 1,2 milijarde eura za kompenzaciju žrtvama ropstva kao čin kajanja za profit koji je u prošlim stoljećima ostvarila od trgovine ljudima. Ali nije jasno kamo će novac otići.
Odluka je vrlo kontroverzna, sukobljavajući one koji je smatraju nepotrebnom i apsurdnom gestom probuđene kulture identiteta, rasnom interpretacijom historije u kojoj je bijeli čovjek krivac, a crni čovjek žrtva, protiv onih koji to vide kao gest moralne, duhovne i pravedne naknade iz koje može proizaći nešto dobro, u obliku obrazovne pomoći, stipendija, sredstava za ljude obojene kože, navodno potomke robova, kako bi pokrenuli posao, imali pristup dobroj zdravstvenoj njezi ili platili rentu za stan.
Dvjesto godina skupljaju prašinu u dubinama knjižnice u palači Lambeth (sjedištu Anglikanske crkve) dokumenti koji govore o ulaganjima te institucije u 18. stoljeću u kompaniju South Sea Company, koja je u Britaniji držala monopol u prevozu robova između Afrike i španskih kolonija u Americi, te ih je 34.000 prevezla s jedne strane Atlantika na drugu. Posao je donosio golemu zaradu (današnjih 500 miliona eura), što u to vrijeme nikoga nije skandaliziralo.
Prije pet godina, neposredno prije pandemije, Crkva je istražila stvar i krenula u proces pokajanja, tražeći iskupljenje, koji je završio odlukom da namijeni 1,2 milijarde eura, manje-više ekvivalent njezinim trenutnim godišnjim prihodima kako bi platila za grijehe svoje prošlosti. Bit će to “perpetuity fund”, ali neće cijelu svotu crpiti iz vlastite imovine (ima kapital od 10 milijardi eura koji stvara oko 10% kamata), već će “raditi” u saradnji s drugim organizacijama i pojedincima koji se žele okajati za svoju ulogu (ili ulogu svojih predaka).
Reparacije su složeno pitanje, ne samo zato što su prave žrtve odavno mrtve, a kriteriji za to ko bi trebao imati koristi nisu jasni. Njemačka je platila odštetu u vezi s holokaustom, a sada su Kalifornija, New York i druge američke države odlučile da bi bilo primjereno obeštetiti potomke robova, iako postoje veliki problemi u odlučivanju koga, kako, kada i s koliko novca. Američka država Rhode Island je u budžetu predvidjekla 13 miliona eura za odštetu, a grad Evanston, Illinois, počeo je prije dvije godine davati vaučere za svojih 12.000 crnih stanovnika kako bi im pomogao u plaćanju hipoteka. Studenti na Univerzitetu Georgetown, koje je 1838. prodalo 262 robova, glasali su za malo povećanje školarine kako bi podržali potomke s plantaža robova u Marylandu.
U Ujedinjenom Kraljevstvu, novine Guardian su nakon tri godine istrage javno izrazile kajanje zbog historijskih veza te kompanije s ropstvom i osnovale fond za odštetu od 12 miliona eura, o čemu će "kasnije dati detalje". Osiguravajuće društvo Lloyd's izdvojilo je 65 miliona eura za "inicijative u korist rasne jednakosti", uključujući program za zapošljavanje više crnaca i drugih manjinskih radnika. Sve je veći pritisak da monarhija kao institucija prizna i ispriča se za svoju ulogu u trgovini ljudima. Kralj Charles je na svojim putovanjima lično izrazio svoju "tugu" zbog prouzročene patnje.
U slučaju Engleske crkve, proces je pokrenut internim izvještajem u kojem se upozorava na “moguću reputacijsku štetu” od ulaganja u firmu South Sea Company, koju je nastojala namiriti obećanjem doprinosa od 100.000 eura. Taj je iznos, međutim, kritiziran kao podrugljiv, a nakon što je krivica priznata i kompenzacija dogovorena, crkvene su se vlasti suočile s problemom kako odrediti brojku koja bi bila primjerena pokora, a ne ekvivalentu molbe tri Očenaša i jedne Zdravo Marijo. Tako je iznos provizije došao do brojke od 1,2 milijarde eura.
Crkva – koja sada radije ne koristi tu riječ, nego radije “zajednicu” ili “kongregaciju” – prolazi kroz dvostruku krizu, jednu krizu vjere i drugu krizu finansija. Ima problema s popunjavanjem mjesta župnika, posjećenost misa pala je za 50% u gradovima kao što su Manchester i Liverpool, a za 20% u selima, a prihodi su joj pali za 8%.
