Ljutočka dolina stoljećima živi kao neki zaseban svijet. U davno doba kroz nju protjecahu putevi iz Krbave, iz Principovine, iz cijele Like, pa bijaše važna, ali je već dugo ostavljena vlastitom mitu o sebi. Ima nečeg bajkovitog u ovoj dolini. Skrivena sred stoljetnih šuma, kojima su obrasla okolna brda, doimlje se ona kao plod mašte, sasvim izmišljena. Onom ko nikada nije dolazio ovamo, u prvi mah, čim skrene s magistralne ceste koja iz Bosanskog Petrovca vodi ka Bihaću probijajući se kroz krševitu Grmečku visoravan svu išaranu udolinama koje podsjećaju na mjesečeve kratere, učinit će se da je zalutao i da put koji vijuga u hladu legendarnih krošnji ne vodi nikud. Ali, kada, najednom, pred njim pukne dolina, nestvarna, raskošna, čovjek gotovo da se obeznani od ljepote. Tada se obruši niz strmen, pun želje, zaprepašten jednim svijetom, koji kao da se odvalio od vremena i zagrnuo se samim sobom i zasjao u svojoj zaraznoj samodovoljnosti.

S vrhova gledaju ga utvrde i kule Čovka, Ostrovica, Havala, Klišević, Vrnograč, a sred doline, kao kakav neukrotiv div, propeo se Orašac – slavu ovog grada pronese Tale, junak iz narodnih pjesama, jedinstven, vjetropiran, komičan, onakav kakav je mogao nastati ili biti smješten samo ovdje, u dolini koja sva odiše maštenjskim i nestvarnim. Na kraju, dolina će se slomiti u obalama. Tu, između Ostrovice i Havale, rastresao se Kulen-Vakuf. Posred gradića, vijugajući preko sedri, hurlja Una i s vremena na vrijeme, kao da je poludjela od ljepote, razbija se u slapove, pjeni, bijela od radosti.

Iako se na prvi pogled čini da živjeti ovdje znači postojati u nekom prozračnom svijetu izavrlom iz imaginacije, kao u kakvom animiranom filmu, ipak nije tako. Na samom ulazu u dolinu zemlja kao da se sama od sebe rastvorila i zgrudala u bijele nišane, uzdigli se ponad njih jarboli i rasplamsale se zastave iskrižane ljiljanima od zlata. To su spomenici zlog doba koje udruženi zločinci spustiše u ovu rajsku dolinu, a ono se primi kao zao kalem, jer i ovdje se, kao i u ostatku Bosne, historija zgušćala poput kakve mučaljive gvalje. Ovdje žive potomci begova i aga koji pobjegoše iz Like i pet puta dnevno u svojim obnovljenim džamijama oni padaju pred Bogom. Te džamije i njihove kuće bijahu popaljene i srušene, a oni protjerani iz svoje doline, kao što su bili protjerani i prije nepunih pet desetljeća, kada četnici haraše ovim predjelima, i prije više od cijelog stoljeća, kada ustaničke harambaše krenuše u osvetu. Okruženi potomcima onih koji su stoljećima bili potčinjeni begovima i vlasnicima zemlje koju obrađivahu, oni bijahu prvi objekt mržnje taložene vjekovima i na njima je sustavno vršena osveta za mitske krivnje utopljene u zamućenim bunarima vremena.

