Što je sigurno, sigurno je – Kuvet na usta ulazi – kazale bi naše nene i nane, a što se prirodno prenijelo i na naše majke, čak sve do danas, pa i na najmlađu populaciju, čak i na onu koja možda nema visoku privrženost bošnjačkoj kulturi i tradiciji ili neko svjesno vjersko usmjerenje ili opredjeljenje, pa nimalo nije neobično da današnje djevojke ili mlade majke u međusobnom razgovoru svakodnevno razmjenjuju ovu plemenitu izreku, brižno pokazujući zanimanje za zdravstveno stanje svakog našeg pojedinca. Ipak, vjerovatno je istina to da je ljudsko tijelo toliko precizno programirano da, a da mi to i ne znamo, čuva zalihe hrane koje će zatrebati u vremenu nestašice, kao rezerve iz kojih se crpi snaga, kada uslijed, ne daj Bože nekog oboljenja, sve više počinjemo gubiti i snagu i apetit. Dakle, možda i ne treba tijelu hrana uvijek onda ili uvijek onako kako mi to mislimo. Kuvet, istina, ulazi i na usta, ali dakako ima i svoje mnogo šire izvore, odnosno, ima svoj pravi Izvor.
U rečenici Nemam ti ja kuveta za to – kuvet poprima i malo šire ili slobodnije značenje, a kad smo već kod hrane, neki su čuli, neki nisu, neko će naslobodno u kontekstu samog posta, recimo pri kraju ramazana, ispaliti: Iskuvetio sam... – biva, reći će da slabi ili gubi snagu. Ovdje postoji poznatiji antonim, okuvetiti – sa značenjem dobiti kuvet, ojačati, dobiti snagu ili doći sebi. Imamo i pridjev kuvetli.
Bilo kako bilo, direktno iz kur’anskog teksta mi smo preuzeli izreku La kuvvete illa billah, u značenju Nema kuveta (snage) osim s Allahom ili Moć je samo u Allaha, iz čega se (i ne samo odatle) udomaćilo i ono mašallah, jer dio ajeta kaže Mašallah, la kuvvete illa billah (مَا شَاءَ اللَّهُ لَا قُوَّةَ إِلَّا بِاللَّهِ) (up. Kur’an, 18: 39). Dakako, ovdje se kuvet postavlja u mnogo širi, i rekli bismo, sveopći kontekst. Imamo mi u naslijeđu i drugu, kraću ili dužu izreku, koju koristimo uglavnom kao znak čuđenja, kad kažemo Vela havle..., što je dio preuzet iz hadiske tradicije preko poznatih riječi La havle, ve la kuvvete illa billah koje su označene kao džennetsko blago i koje izvorno znače Nema promjene i nema moći (snage) osim u(z) Allaha, što je izraz svjesnog potpunog prepuštanja Allahu, dž. š., a to je u suštini islam. Allahovo ime El-Kavijj (القَوِيّ), koje znači Jaki (Moćni, Snažni), spominje se u Kur’anu devet puta kao imenica i dva puta kao pridjev, kao u ovom ajetu:
اللَّهُ لَطِيفٌ بِعِبَادِهِ يَرْزُقُ مَنْ يَشَاءُ ۖ وَهُوَ الْقَوِيُّ الْعَزِيزُ
Allah je dobar (prefinjen) prema robovima Svojim;
On daje opskrbu kome hoće – i On je Moćni i Silni. (Kur’an, 42: 19)
Neka svojstva Stvoritelja se mogu, dakako, prenijeti i na stvorenja, pa se ime Kavijj, kod spomenutih jedanaest puta, dva puta ne odnosi na Allahovo ime – jednom kada se spominje Musa, a. s., koji je opisan kao Kavijul Emin (snažan i pouzdan) i jednom kada se odnosi na snažnog džina Ifrita.
