Šezdeset godina Zulfikar-efendija Šundo bio je imam u džamiji pred ključkom tvrđavom. Isto toliko bio je i mualim svoj djeci u Ključu i Cernici i okolnim selima. Priča se da tom čovjeku ništa nije bilo teško. Išao je od kuće do kuće, podučavajući ključku djecu, a da se nikada, nikome, ni kadiji, ni muselimu, ni muteveliji, nikom se taj ni za šta požalio nije, a kamoli da se drzne pa da zatraži da se i u Ključu izgradi mekteb, barem za pola kao onaj u Cernici. Svakog dana, izuzev petka, odmah nakon sabah-namaza, potegnuo bi on pješice do Cernice, gdje je tamošnjoj djeci držao nastavu. Do podne se vraćao kući, uzvirao se uz kratku zdepastu munaru i kružio učeći ezan, jer ključka džamija ne imadoše šerefeta, tek nekoliko ukrug poredanih pravougaonih otvora kroz koje je, poput poplašenih ptica, izlijetao Zulfikarov glas.

Hodža Zulfo – tako ga je narod zvao – imao je vremena za svakoga. Znao je nakon podnevnog namaza satima presjediti u hladu lipe pred džamijom odgovarajući na pitanja vjernika i dajući im savjete koji se nisu ticali samo vjere već i onih najobičnijih životnih stvari. Često bi zaboravljao na ručak pa bi, kada bi se ljudi razišli, ulazio u hodžinsku kuću, te bi nabrzinu sjedao za sofru i ručavao. Bilo je i dana kada bi bio viđan kako s komadom pite gužvare u rukama hita prema Čustovića, Husića, Mehića, Redžića, Škaljića, Tanovića, Telehmuvića, Turčinovića ili nekoj drugoj od ključkih kuća u kojoj ga čekahu djeca jer je imao s njima nastavu. Nije bilo rijetko da je znao prekinuti čas kako bi otišao do džamije izučiti ezan i klanjati ikindiju pa onda brzo nazad, da ga djeca, željna igre ili neka već u obavezama, plaho ne čekaju. Znao je ostajati do duboko u noć, a ujutro bi se budio s prvim horozovima i s izlaskom sunca kretao u novi dan, čio i horan i pun radosti da su ga ljudi voljeli sresti i prozboriti s njim koju, jer im je hodža njihov popravljao dan kao što bi voda s najhladnijeg studenca razgaljivala duše žednih.

Srijedom bi hodža Zulfo išao u Zagradce, selo s druge strane stijene na kojoj se zbedemila ključka tvrđava, a četvrtkom u Bistricu, da i tamošnjoj djeci prenese Božije riječi i da ih nauči slovu i pismu. Tih se dana vraćao nakon ponoći, sve pješice, pa samo što bi prilegao, morao je ustati da uči sabahski ezan. I tako ravnih šezdeset godina a da ga niko nije vidio bez kahara. I umro je tako, na nogama, sav zaogrnut brigom da na vrijeme stigne pred djecu, da ne zakasni ezaniti, da stigne na svaku dženazu... Sahranjen je ovdje, u haremu džamijskom, a dženazu mu klanjaše cijelo Gatačko polje i bi godina 1938. i ljudi bijahu natopljeni slutnjom, a u modi bijahu suženi brkovi, štucani, pod nos.

SJEĆANJE NA HODŽU

Osim priče o posvećenosti imamskom i mualimskom pozivu, ostao je iza hodže Zulfe i jedan nesvakidašnji običaj. Naime, svaki put kada bi uhvatio koji slobodan sahatak, sabirao je Zulfo ljude pa ih vodio do stećaka u samome selu, do onih u Zagradu i dalje, te bi ih čistili od mahovine, kosili oko njih travu i uspravljali ih ako se koji bio srušio. Tada bi im govorio o baštini i o obavezama prema precima i tragovima koje ostaviše iza sebe, usijecajući put u pomračinama povijesti za njih i za njihovo potomstvo.