JUNAK-ANTIJUNAK

Na ova je vrata, hajde da vjerujemo, ravno u pjesmu izjahivao Tale Oraščanin. Nikuda mu se nije žurilo. Sve vrijeme svijeta bilo je njegovo, ako se njegovo vrijeme uopće može i smije mjeriti vremenom u kojem protječu obične ljudske sudbine. Njegovo vrijeme bijaše, i još jeste, vrijeme ljudske mašte, želje i žudnje. Vrijeme je to melanholije i ironije, vrijeme, dakle, koje ne izgrađuje protok stvari i oblika i kretnje planeta i sagaranje zvijezda i mreškanje plinova u svemirskim maglinama, već čista i nepatvorena emocija. I ta emocija se kreće, buja, raste i splašnjava, izgara i nanovo se zažaruje, neuhvatljiva, zatvorena u svoj začarani kosmos, ni ona vremenom ljudskog prolaska odrediva. Narodni je pjevač svome Talu od Orašca, Talu od Trnovca, Ibrahimu Tali, Tali Ličaninu, Tali Šušnjaru, kako ga sve nije zvao, najhrabrijem buzodohandžiji pod komandom Mustaj-bega Ličkog, darovao njegovo vlastito vrijeme i obujmio ga njegovim vlastitim svijetom. Toliko mu je Tale omilio u tom svijetu, kao ni jedan junak, stvaran ili izmaštan, prije i poslije njega, da mu je, unoseći svu svoju ljubav, tepao Budalina, Talošina, i kroz usta Mustaj-begova – “ličko pogledanje”.

“S bliza nisam, ja sam iz daleka”, kaže Tale u jednoj pjesmi i podvlači: “Iz daleka, iz Orašca grada.” Grad Orašac danas je skup vremenom izgrizenih i raštrkanih zidova na čijem se krajnjem rubu, nagnuta nad put kojim se prolazi do Štrbačkog buka, uzdigla kula iz srednjeg vijeka. Svakom ko prilazi tvrđavi, spuštajući se uskim zemljanim putem s vrha brežuljka niz jedno sedlo, ta kula se u datom trenutku prikaže u vratima i produbi prostor i sabije vrijeme kao u tunelu. Ta su se vrata, zahvaljujući čvrstini kamenova isklesanih u luk, uspjela spasiti od propadanja, pa danas, iz te perspektive, i samo iz te perspektive, kada se u njima, dakle, pred posmatračem ocrta kula, liče na vrata postavljena u prostoru kroz koja se ne ulazi ni u tvrđavu niti u koju drugu građevinu, već duboko u vrijeme. Taj pogled, jedinstven, raspiruje maštu kao ništa drugo. Ona, mašta, odmah nad ulazom crta drugu kulu, onu sa šiljatim krovom prekrivenim šindrom niz koju se kližu gromova djeca. Pod njom, spajajući lukove, sada su dvokrilna hrastova vrata izukrštana pobočnim gredama, masivna, neuništiva. Škripe šarke ubodene u ljuti kamen. To krila razmiču četvorica stražara, na svakoj strani po dvojica, dahću izmoreni i staju mirno i podižu sablje prinoseći ih ka licu.

Još dok su stražari gurali vrata, iz utrobe tvrđe odjekivao je gromoglasan topot mnoštva kopita, zatomljen kamenom i drvetom. Sada, kada su se vrata jazom rastvorila, naglo je suknuo i udario napolje i razbio se u zraku u stravičnom pucnju koji liči na prasak lagumskog punjenja. I dok ostaci groma plaze po brežuljku, uspinjući se u nebo, ili se kližu niz brijeg i kotrljaju u dolinu, na vratima se pojavljuju konjske glave, jedna, dvije, trideset, sustižu jedna drugu, svijaju se i uzdižu. Vihore raščešljane grive i sjaje se sapi timarene češagijama cijelo jutro, od njihovog sjaja odbija se nervozno hrzanje usplamtjelih vranaca i smijeh jahača, fijuk kandžije, cakle se turbani, ziftane kose, mamuze, sve dostojanstveno. Stražar na kuli broji ih dok odmiču ka dolini, ima ih trideset, i cijeli Orašac zna da su se uputili kod Ali-bega Cerića, čiju kadunu ote azgin Stojan Janković i zatoči je u “Kotaru, gradu bijelome”.

I nestaju. Čim su se vrata za njima zatvorila, kao da su se rasplinuli, i poput kakve ponornice u vremenu izniču sada u pjesmi. Ondje ih čekaju, svi su se već okupili, a njih, iz Orašca, nema: “Taman sjeli i otpočinuli / i rekoše da se okupiše, / još im Tala Ibrahima nema. / Neki veli: ‘Da ga pričekamo.’ / Neki vele: ‘Da ga ne čekamo.’ / Mujo veli: ‘Da ga pričekamo, / jer bez Tala tamo hoda nema.’”

