Za nju svi znaju. I koga god u Kozarcu i njegovoj okolini upitate za Emsudu, sigurno je da će za nju imati samo epitete. Djetinjstvo Emsude Mujagić bilo je veoma lijepo, kaže kako ju je ta rana životna dob upravo i učinila ovakvom kakva je danas. Na mnoge su načine temelji njene ličnosti bili postavljeni, a također se i naslutilo ono čime će se baviti, dok je bila još samo djevojčica. Njeno djetinjstvo bilo je samo uvertira u inspirativnu priču njenog života, priču o ženi za koju se zna nadaleko,

“Najveća razlika tog vremena u odnosu na sada jeste to što su ljudi bili više povezani, više se cijenila porodica, više su se ljudi brinuli jedni o drugima. Bilo je više timskog rada, više uvažavanja tuđe pažnje. Danas se to sve, nekako, otuđilo”, počinje Emsuda Mujagić svoju priču za Stav.

Emsuda se prije rata bavila vlastitim socijalnim projektom zapošljavanja žena širom banjalučke regije (obuhvatalo je čak i Bihać i Ključ) u kućnoj radinosti. Cilj tog projekta bio je osamostaljivanje žena, koje više ne bi morale ovisiti o svojim muževima već bi imale svoj novac, ali isto tako htjele su steći neovisnost o firmama i poslodavcima. Emsudi je bio cilj da one same krenu u razvoj i promociju svojih proizvoda. “Izvozili smo svoje proizvode na međunarodno tržište. Najviše smo radili za Ameriku, Njemačku, Englesku i Francusku. Te zemlje pratile su modu i bile u trendu, tako da su im se naši proizvodi dopali”, kaže Mujagić.

MOST IZMEĐU BOSNE I HERCEGOVINE I HRVATSKE

Emsudu je rat zadesio u Kozarcu, kada je bila u posjeti svojim roditeljima. Početkom augusta 1992. godine otišla je u Hrvatsku, gdje je odmah po dolasku organizirala i okupljala bosanske žene kako bi uradili nešto od koristi za izbjeglice u Hrvatskoj, kao i za ljude koji su ostali u Bosni i Hercegovini. Taj put bio je trnovit, ali Emsuda i žene koje je okupila oko sebe nisu odustajanje vidjeli kao opciju. Imale su cilj, imale su viziju i bile su spremne doći do cilja po bilo koju cijenu, pa čak i riskiranjem vlastitih života.

Prvobitno udruženje, koje je Emsuda osnovala skupa s ostalim ženama i na čijem je čelu bila, nosilo je naziv “Žena BiH”. Hrvatsko udruženje žena “Bedem ljubavi” pružalo je podršku ženama iz Bosne i Hercegovine, ono je bilo njihov “početak” dok nisu stale na svoje noge. Bile su im na usluzi, pomagale im da naprave kontakte, uključivali ih u javne događaje i skupove kako bi davali novinarima izjave o stanju u svojoj domovini. Projekt s kojim su počeli zvao se “Psihosocijalna podrška kroz terapiju radom”, gdje su žene šivale odjeću za izbjeglice. Također su imali i frizerski salon, držale časove heklanja i šivenja.

“Na početku rata žene iz organizacije ‘Bedem ljubavi’ počele su se buniti jer su članovi njihovih porodica trebali biti mobilizirani za rat, pa su uz pomoć srbijanske organizacije ‘Žene u crnom’ krale djecu iz vojske i vodile ih u Njemačku, Austriju i druge evropske zemlje. Tada je već bio počeo rat u Sloveniji, a ja sam ih, naravno, podržala kao žena žene i rekla im da ima mnogo naših žena koje su protiv toga i koje bi se borile skupa s njima. Oni su nama pomagali, uvijek su nalazili medijski prostor za nas. Njihove televizije su nas snimale, a ja sam bila redovan gost na hrvatskom radiju, koji je bio povezan s Evropom i tadašnjom emisijom ‘Dobro jutro, Evropo’. Njihov pristup i dobrodošlica i nije me toliko iznenadila, jer sam otprije imala kontakt s nekim eminentnim ličnostima u Hrvatskoj. Znala sam da ćemo imati podršku od njih, a tako je i bilo”, sjeća se Emsuda.

Način na koji su dolazili do materijala bio je jako kreativan. Naime, iz Evrope je stigla “pomoć” našim izbjeglicama, tačnije brod pun odjeće. Emsuda nam kaže kako ružniju odjeću nije u životu vidjela, kao da je cijela Evropa bacila tu ono što im ne treba, samo da se toga riješe, da ne moraju spaljivati. Ali, kada ima volje – ima i načina. Ta odjeća postala je njihova tkanina, a tkanina je pretvorena u divne odjevne predmete koji su, ni manje ni više, prikazani na modnoj pisti.