Kada bi se raspričao o tim stvarima, malo ko bi razumijevao o čemu tačno govori, a on sam bi se zanosio i ne bi ga ni bilo briga. Tek kada počeše do njih svraćati austrijski inžinjeri iz Sarajeva i premjeravati one kami, oni shvatiše važnost njegovih riječi i učini im se da razumješe sve ono što im je mladi hodža kazivao o tim stećcima i tad ih prigrliše sasvim. I tako, ostade iza hodže Zulfe običaj da se stećci paze kao što se paze nišani pod kojima leži najrođeniji rod. Bijaše tako po prilici sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada se desi jedan nemio i neobičan događaj.

Priča se, a stoji i zapisano, bila je godina 1960. i od Cernice se pojaviše vojni kamioni s dizalicom. Huktili su kao razbjesnjela čudovišta, a za njima se vihorila prašina sve do u nebo. Nastupali su nemilosrdno, tarući živicu s obiju strana njihovog uskog makadamskog puta i naposljetku popeše se na Ćućevičku glavicu. Radoznao, narod pohita gore, ali udariše na stražu s oružjem sa svih strana. Tek predvečer, kada oni kamioni ponovo nestadoše u oblacima prašine koja opet zaklanjaše nebo prema Cernici, narod dođe do glavice i ondje ima šta vidjeti: nema jednog stećka, onog s predstavom dvaju konjanika koji nasrću jedan na drugog s ispruženim kopljima, a s druge strane piše: “Ase leži Radonja Ratković, pogiboh pod gradome Ključeme, za svog gospodina, vojevodu Sandalja.” Baš uz taj stećak naslonjen hodža Zulfo vazio im je o baštini i o tome kako ono što smo naslijedili od predaka moramo, kao žeravu za potpalu – govorio je milujući dlanom stećak kao da mu je najdraže čeljade – prenijeti dalje, sinovima svojim, i unucima svojim, i još dalje, i još dublje, kroz vrijeme. Zato se ljudi, kojima nije bila pružena prilika čak ni da iskažu svoje negodovanje, te noći skupiše oko mezara hodže Zulfe i dugo stajaše tako, nijemi i bezglasni. Poslije ih uhvati nekakav čudnovat kahar te ih ne bi briga ni za vijest koja dođe sljedeće godine, kako su njihov stećak odnijeli u Vojni muzej u Beogradu, niti za ostale stećke, i svima se činjaše da nije njihov hodža Zulfo umro onda, pred Drugi svjetski rat, već tog dana, kada odnesoše nadgrobni spomenik dalekog pretka koji pogibe u odbranu njihovog grada i njihove časti, kako im je to hodža Zulfo razjašnjavao.

Tada mještani Ključa i okoline zavrnuše rukave i obnoviše džamiju koju u Drugom svjetskom ratu porušiše četnici. O otvaranju obnovljene džamije ostade novinski zapis i u njemu piše da je bilo veliko slavlje i mnogo govornika, a veliki tepih na dar iz Mostara donese Mustafa Sarić, pa Smail-aga Voloder, nekoliko Ključana koji preseliše u Dubrovnik donesoše tri velika tepiha, a ćilime pokloniše Abid Sarić i Mehmed Fazlagić.

Iako više nisu marili za stećke koji iznicahu iz zemlje posvud oko njihovih kuća, Ključani ipak ostadoše privrženi legendi o Jeleni. Ta legenda, kazuje se, Zulfi posebno bijaše prirasla k srcu i mogao ju je slušati i po deset puta zaredom kada bi je u zimskim sijelima kazivali rječiti seoski pripovjedači. Priča se, da je ovdje, pred ključkim gradom, ili pod Makovim valom, ili na Crkvini iza kuće Šulića, ili na Begluku, ili na Šušnjetici, ili na Hanskoj glavici, nekada stajala crkva. Izgradi je Jelena, kći srpskog kneza Lazara, supruga bosanskog vojvode Sandalja Hranića, koji stolovaše ovdje, a iza njega ostadoše kamene sudačke stolice iz kojih je dijelio pravdu. Kada Ključ pade u ruke Osmanlijama, tada bogumili, ili pripadnici Crkve bosanske, ili mirski ljudi, ili pravi krstjani – zovi ih kako hoćeš – pretvoriše svoju crkvu u džamiju, a to bijaše u prohladno božićno jutro. Kazuje se da je u haremu ove džamije bilo butum stećaka koje su osvajači, sahranjujući svoje poginule drugove, preokrenuli u nišane, i da se ta praksa nastavila desetljećima, sve do posljednjeg stećeg kamena.

