Sve do 24. februara 2022. cilj vodećih evropskih zemalja, Francuske i Njemačke, bio je kroz ekonomsku saradnju i međuovisnosti približiti Rusiju Evropi i unaprijediti političke odnose ovih zemalja s Rusijom. U pozadini je bila logika da će kroz ekonomske integracije Rusija postati moderna evropska država, ako već ne potpuna liberalna demokratija, onda da će odustati od velikodržavne imperijalističke politike.

Osnova ovakvog razmišljanja i politike jeste Evropska zajednica za ugalj i čelik osnovana 1951. godine s ciljem da se onemogući dalje ratovanje Francuske i Njemačke integracijom industrije koja je potrebna za ratovanje u zajedničko tržište. Ova logika francuskog ministra vanjskih poslova Roberta Schumana pokazala je se kao uspješna i danas je ovaj integracijski proces došao do političko-ekonomske unije od 27 država.

Ako je ekonomska integracija uspjela ujediniti dojučerašnje neprijatelje u Evropi, zašto to ne bi bilo moguće i s Rusijom? Problem ovakvog razmišljanja jeste što ne uzima u obzir da se prije ekonomske integracije u Njemačkoj desio politički proces iskorjenjivanja nacizma iz njemačkog društva, što kao posljedicu ima da nijedan ozbiljni društveni i politički akter u Njemačkoj ne zagovara ideje njemačkog nacionalizma. Ovo nije slučaj s Rusijom, koja je izašla iz Drugog svjetskog rata kao pobjednik i koja je uvijek kroz svoju historiju bila imperijalna sila.

Nakon pada SSSR-a u ruskom društvu od liberalnih do nacionalističkih vođa vladao je konsenzus da su Bjelorusija i Ukrajina vještačke tvorevine koje se moraju na neki način vratiti u okrilje majke Rusije. U isto vrijeme na Zapadu se širila ekonomska teorija kapitalističkog mira po kojem će ekonomska integracija između država činiti rat, koji remeti tu integraciju i ekonomske benefite, ako ne nemogućim, onda nezamislivim. Američki ekonomista Thomas Friedman je autor “teorije zlatnih lukova za sprečavanje sukoba”, tj. poznata teza da zemlje koje imaju “McDonald's” nikada nisu ratovale jedna protiv druge. Friedman je i sam priznao da ova korelacija nije uzročna, ali su svakako libanski rat 2006, ruska invazija na Gruziju 2008. i Ukrajinu 2014. godine srušili i ovu teoriju.

Iza ovih takozvanih teorija očajan je pokušaj društvenih i humanističkih nauka da oponašaju prirodne nauke tako da stvore univerzalne teorije. Nažalost, to je nemoguće jer čovjek je dualno biće stvoreno od materije i duha, razuma i emocija, tijela i duše. I stoga je u humanističkim naukama nemoguće napraviti validne teorije kao u prirodnim naukama, jer čovjek nije atom čije je ponašanje moguće predvidjeti. Na koncu, cilj društvenih nauka ne treba biti da objasne kako svijet funkcionira, nego zašto funkcionira na način kako funkcionira.

ZAŠTO EKONOMIJA NE MOŽE UJEDINITI SVIJET?

Evropske zemlje danas plaćaju visoku cijenu naivnosti pokušavajući naći alternative za ruski gas i naftu. Umjesto integracije i očuvanja mira, ekonomija je danas postala oružje u asimetričnom ratu koji se vodi između zapadnog svijeta i Rusije; prema procjenama međunarodnih institucija, ruska ekonomija će zbog sankcija ove godine doživjeti pad od 10 ili 11 posto. No, zašto ekonomija nije uspjela ujediniti svijet po uzoru Njemačke i Francuske, već smo u jednom de facto svjetskom ratu, koji je hibrid konvencionalnog ratovanja, cyber-napada, informacijskog rata i ekonomskih sankcija?

Razlog leži u činjenici da materijalno blagostanje i prosperitet nije apsolutna vrijednost svih država i naroda na svijetu. Svako društvo ima svoju hijerarhiju vrijednosti: naprimjer, na Zapadu se na vrhu ljestvice nalazi individualizam i materijalizam, dok se na Istoku više cijeni kolektivni uspjeh i prosperitet. Jednostavno, za neke države ispravljanje historijskih grešaka i povratak stare slave važnije je od ekonomskog stanja i stoga će ova društva uvijek žrtvovati ekonomiju za teritorije.