“Organizirali smo žene da operu i isparaju tu odjeću, pa da ispeglaju, slože i da napravimo novu i bolju odjeću od toga. Sve smo mi to slikali i dokumentirali. Nakon dvije godine rada, organizirali smo promociju našeg udruženja. Pozvali smo sve ambasade i Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Hrvatske. Uslikali smo i svu onu hranu koju smo dobili, konzerve koje su bile hrđave s vana, napravili smo tradicionalna bosanska jela i postavili ih na veliki stol. Stavili smo slike i zahvalili se organizacijama koje su nam to poslale, jer da nije bilo toga, ne bismo mogli napraviti sve ono ostalo. Nakon prezentiranja svega što smo napravile, dobile smo ovacije”, prisjeća se Emsuda.

POKRET POZNAT U SVIJETU

Emsuda i njeno udruženje bili su poznati širom svijeta. Ni same se nisu nadale tolikom odzivu, ali znale su da čine pravu stvar. Naime, jedna od njihovih najtežih misija bila je rušenje stereotipa stvorenog medijskom propagandom, a riječ je bila o viđenju bosanskih muslimana u svijetu. Ta slika bila je jako ružna, Bošnjake su smatrali nepismenim ljudima, glupim, zatucanim, sklonim kriminalu i nemoralu. Jedne prilike, Emsuda je davala intervju za prestižnu televiziju a novinara su optužili da nije razgovarao s muslimankom, Bošnjakinjom, jer je nemoguće da su ‘one’ elokventne i sposobne.

U početku im je bio cilj da okupe žene, da im pomognu i da ih stabiliziraju. Prvenstveno je bilo bitno izvući žene iz stanja u kojem su se nalazile, pomoći im da prevladaju šok i traumu koju su donijele sa sobom. Među tim ženama bilo je mnogo onih koje su preživjele logore, doživjele najstrašnija mučenja i zlostavljanja svake vrste. Cilj udruženja bio je da se što brže tim ženama pomogne, jer bi s vremenom, bez tretiranja problema, bilo sve gore i gore.

“Organizirale smo deset različitih projekata koji su trebali biti na usluzi prije svega ženama i djeci, a potom ranjenim i bolesnim ljudima iz Bosne i Hercegovine. Pravili smo škole u različitim kampovima, u kojima su bili učitelji i nastavnici koji su se tada našli u izbjeglištvu. Imali smo pedijatre, ginekologe, psihologe. Imali smo i pravnike, svi su oni volontirali. Tako je nastao u Hrvatskoj jedan centar u kojem su žene mogle dolaziti sa svojom djecom i dobiti bilo koju vrstu pomoći, sve je bilo potpuno besplatno. Imali smo i tri kuće u kojima je, u jednom trenutku, živjelo sedamdeset osoba. Tu su imali i hranu i smještaj. Također smo imali kuću za studente, kojima smo pomagali u daljem školovanju finansijski, ali i preko naših tutora koji su bili svima dostupni za pomoć u učenju.”

U hrvatskim institucijama Udruženje “Žena BiH“ uživalo je veliko poštovanje. Hrvatske bolnice bile su na usluzi ženama, obavljali su preglede besplatno i ukazivali im medicinsku pomoć bez zdravstvene knjižice. “Bili smo tada već jako poznate i utjecajne u Hrvatskoj, ali i u mnogim ambasadama kakve su one Sjedinjenih Američkih Država, Njemačke, Holandije, Japana, Norveške, Austrije, Kine, pa i Rusije”, kaže Emsuda.

RAĐANJE UDRUŽENJA

I tih je izbjegličkih godina Emsuda osjećala da nešto nedostaje, da trebaju pronaći način kako da prošire svoje djelovanje, što su ubrzo i učinile. “Ideja iza ‘Srcem do mira’ potekla je od efendije Duračka, koji je meni ispričao jednu priču i rekao da je to moja misija. Kada sam mu rekla da ja to ne mogu raditi, jer ne znam jezike, a kako da stupim onda u kontakt sa ženama svijeta, on je meni na to rekao da to nije moj problem i da će meni svi ljudi pomoći, sami doći, ponuditi se i reći: ‘Mi smo ti na raspolaganju.’ Tu priču sam ispričala svojoj prijateljici Šerifi Halilović, koja je bila uz mene od samog početka”, priča nam Emsuda, nastavljajući: “Slučajno je bila u tramvaju sa ženom iz Vukovara koja je njoj pričala o jednoj Emi iz Samobora, koja je doživjela nešto slično. Njih dvije dogovorile su se da nas dvije sastave. Tako je i bilo, odlučile smo da udružimo naše snage i da skupa počnemo raditi. To je bilo 18. septembra 1993. godine, a 14. januara 1994. godine bila je osnivačka skupština na kojoj je bilo četiri stotine učesnika iz cijelog svijeta.”

