Dok se muslimanska vojska grčevito borila za opstanak, u Medini se pojavio zagonetni mudrac koji je okupljenim muslimanima govorio: Želite li da vas uputim na najbolji posao koji Bog najviše voli i cijeni, mnogo bolji od ratovanja protiv neprijatelja, bolji od dinara i dirhema?
Slušatelji su ga požurivali da im kaže koje je to djelo bolje od džihada pa im je odlučno rekao: Pokornost Allahu. Zar On ne kaže u Kur’anu da su bogobojaznost i sjećanje na Njega najbolja djela.
Ovakvo Derdovo obraćanje slušateljima Muhammed alejhiselam nije nikada osuđivao, iako bi ga tadašnji slušatelji mogli komentirati kao destruktivno i negativno. No Ebu ed-Derda nije bio filozof anarhist koji je iracionalno dobro suprotstavljao zlu. I sam je, kada je to bilo potrebno, bio ustrajan i hrabar za prava muslimana, kada je njihova egzistencija bila ugrožavana. Prije nego što je prihvatio islam, Ebu ed-Derda bio je sklon filozofiji, što se iz njegovih dubokih misli može zaključiti. Čim je Muhammed alejhiselam došao u Medinu, odmah mu se priključio, ne mogavši odoljeti kur’anskom izazovu i njegovoj mudrosti.
U kasnijim je izjavama priznao da su ga namaz, bogobojaznost, post i islamski moral duboko fascinirali. Bio je jedan od rijetkih muslimana kojem je Muhammed alejhiselam dopustio da se samostalno obraća muslimanima u njegovu mesdžidu, siguran da nikada neće govoriti o idejama suprotnim islamu i Kur’anu. Jednom su prilikom njegovu majku pitali što on najviše voli raditi, a ona je, na opće iznenađenje, odgovorila: Najviše razmišlja i šuti. Od njega je bilo teško izvući riječi. Kada su ga pitali zašto toliko šuti, odgovorio je: Sat razmišljanja bolji je od ibadeta cijelu noć. Prije nego što je prešao na islam, bio je uspješan trgovac i zarađivao dosta na svojem poslu. Nakon prelaska na islam Ebu Derda našao se pred izborom, trgovina ili islam.
Evo kako govori o tom izboru: Čim sam prešao na islam, našao sam se pred teškim izborom, odreći se trgovine ili islama. Bez razmišljanja sam se odrekao trgovine i prihvatio ibadeta jer sam bio siguran da oboje ne mogu. Dok sam bio trgovac, znao sam dnevno zaraditi i tri stotine dinara, ali u bogatstvu nisam našao sreću. Ovo ne znači da je trgovina neprihvatljiva u islamu. Naprotiv. Ja sam sreću i zadovoljstvo našao u ibadetu i zaista mi je stalo da budem onaj za koga Kur’an kaže da ih trgovina ne može toliko zaokupiti da zaborave ibadet i zikr.
Kada su mu prigovarali da na svojim predavanjima ne govori pohvalno o trgovini i trgovcima, Ebu Derda mudro je odgovorio: Koliko ima trgovaca među dobrim ljudima, a koliko dobrih ljudi ima među trgovcima? Za njega i još neke ashabe Muhammed alejhiselam govorio je da se ubrajaju u krug onih ashaba koje ni trgovina ni bilo koja druga zarada ne mogu omesti od pravoga puta i da su spremni sve što posjeduju staviti u službu islama i njegova razvoja. Mnogi povjesničari islama tvrde da je Ebu Derda bio preteča tesavvufa i vjerojatno su u pravu, s obzirom na njegov život i opus. Na upit suvremenika kako je mogao odbaciti tako uspješnu trgovinu koja mu je donosila veliku zaradu i posvetiti se skromnom životu, Ebu Derda odgovarao je Kur’anom: Koji skupljaju hrpe novca brojeći ga. Računajući da će ih bogatstvo ovjekovječiti.
I Alejhiselamov hadis bio mu je vodilja u životu: Nastojte se otrgnuti od misli zarade i profita. Onome koji je zaokupljen zaradom i profitom Allah će razbiti iluzije, a siromaštvo mu učiniti očitim i neizbježnim. A onaj komu je ahiret veća preokupacija, Allah će mu ispunite nade i dušu obogatiti te u svakom dobru Allah će mu priteći u pomoć.
Nerijetko su ga poznanici slušali kako moli Allaha džellešanuhu: Bože, sačuvaj me pohlepna srca. Kada su ga upitali što mu to znači, odgovorio je: Da u svakom mjestu imam svoj posjed. To znači pohlepa srca. Ostat će zapamćena njegova misao: Ko se u životu bar jednom ne sustegne od dunjaluka, on i nije na njemu živio i nema od njega koristi. Za njega je novac bio sredstvo, a ne svrha života.