To što po svim dosadašnjim saznanjima pripadnici Crkve bosanske nisu gradili crkve niti provodili u njima mise ni liturgije, te je Jelenina crkva mogla biti samo pravoslavna, narodnom pripovjedaču nije predstavljalo smetnju da izgradi priču po mjeri svojih svjetonazora i duhovnih potreba. Ista legenda ponekad je pričana i oko džamije Mehmed-spahije Zvizidića u samom Gacku, ali ona nije mogla poremetiti jednu drugu, nadaleko poznatu, o Đuri i njegovoj punačkoj Slavi, i o tome kako je Đuro, zbog uvrede nanesene supruzi, prešao na islam, preimenovao se u Mehmeda i iz inata izgradio džamiju u Gacku.

Jelena je, po svoj prilici, gradila pravoslavne crkve po cijelom bosanskom rugsagu kojim upravljaše Sandalj Hranić. O tome govore dokumenti iz dubrovačkog arhiva, u njima Jelena moli Dubrovčane za dozvolu da i na njihovoj teritoriji sagradi crkvu, a ovi joj odgovaraju da o tome oni ne odlučuju, već da se za gradnju pravoslavnih bogomolja dozvola traži lično od pape. Isti ti dokumenti govore i o tome da je u Dubrovniku Jelena imala položeno cijelo bogatstvo. I kazuje se da je, kada se udavala za Sandalja Hranića, donijela sa sobom pune kovčege blaga, naslijeđenog od njenog prvog muža Đurđa II Balšića, vladara Zete. Sahranjena je na ostrvu Gorica na Skadarskom jezeru u crkvi koju je i ondje izgradila.

I ovdje, u Gatačkom polju, kao i u ostalim dijelovima Hercegovine, u mnogim porodicama sačuvana su predanja o tome kako su se njihovi preci doselili iz Anadolije krajem petnaestog stoljeća kada su ovi krajevi potpali pod osmansku vlast. Ali ništa manje predanja odnosilo se i na priče u porodicama čiji su preci prešli na islam iz vjere koju je širila Crkva bosanska, a među njima dosta je onih priča o tome kako je dio porodice prešao na islam a drugi ostao u kršćanstvu, te su jedni druge potpomagali u teškim vremenima, a slavili su i hrišćanske i muslimanske praznike. Takav je slučaj i s Đurom, koji pređe na islam, ali njegova Slava ostade u vjeri svojih predaka i ničim je nisi mogao privoljeti da krene Đurinim stopama. Pa ipak to im nije smetalo da skladno prožive i izrode mnogobrojnu djecu. Tako je ostalo kroz stoljeća. Eto, stoji zapisano da je 1881. godine, kada su pravoslavci u Gacku podizali crkvu, pomoć muslimana bila izdašna, neki dadoše i više od 100 forinti, što je u ono vrijeme bio znatan novac. Ali takva vremena više ne postoje. Prođe tek nešto više od sto godina od tog divnog doba, a sve džamije u Gatačkom polju bijahu sravnjene sa zemljom, a ova u Ključu i ona u obližnjoj Fazlagića-Kuli bijahu porušene i nakon što ih obnoviše, pa ih opet moradoše obnavljati.