Mujagić ističe kako je oduvijek bila altruista, ispunjavalo ju je da vidi osmijeh na licima drugih ljudi. Na pitanje zašto je odlučila da mirnim putem odgovara na zlo i nasilje, ona je kazala kako joj je vodilja bila stara narodna poslovica: “Sila Boga ne moli, silu Bog ne voli.” Željela je pokazati agresorima, neljudima, da ih nisu uspjeli slomiti, niti će to ikada moći. “Imala sam motivaciju da se suprotstavim nasilju na nenasilan put te da pokažem tim nasilnicima, retrogradnim snagama, nacionalistima i zločincima da nemaju toliku moć da nas pobijede. Oduvijek sam u sebi gajila želju da pomažem drugima, tako sam učena od malih nogu i tako se nastavilo kroz moj život”, kaže Mujagić.

Djeca koja su otišla u inozemstvo tokom rata postali su ambasadori Bosne i Hercegovine. U raznim državama svijeta pričali su o svojoj državi i o svojoj istini. Tako se desilo da je jednom događaju prisustvovala Emsudina kćerka Alisa, gdje je jedan historičar, porijeklom Crnogorac, došao da priča o ratu u Bosni i Hercegovini. Na kraju je Alisa tražila riječ i pitala ga pred svima da li je čuo o logorima u Bosni, na šta je on rekao da nije. Alisa mu je onda rekla: “Ali Vi ste rekli da ste tada bili u Prijedoru i da niste ništa sumnjivo ni čuli, ni vidjeli. A ja sam tada, tog i tog datuma bila zatočena sa svojim roditeljima u logoru u Trnopolju. Vi niste Bosanac, Vi ste Crnogorac. Mentalitet u Bosni i Hercegovini niste razumjeli, niti govorite istinu.”

Alisi su se organizatori ispričali a historičar je na kraju organizatorima samo uputio jedno pitanje: “A zašto mi niste rekli da će biti prisutnih Bosanaca?” To je pokazatelj koliko je bitno djelovanje naše djece u drugim zemljama. “Spojili su nas problemi u kojima smo se nalazili. Mi žene nikada nismo pitali kako se zovu, već kakav imaju problem. Bez obzira na to što smo nekada imale različita mišljenja, uvijek smo bile jedinstvene u jednom, a to je da pomognemo ljudima u nevolji”, dodaje Mujagić.

Jedna od njihovih ideja je i takozvano Drvo mira, da se dođe u sva zatvorena mjesta, u mjesta gdje nema ljudi i nema protoka informacija. Simbol drveta jeste izgradnja mira u tom prostoru, kao i stvaranje poznanstava i prijateljstava od strane onih koji dolaze da posade drvo sa stanovnicima tog naselja. “Cilj je bio da se naprave poznanstva, da oni koji dođu mogu razgovarati s običnim ljudima i gdje mogu svjedočiti o tome šta se dešava s tom zemljom i s tim ljudima, pa kad se vrate u svoju domovinu da mogu širiti istinu, a negirati laži koje se šire. Tako se neutraliziraju dezinformacije iz medija“, ističe Emsuda.

Država njezino udruženje ne pomaže previše, Emsuda kaže da je u pitanju prilično sitan iznos. No, u udruženje nisu nikada htjeli dopustiti da ih neko zbog novca može ucjenjivati ili utjecati na njihov rad i projekte. Kaže da najviše prihoda dolazi od “običnih” ljudi. “Pomogli smo približno 36.000 ljudi za samo četiri godine, ali neka o tome pričaju drugi. Ne trebamo mi. Projekti se neki finansiraju kroz projektne budžete, nešto dobijamo iz različitih ministarstava Rs-a, ali najveći akcent je na volonterima. Nemamo profesionalnih ljudi koje plaćamo, svi rade volonterski pa nemamo troškova s te strane. Deset do dvadeset posto troškova organizacije pokrije entitet, a sve ostalo je volonterski rad i kroz projektne aktivnosti”, zaključuje Mujagić.

Emsuda kaže kako je bilo trenutaka kada je bila umorna, kada je razmišljala da se povuče, ali nikada nije sumnjala u uspjeh projekta. Udruženje i dan-danas okuplja aktiviste širom svijeta, koji dolaze da uče o Bosni i Hercegovini i o onome šta su njeni ljudi doživjeli i proživjeli, slušajući priče i ispovijesti žena iz prve ruke. Neki dolaze u Kozarac već dvadeset godina, što govori da se tu osjećaju dobrodošlima, jer se u suprotnom ne bi toliko puta vraćali. Između ostalog i zbog iznimnog poštovanja koje osjećaju ka Emsudi. “Emsuda je naša heroina, ništa ovo ne bismo mogli uraditi bez nje. Divim joj se na snazi, kao i svim ostalim ženama. Grozote su im se desile, ali one se i dalje smiju i imaju vjeru u život. Svi se trebamo ugledati na njih”, opisala je Emsudu, prilikom jednog boravka u Kozarcu, aktivistkinja iz Ujedinjenog Kraljevstva.

Ako imaš viziju i želiš nešto postići, moraš biti uporan. Što više imaš prepreka, imaš više i razloga da razmišljaš kako tu prepreku da prevladaš jer će se, na kraju, to sigurno isplatiti. I, naravno, mržnja se ljubavlju briše. To je poruka koju šalju Emsuda i članice njezinog udruženja.