U Prijedoru i njegovoj okolini devedesetih godina ubijeno je 3.176 Bošnjaka i Hrvata. Do sada su pronađeni posmrtni ostaci oko 2.500 Prijedorčana, a za oko 620 žrtava još se traga. Posmrtni ostaci šesnaest Prijedorčana našli su svoj smiraj ovog 20. jula u Memorijalnom centru Kamičani u Kozarcu kod Prijedora.

Ubijene Bošnjake bacali su u pojedinačne, zajedničke i masovne grobnice. Do sada su posmrtni ostaci ubijenih Prijedorčana pronađeni na 501 lokaciji, u 73 masovne grobnice, kako primarne, tako i sekundarne, na području deset općina i tri države, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije.

Mujo Begić iz Instituta za istraživanje zločina kaže da su tijela šesnaest Prijedorčana pronađena na deset lokacija, u masovnim grobnicama Korićanske stijene, Matrići u Trnopolju, Garevci, Zecovi kod Prijedora, Hrastova Glavica, Kotlovača...

“To su osobe koje su pronađene na mjestima koja su od mjesta rođenja i gdje su živjeli udaljena i nekoliko stotina kilometara. Još tragamo za velikim brojem osoba. Nažalost, taj proces nije u konačnici završen. Prošli smo ogroman put. Pronašli smo više od 80 posto ubijenih na području općine Prijedor. I danas se kopaju žrtve s područja Prijedora jer porodice nisu u mogućnosti da ostanu u BiH do 20. jula. Imali smo nekoliko slučajeva da je i prije šehidske dženaze obavljen ukop prijedorskih žrtava”, kazao je Begić, podsjećajući da je posljednja veća grobnica pronađena 2017. godine na lokalitetu Korićanskih stijena.

“Do sada smo utvrdili identitet za 183 žrtve. Svakodnevno prikupljamo informacije koje će nas dovesti do lokacija gdje bi mogli biti posmrtni ostaci nevinih žrtava i upravo radimo istraživanje za koje smatramo da bi nas moglo dovesti do otkrivanja velike masovne grobnice u kojoj je između 150 i 200 ljudi, a koje su žrtve s područja Kozarca”, naglasio je Begić, dodajući da se u Identifikacionom centru Šejkovača nalazi više od 200 slučajeva, od jedne kosti do kompletnog tijela.

Jedna od šesnaest prijedorskih duša smirenih ovog 20. jula u Kamičanima jeste i ona Emira Kahrimanovića. Rođen je 15. jula 1969. godine. Njegovi su posmrtni ostaci pronađeni u Kotlovači, na planini Kozara. Njegovu lobanju pronašao je, sasvim slučajno, njegov otac Sulejman. “Tata je našao lobanju, uzeo u ruke i odmah rekao: ‘Ovo je moj Emir.’ Ostavio je tu, pokrio lišćem i javio da je pronašao. Kasnije su davali krv i utvrdili da to jeste bio Emir”, teško se u razgovoru za Stav prisjeća Emira, Emirova sestra. “Čekali smo dvanaest godina ne bismo li pronašli još nešto, ali nismo. Odlučili smo da ćemo ga ove godine ukopati, neka se smiri”, kaže Emira.

Emirova majka, zbog svega što je preživjela u životu, psihički je oboljela. Kada je kćerka otišla da joj kaže da će ukopati sina Emira, majka je pitala: “Gdje su ga našli?”, na šta joj je kćerka odgovorila: “Pa, draga mama, znaš da ga je pronašao tata.” Nakon izgovorenog “pa dobro”, počela je plakati. “Nema ona više osjećanja, dobro je ikako ostala u pameti šta je sve proživjela. Znala je otići s krampom na Kozaru i tražiti ga, ne bi li našla još neki dio tijela. Nemoguće je bilo, znate kolika je Kozara. Na to sve, rahmetli tata je umro njoj na rukama, nakon što ga je zadesio treći moždani udar”, priča nam Emira.

Emir Kahrimanović bio je jedini Emirin brat. Vijest o njegovoj pogibiji ju je mnogo pogodila. Kaže da ni nakon svih godina bol ne prolazi. Prazninu i dalje osjeća, ali im je utoliko lakše što znaju da je njihov Emir pronašao svoj vječni smiraj. “Teško je, nedostaje mi. Bili smo jako bliski, volio je mene i moje dijete. Bio je jako dobar brat, dobar insan. Bio se čak i oženio, šest mjeseci bili u braku, žena mu ostala. Dolazio mi je često, zadnji put kada sam ga vidjela, sjećam se dobro, bio je u kožunu, nosio je farmerke i gumene čizme. Rekao je mom sinu: 'Dođi ovamo daidži, neće vama ništa faliti.' Najstariji sin, kaže nam Emira, jedva da ga se sjeća, a najmlađem sinu je dala ime po svom bratu.