SEDAM KLJUČKIH KAPETANA

Kazuje se da su Osmanlije grad Ključ zauzele prije septembra 1468. godine, a zauzeo ga je Stjepan, najmlađi sin hercega Stjepana Kosače, koji pređe na islam, te postade čuveni Ahmed-paša Hercegović, a sultan mu dade riječ da će sva zemlja koju otme od oca i braće pripasti njemu. Legenda priča da su se u grad prvi probili Meho, Haso i Huso, da su sva trojica poginuli i da su sahranjeni ovdje, u groblju na Begovoj bašti, u haremu džamije, ni pedeset metara udaljene od glavne kapije grada. Legenda dalje kazuje da od Hase potekoše Hasići, od Mehe Mehići, a od Huse Husići. Ključki dizdari zasigurno potječu od dizdara gradske posade koje Ahmed-paša Hercegović imenova odmah po zauzeću Ključa, a dokumenti kazuju da je prvi među dizdarima bio neki Karadža, a nakon njega izvjesni Hasan-aga. Prvi među imamima ključke tvrđave, koji su, pretpostavlja se, vršili imamsku službu u onoj crkvi za koju predanje kaže da ju je izgradila Jelena i sa njenog zvonika pozivali posadu na obred, bijaše neki Ahmet, a nakon njega Zejnil, i oni, kao i dizdar Karadža i Hasan-aga, uživaše timare u okolini Ključa u vrijednosti od 1.600 akči. U to vrijeme – prenosi Hivzija Hasandedić u knjizi Muslimanska baština u Istočnoj Hercegovini – mustahfizi, ili pripadnici pozadinskih i mjesnih vojnih snaga, ovdje bijahu: Ine-beg, Ilijas, Ibrahim, Mehmed serbuljuk ili zapovjednik, još jedan Mehmed, sin Ilijasov, pa Ahmed, sin Jusufov, i Hasan, sin Huseinov, i Ismail, isto serbuljuk, i Mehmed, sin Alin, i svi oni imadoše timare od 1.300 do 5.555 akči i čuvaše ovu tvrđavu i put koji iz Dubrovnika iđaše u Foču.

Kazuje se da je sa zvonika Jelenine crkve učen ezan skoro sto godina, a onda je neki Husein-kapetan godine 1560. srušio crkvu i sagradio džamiju. I kazuje se da je godine 1905. džamija popravljana jer su joj snježni nameti slomili krov i da je tada odvaljen dovratnik. I još se kazuje, u dovratniku nađoše ploču s natpisom o vremenu gradnje i graditelju džamije, ali je natpis bio okrenut u unutrašnjost zida i, pretpostavlja se, tako je i vraćen. Do agresije na Bosnu stajao je tu jedan drugi natpis, na njemu je pisalo da je za obnovu džamije, nakon što je u Drugom svjetskom ratu srušena, Šaban Ćustović dao 7.000 dinara.

Džamija pred ulazom u ključki grad ima nekoliko imena: zovu je Starica, jer se pretpostavlja da je najstarija džamija u ovom dijelu Hercegovine. Zovu je Ključka i Džamija kapetana Huseina, jer je po legendi izgradi kapetan ključki imenom Husein, ali ni historijski dokumenti ni nišani u haremu ne potvrdiše da je Husein-kapetan živio igdje drugdje osim u legendi. Zovu je i Džamija Ajnebeg dede, jer je njen osnivač, kako kaže sidžil sarajevskog kadije iz 1792. godine, kojeg u arhivu Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, pronađe historičar Bakir Tanović, potomak ključkih kapetana. I, naposljetku, zovu je Džamija ključkih kapetana. Predanje kaže da je bilo sedam ključkih kapetana i da svi bijahu baš iz porodice Tanović. Svi su sahranjeni u haremu ove džamije: Omer je bio kapetan od 1705. do 1730, Abdul-Baki-aga je umro 1749, Mustafa 1761, Ali-beg se spominje 1768, Hasan je preselio 1778, Mustafa 1818, a još jedan Hasan 1845. ili 1846 godine. Historijski dokumenti potvrdili su četvericu: Omer, Ali-beg, Mustafa i kao posljednji ključki kapetan spominje se Hasan, koji se, za razliku od Smail-age Čengića, prikloni Husein-kapetanu Gradaščeviću.