Kroničari kažu da nikada u gostima nije htio jesti hranu dok ga domaćin ne bi uvjerio da je ono što jede na dopušten način zarađeno. Ebu Derda sudjelovao je kao muslimanski vojnik u osvajanju Kipra.
Dok je vojska bila zaokupljena zbrajanjem ratnoga plijena, sa žalošću ih je gledao. Neki su primijetili da Ebu Derda plače pa su ga pitali: Zašto plačeš danas kada nas Allah časti pobjedom? Odgovorio je: Tužnog li dana dok gledam ljude koje je Allah odredio za više ciljeve, a oni zaokupljeni niskim požudama kao što je skupljanje bogatstva. Kako je došlo vrijeme rastanka sa životom, prijatelji su ga došli obići. Našli su ga kako spava na postelji od kože. Ponudili su mu: Ako želiš, nabavit ćemo ti ugodnu i meku postelju. Odgovorio im je: Ondje je moja postelja i kuća, ondje ćemo se skupiti i ondje svi vratiti, pokazujući rukom prema nebu, misleći na ahiret. U doba hilafeta Osmana ibn Affana radijallahu-anhu Ebu Derda bio je namjesnik u Šamu. U to je vrijeme ova pokrajina obilovala brojnim bogatstvima. Vidio je da se tamošnji stanovnici, dojučerašnji pogani, natječu u bogatstvu.
Zatražio je da se okupe kako bi im se obratio: Vi ste naša braća u vjeri, i susjedi Medine i naši pomagači u borbi protiv neprijatelja. Ali vidim da niste skromni. Naprotiv, pohlepni ste za imetkom. Skupljate ono što nikada nećete biti u stanju pojesti. Gradite nešto u čemu nikada nećete boraviti i želite ono što vam nikada neće trebati. Radite isto što su radili vaši preci. Radite isto što je radilo pleme Ad, a dobro znate kako su završili na ovome svijetu.
On je shvaćao islam kao Božji dar čovjeku da svoj život uskladi s njegovim odredbama. Jednom je prilikom naišao na čovjeka grešnika dok su ga drugi psovali i grdili. Zabranio im je vrijeđanje i psovanje rekavši: Kad biste vidjeli čovjeka koji je pao u veliku jamu, zar mu ne biste pomogli da iz nje iziđe? Nemojte ga psovati, nego mu pomozite da se riješi grijeha, pa kada ih se riješi, on je vaš brat. Mrzite njegov grijeh, a ne njega. Bio je odlučan borac protiv neznanja. Govorio je: Čovjek ne može biti bogobojazan dok ne zna što je bogobojaznost.
Kada su ga prije odlaska muslimanske vojske na Kipar pitali čega se najviše boji, očekujući da će im odgovoriti da se boji neprijatelja s kojim će se boriti na ovom otoku, mudro je odgovorio: Najviše se bojim utapanja u moru jer ne znam plivati.
Mesdžid i mezar ashaba Ebu Derde radijallahu-anhu nalani se u Damasku.
Kesir ibn Qajs pripovijeda:
“Sjedio sam sa Ebu Derdaom, radijellahu ‘anhu, u džamiji u Damasku kada mu je prišao neki čovjek i rekao mu: ‘O, Ebu Derda, prevalio sam ovoliki put od Medine dovdje samo da bih naučio jedan hadis od tebe jer sam ja shvatio da si ga ti čuo izravno od Božijeg Poslanika, s.a.v.s.’”
Ebu Derda: “Imaš li ti još kakvog posla u Damasku?” Čovjek: “Ne.” Ebu Derda: “Baš nemaš nikakvog drugog posla u Damasku?” Čovjek: “Došao sam na ovo mjesto samo da bih naučio taj jedan hadis.”
Ebu Derda: “Slušaj! Ja sam čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada kaže: ‘Allah, dž. š., olakšava put do Dženneta onome ko prevali neku razdaljinu tražeći ilum/znanje. Meleci šire svoja krila nad njegovim stopama i sve na nebesima i Zemlji (čak i riba u vodi) moli za oprost njegovih grijeha. Prednost onoga ko stiče ilum/znanje nad onim ko je (samo) u ibadetu je kao prednost Mjeseca nad zvijezdama. Ulema (vjerski učenjaci) su nasljednici Božijega Poslanika, s.a.v.s. Naslijeđe vjerovjesnika, alejhimus-selam, nije ni zlato ni srebro, nego znanje/ilum. Onaj ko traži znanje, traži veliko bogatstvo.’”