No, u bh. društvu se dijele popularni citati kako je nacionalizam tema za siromašne, dok ljudi boljeg materijalnog stanja razgovaraju o apolitičnim temama, kao što su moda i ljetovanje. Ovu je teoriju lahko razoružati činjenicom da su najveći nacistički oficiri bili imućni i visokoobrazovani ljudi koji su bili oduševljeni idejom supremacije arijevskog naroda ili pokretom za nezavisnosti u Kataloniji, koja je najbogatiji dio Španije. Ako je tačno da će bolje ekonomsko stanje smanjiti težnje ka separatizmu, kako je moguće da ova bogata regija ima jak pokret za nezavisnost?

U javnosti se mogu i dalje čuti izjave nekih političara kako se treba, umjesto “nacionalnih problema, okrenuti ekonomskim temama”. U pozadini je opet naivno razmišljanje kako je lijek protiv Dodikovog i Čovićevog separatizma ekonomski rast. No, nema toga novca i rasta BDP-a koji će promijeniti mišljenje prosječnog građanina manjeg entiteta ili Zapadne Hercegovine o Bosni i Hercegovini.

Ovakve teorije i citati u suštini negiraju onaj dio čovjeka koji ga razdvaja od ostalih životinja, a to je duh i razum. Da se čovjek sastoji samo od tijela, onda bi put za mir u svijetu bio zadovoljavanje njegovih materijalnih potreba. No, bez obzira koliko bio imućan, čovjek će uvijek tragati za identitetskim pitanjima jer kao što je rahmetli predsjednik Izetbegović rekao: “Nije samo važno od čega se živi, nego i zašto se živi.” Nesposobnost prihvatanja ove činjenice bila je jedan od razloga poraza socijalističke dogme.

MINI ŠENGEN I OPEN BALKAN NEĆE UBLAŽITI SRPSKI NACIONALIZAM

Zadnjih godina na Balkanu se pojavljuju regionalni integracijski projekti, “Mini Šengen” i “Open Balkan”, podržani od EU i SAD. Cilj je stvoriti zajednički ekonomski prostor za zemlje Zapadnog Balkana, jer EU perspektiva ovih zemalja već je odavno mrtvo slovo na papiru. Do sada u ovom projektu participiraju Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija, ali postoje ambicije da i ostale zemlje Zapadnog Balkanu postani dio projekta.

Argumenti koji se koriste od onih koji podržavaju ove projekte u Bosni i Hercegovini slični su teoriji kapitalističkog mira; ekonomske integracije će smanjiti vjerovatnoću oružanih sukoba, ako roba ne prelazi granice, onda će tenkovi, i tako dalje. No, roba je prelazila granicu između Ukrajine i Rusije, ali to nije spriječilo i ruske tenkove da uđu na teritoriju Ukrajine.

U interesu Bosne i Hercegovine jednostavno nije ulazak u bilo kakve integracijske procese gdje je vodeća država Republika Srbija, koja nije zvanično odustala od svoje velikosrpske politike preimenovanu u “srpski svet”. Preduvjet za bilo kakvu ekonomsku integraciju između država jeste rješenje političkih odnosa, tj. nepostojanje otvorenih pitanja. U slučaju Bosne i Hercegovine, ali i cijelog Balkana, postoji i dalje veliko otvoreno pitanje srpskog nacionalizma koji se nastoji proširiti na teritorije Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova.

Jednostavno se mora odustati od iluzija kako će teška i otvorena pitanja nestati fokusiranjem na ekonomiju. Ekonomija je važan segment stabilnosti, ali ona ne može spriječiti nove konflikte, pogotovo ako iste imaju korijen duboko u historiji, mitovima i “historijskim nepravdama”. Najbolji način za sprečavanje novih ratova jeste suočavanju s prošlošću, drugi je balans u naoružanju. Država koja se nije suočila s vlastitom prošlošću s velikim disbalansom naoružanja u svoju korist će vrlo vjerovatno koristiti to oružje za “ispravljanje historijskih grešaka”.