Predsjednik jugoslavenske vlade Dragiša Cvetković i vođa Hrvatske seljačke stranke (HSS) Vlatko Maček potpisali su 26. augusta 1939. sporazum koji je u biti sadržavao dvije tačke: (1) osnivanje koalicione vlade Cvetković–Maček; i (2) osnivanje Banovine Hrvatske. U državno-pravnom smislu sporazum je izražen donošenjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj, koja je obnarodovana istog dana kada je potpisan sporazum, 26. augusta 1939. godine.
Sporazum i rješenje "hrvatskog pitanja" izvedeni su potpuno na račun Bosne i Hercegovine, a posebno Bošnjaka. Prema Uredbi o Banovini Hrvatskoj u njen sastav ušle su dotadašnja Savska i Primorska banovina te kotarevi Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica. Budući da su Primorskoj banovini odranije pripadali znatni dijelovi Bosne i Hercegovine, u sastavu Banovine Hrvatske našlo se trinaest bosanskohercegovačkih kotara. To su bili: Brčko, Bugojno, Derventa, Duvno, Fojnica, Gradačac, Konjic, Livno, Ljubuški, Mostar, Prozor, Stolac i Travnik. Time je izvršena dalja podjela Bosne i Hercegovine i potpuno cijepanje njenog povijesnog tkiva.
Razgraničenje Banovine Hrvatske s preostalim teritorijem Drinske, Vrbaske i Zetske banovine izvršeno je uz pretpostavku da Bošnjaci uopće ne postoje, odnosno da ne žive na tim prostorima. Uredbom o Banovini Hrvatskoj, odnosno njenom realizacijom, izvršena je temeljna revizija Oktroiranog ustava iz 1931. godine. Uspostavljanjem Banovine Hrvatske konačno je napušten šestojanuarski koncept narodnog i državnog jedinstva te vještačka ideja “jugoslavenskog naroda”.
Velikosrpski krugovi odmah su istupili s idejom da se nasuprot Banovini Hrvatskoj formira srpska banovina, pod nazivom Srpske zemlje. Prema sačuvanom Nacrtu uredbe o organizaciji banovine “Srpske zemlje”, u njen sastav ušle bi teritorije Vrbaske, Drinske, Zetske, Dunavske, Moravske i Vardarske banovine, a sjedište bi joj bilo u Skoplju. Po toj koncepciji dotadašnja Dravska banovina postala bi Banovina Slovenačka. Takvo unutrašnje preuređenje države, koje se trebalo postepeno ostvarivati, sadržavalo je u sebi određene elemente federalizma.
Dragiša Cvetković i Vlatko Maček
Preuređenje države trebalo se ostvariti na potpunu štetu Bosne i Hercegovine, koja je u svim planovima tog preuređenja negirana kao povijesna, politička i državnopravna cjelina. Sporazum o Banovini Hrvatskoj, s planovima o banovini "Srpske zemlje", nisu nudili nikakva konačna rješenja državnopravnih i unutrašnjih teritorijalnih pitanja tadašnje Jugoslavije. Svojom neodređenošću i nedorečenošću rješenje s Banovinom Hrvatskom samo je otvorilo cijeli niz drugih pitanja i problema. Njihovo rješavanje presječeno je izbijanjem rata, početkom aprila 1941. godine.
I nakon smjenjivanja Milana Stojadinovića krajem 1938. godine, JMO je ostala u novoj vladi Dragiše Cvetkovića. Čim se tokom 1939. godine doznalo da Cvetković, po ovlaštenju princa Pavla Karađorđevića, pregovara s Vlatkom Mačekom o stvaranju zajedničke vlade i osnivanju Banovine Hrvatske, Mehmed Spaho upozorio je Cvetkovića da se ne čine koncesije na račun Bosne i Hercegovine. Nakon iznenadne smrti, ili ubistva Mehmeda Spahe, 29. juna 1939. godine, neposredno prije zaključenja sporazuma Cvetković–Maček, na čelo JMO došao je Džafer Kulenović.