Inače, korijen kaf-vav-ja (ق و ي) iz kojeg se izvode riječi koje označavaju snagu i moć, sadrži se ukupno četrdeset dva puta u Kur’anu. Osim spomenutih primjera koji se osim za Stvoritelja upotrebljavaju i za stvorenja, posebno je još zanimljivo istaći i primjer meleka Džibrila, a. s., za kojeg se kada prenosi riječi Božije Objave Muhammedu, s. a. v. s., kaže:
عَلَّمَهُ شَدِيدُ الْقُوَىٰ
Uči ga jedan ogromne snage. (Kur’an, 53: 5)
Dodatno, u kontekstu književnosti ili u vezi s knjigom, navest ćemo još dva primjera.
Naime, postoji predaja da je u Mekki bila jedna luda žena koja je plela ili tkala (tokom jutra), a zatim to navečer rasplela u komadiće, a znamo za sličan primjer s Penelopom iz grčke mitologije i dalje intertekstualno i metatekstualno u svjetskoj književnosti i široj umjetnosti. Konkretno, ovo je primjer nekoga ko je sklopio čvrst zavjet s Allahom, a zatim to raskinuo, ili kako u dijelu ajeta stoji: I ne budite kao ona koja bi svoju pređu rasplela kad bi je već bila čvrsto (s kuvetom) oplela. (وَلَا تَكُونُوا كَالَّتِي نَقَضَتْ غَزْلَهَا مِنْ بَعْدِ قُوَّةٍ) (Kur’an, 16: 92)
I još, što je zanimljivo u pogledu naše djece i čitanja knjiga ili učenja, Gospodar u ajetu spominje Jahju, a. s., još kao dječaka (u kršćanstvu sv. Ivan ili Jovan, koji se spominje zajedno s Isusom u našoj Povelji Kulina bana, savremenik Isaa., a. s., i sin Zekerijjaa, a. s., koji se brinuo o Isaovoj majci hazreti Merjemi), gdje se kaže:
يَا يَحْيَىٰ خُذِ الْكِتَابَ بِقُوَّةٍ ۖ وَآتَيْنَاهُ الْحُكْمَ صَبِيًّا
“O, Jahja! Prihvati Knjigu s kuvetom (snažno, odlučno).” – A dadosmo mu mudrost (hikmet) još dok je dječak bio. (Kur’an, 19: 12)
Kad je u martu 1994. (dakle, prije više od trideset godina), moj dragi zemljak, uvaženi prof. dr. Alija Pirić, tada još magistar (kasnije cijenjeni filolog i profesor književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu), brinuvši o našoj kulturi govorio kako je vrijeme da sve dođe na svoje mjesto, a prikazujući tada aktuelni novi izdavački projekt edicije “Bošnjačke književnosti za djecu u 20 knjiga”, oštroumno je posebno obratio pažnju na jezik i stil (a, koliko mi danas obraćamo pažnju na to šta čitaju ili ne čitaju naša djeca?), kazavši da je tu jezik sasvim neujednačen i sasvim individualan kod svakog pisca, ali da ipak većina tih pripovjedača i pjesnika njeguje bosanski jezik i stil u svome djelu, s tim da su pripovjedači ujednačeniji (što bi, nekako, bilo i logično). Međutim, za pjesnike kaže da naprimjer možemo naći bošnjačkog pjesnika rođenog nekih tridesetih godina, kako pjesmu za djecu naslovljava sa “moja baka”.
–Uz dužno poštivanje svake naše riječi i poštovanje onoga kome ona više znači – kaže profesor – možda je knjiški i jezički riječ sasvim korektna, ali priznat ćete da riječ “baka” u bošnjačkoj poeziji, jezičko-stilski ni umjetnički, nema onaj potrebni kuvet i učinak kakvu ima, naprimjer, sinonim za tu riječ “nena” ili “nana”.
Da naše riječi budu lijepe i snažne, s vascijelim kuvetom – da nam kazivanja budu plodonosna, amin.