Sabahudin Ičić rođen je 24. juna 1971. godine. Pronađen je na Korićanskim stijenama. Njegov otac Hajro ubijen je isti dan kada i Sabahudin. Nažalost, Hajrine ostatke do današnjeg dana nisu pronašli. “Voljela bih da i njega nađemo, da ih zakopamo jedan do drugoga, kako su i ubijeni”, kaže nam Saima, Sabahudinova majka.

Budo, kako su svi zvali Sabahudina, bio je veoma poslušno dijete. Dobro je učio, a majka Saima kaže da je znao nekada “i zijana praviti”. Sjeća se da se, kada je bio mali dječak, popeo na štalu. Bio je vrckav, ali nikada nije rekao “neću” majci, koja se sjeća: “Bila sam u avliji kada su ga odveli za logor. Vezao je pertle na patikama, pogledao u mene i otišao. To je bio zadnji put da sam ga vidjela. Ja ne znam ni kako je on prošao pored mene, sva sam se bila izgubila u tom trenutku. Nije imao ni punu 21 godinu.”

Saimin muž Hajro radio je u Njemačkoj, te je obavljala sama sve poslove vezane za kuću i djecu. Zbog toga je Budo bio puno više vezan za nju nego za oca. Kaže da je od troje njene djece on najviše sličio njoj. “Uvijek sam govorila da mi je samo da nešto nađem, da ga možemo ukopati, ali je i teško, jako teško. U mom srcu ima jedno prazno mjesto, zauvijek će biti tu. Dvoje djece mi je živo, hvala Allahu, ali fali on. Ništa bol majke ne može umanjiti. Išla sam ga vidjeti, uzela sam one kosti u ruke i poljubila. Čovjek mora nastaviti živjeti, mora se i smijati, ali to se nikada ne može prežaliti niti zaboraviti. Nekada nesvjesno zaplačem, kuham nešto i kćerka me upita zašto plačem, eto, samo mi naumpadne…”, sa suzama u očima nam priča Saima. 

Saimin mlađi sin također je bio u logoru. Sada svi žive u Kanadi. Saimina kćerka doći će na dženazu svoga brata, nažalost, sin je spriječen. Nadaju se da će uskoro pronaći i kosti rahmetli Hajre, te da će napokon, makar na taj način, ostvariti smiraj u svojim srcima.

Glavni imam MIZ-a Prijedor Benjamin ef. Hodžić istakao je važnost dolaska na ovakve i slične događaje, što je dužnost muslimana, kao i čuvanje od zaborava svega onoga što se na ovim prostorima desilo prije tri decenije.

“Ove godine obilježavamo 30. godišnjicu od stradanja i genocida, stravičnih događaja koji su se desili na ovim prostorima. Iako je prošlo mnogo vremena, rane su još uvijek svježe jer se one svake godine iznova otvaraju. U Prijedoru je dosta šehidske krvi proliveno. Teška nam je bila prošlost, krvava, a budućnost neizvjesna. Mi ćemo ove godine ukopati 16 posmrtnih ostataka naših dragih šehida, naše drage braće. Najmlađa žrtva je u trenutku kada je ubijena imala 19 godina, a najstarija osoba 65 godina. Naravno, mi se trudimo da svake godine dođemo u što većem broju. Haram nam je zaboraviti da su oni za ovaj grad, za ovu državu, našoj dragoj Bosni i Hercegovini dali sve što su imali; svoju mladost, svoju krv, svoje nedosanjane mladalačke snove i ono najdragocjenije – svoj život”, ističe Hodžić.

Amir ef. Mahić, glavni imam Kozarca i glavni organizator šehidskih dženaza, rekao je kako je ove godine organizovano više sadržaja negoli je to bio slučaj prethodnih godina, s ciljem da se kroz određen broj sadržaja stavi akcenat na memorijalizaciju tog čina kao i da se institucionalno obilježe 20. jula i stravični zločini počinjeni nad prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima.

“Bit će predstavljen i idejni projekat Memorijalnog centra u Kamičanima, u kojem bi se nalazili određeni sadržaji tokom cijele godine s ciljem memorijalizacije i institucionalizacije svih dešavanja koja su se dešavala na ovom području. Svi sadržaji koji će biti upriličeni imaju za cilj da se široj bh. javnosti, ali svakako i široj javnosti u svijetu, ponudi bolja predstava o svim stravičnim zločinima koji su se desili devedesetih godina. Sama ova godišnjica govori o jednom značajnom periodu koji je protekao i o potrebi da se ono što se desilo sačuva za buduće generacije jer oni koji su doživjeli sve to polahko nestaju s ovozemaljskog tla. Zbog toga moramo sačuvati u budućnosti sjećanje i pravu istinu”, zaključuje Mahić.