Osnivanjem Banovine Hrvatske veliki dijelovi Bosne i Hercegovine našli su se u njenom sastavu, čime je Bosna i Hercegovina praktično podijeljena. U novembru 1939. godine Džafer Kulenović dao je uime JMO izjavu kojom traži da se uz hrvatsku, srpsku i slovenačku, kao četvrta formira "bosanska banovina", u historijskim granicama Bosne i Hercegovine. Izjava je dovela do rascjepa s Cvetkovićem i Mačekom, odnosno do istupanja predstavnika JMO iz njihove koalicione vlade.
Potpisivanje sporazuma Cvetković–Maček i osnivanje Banovine Hrvatske, čime je izvršena podjela Bosne i Hercegovine, izazvali su nezadovoljstvo i oštru reakciju Bošnjaka. Tadašnje bošnjačko političko vodstvo oživljava staru ideju autonomije Bosne i Hercegovine. U svim krajevima Bosne i Hercegovine održavaju se protestni zborovi i skupovi na kojima Bošnjaci traže autonomiju. Tom pokretu za autonomiju Bosne i Hercegovine pridružuju se sva bošnjačka društva i organizacije. Odlučno se traži istupanje iz vladajuće koalicione Jugoslovenske radikalne zajednice (u narodu poznate "Jereze") i ponovno osnivanje posebne bošnjačke političke stranke. Na svojim protestnim skupovima Bošnjaci jednodušno traže preko svojih društava i ustanova da se prilikom daljeg preuređenja države uspostavi Bosna i Hercegovina u svom historijskom opsegu, kao posebna ravnopravna jedinica.
Ta složena politička previranja među Bošnjacima nametala su potrebu uspostavljanja jedne jedinstvene organizacije koja bi usmjeravala kretanja i zahtjeve za autonomijom Bosne i Hercegovine. S tim ciljem održan je u Sarajevu 30. decembra 1939. godine skup predstavnika svih bošnjačkih političkih, kulturnih i vjerskih društava i ustanova. Na tom skupu konstituiran je Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine, sa zahtjevom da se svuda osnuju mjesni odbori za autonomiju. U okružnici se ističe da su Bošnjaci primili i pozdravili sporazum Cvetković-Maček, ali se u njemu nije vodilo računa o težnjama Bošnjaka i općenito bosanskohercegovačkog stanovništva. Izvršni odbor ujedno uvjerava da autonomna Bosna i Hercegovina ničim ne može ugroziti interese drugih, pa u tom smislu poziva sve ostale političke stranke u Jugoslaviji da pristupe Pokretu za autonomiju Bosne i Hercegovine.
Mehmed Spaho umro je (ili je ubijen) nepuna dva mjeseca prije potpisivanje sporazuma o podjeli Bosne i Hercegovine
Srpski političari odmah su najoštrije istupili protiv svake ideje autonomije Bosne i Hercegovine. Oni su smatrali da to ugrožava njihov projekat okupljanja srpskih zemalja i srpsku političku prevlast u državi. Osim toga, Hrvatima je, po njima, učinjeno previše ustupaka. Maček i drugi hrvatski političari nisu smatrali da su granice Banovine Hrvatske trajno određene. Oni su očekivali da će se konačno razgraničenje izvršiti nakon uspostavljanja banovine "Srpske zemlje", te su imali više varijanti u pogledu položaja Bosne i Hercegovine. U slučaju da se stvore srpska i slovenačka banovina, oni su predlagali autonomiju Bosne i Hercegovine i Vojvodine. Ako srpska strana ne bi na to pristala, predlagali su da o položaju ovih dviju pokrajina odluče sami njihovi stanovnici putem plebiscita. Najzad, hrvatski političari predviđali su i mogućnost da se Bosna i Hercegovina podijeli, ali uz novo razgraničenje između hrvatske i srpske upravne jedinice ili da se Bosna i Hercegovina u cijelosti pripoji Banovini Hrvatskoj.
Bošnjaci se nisu mirili sa činjenicom da su prisiljeni živjeti podijeljeni i pod dva upravna režima. Oni su se s pravom željeli osjećati ravnopravnim faktorom jugoslavenske zajednice naroda te su tražili svoja prava. Ti politički procesi prekinuti su aprilskim ratom 1941. i slomom Kraljevine Jugoslavije.
(Izvor: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK “Preporod”, Sarajevo, 1998)