To je Mujo Hrnjica, on bi u nekoj drugoj pjesmi sam zajahao svoga đogata i oslobodio kadunu Ali-bega Cerića, ali ne i u ovoj, u koju svaki čas treba da upane njegov pobratim Tale Budalina. A Oraščani u pjesmu ujahuju prangijajući, njima je uvijek do šenlučenja: “U riječi gdjeno i bijahu, / dok pukoše puške na planini. / Jedna puče, a trijest otpuče, / dok izbiše dvije serhatlije / na dva konja, oba đogatasta, / u ruke im dvije pampulice.” A Tale od Orašca dojahuje treći i uopće ne liči na junaka već na vlastitu posprd: “A za njima treći ispanuo, / da kakav je, Bog ga nagrdio. / Žuto kljuse, ljudurina gruba, / a na njemu loše odijelo. / Kroz čizme mu propanule pete, / kroz čakšire ispala koljena, / kroz dolamu lopatice vire, / a kroz kapu perčin ispanuo. / Na kulašu uzde ni julara,/ đavo odn'o, sedla ni samara. / Sve mu travu oko puta pase. / On veliki uprtio bubanj, / pa ga desnom bije i lijevom.” Kao da će u svatove.

Udar Talinog bubnja odjekuje u dvanaest manjih bubnjeva u obliku čanka, zvaše ih talambasi ili daulbazi, a u njih udaraju čauši kad idu u rat ili oni drugi, svatovski. I sve u ritmu deseterca: “Sve na njima talagani gunji. / Svaki druže b'jelu bradu struže, / a bijele zasukuje brke. / Đavolji se nije oženio, / kamol’ će se ikad oženiti. / U svakoga po daulbaz tuče, / a za njima trijest Orašljana, / i ta sila na Ograsko siđe.”

Najjači kontrast biva kada se Budalina Tale uporedi s Halilom Hrnjicom, Mujinim bratom, uz kojeg pjesnik najčešće dodaje pridjev “gojeni”, što će reći uglađeni, gospodski, lijepog ponašanja i izgleda. Njih dvojica i jesu najveći pobratimi, pa ga Halil kori: “A Halil mu u sretanje pođe/ pa ovako Talu besjedio: / ‘Šta je, Tale, ti se pomamio! / Što se malo preodio n'jesi?’ / Veli njemu Tale Ibrahime: / “Ako bude danku na udarcu, / koga svučem da se preobučem, / ko me svuče nek’ se ne obuče. / Al’ kamo ti beže i glavari?’ / Halil mu ih kaže na čardaku.”

A bege i glavare jedino smije koriti on, Budalina Tale, neizgledan i odrpan, ali poštovan junak: “On kulaša na avliju gurnu, / pa se krivi, a glavare viče. / Svakog Tale i kune i grdi, / a najgore Ličkog Mustajbega: / ‘Zar si došo kušlokovat ovdje / te robiti Cerić Ali-bega?/ Kad dođemo iz zemlje ćesarske, / dovedemo Ali-begovicu, / sjedićemo i teferičiti, / Mustaj-beže, za petnaest dana. / Veće ustaj, silnu diži vojsku!’”

Nije se džaba kazivalo: “Što god reče budalasti Tale, to će reći svi po Lici Turci.” Iako cijela scena izgleda kao komedija koju na evropskom srednjovjekovnom dvoru izvodi dvorska luda, ipak nije tako, ovdje se događa nešto nezamislivo, kralj se povinuje naredbama svoje lude kao da je pred njim sam papa: “Beg skočio, za njim poglavari. / Kad siđoše na mermer-avliju, / beg ovako Talu besjedio: / ‘Šta je, Tale, ti se pomamio! / Zar da tebe čekam i bešlije! / Ko će biti komandar pred vojskom, / ko će moju izbrojiti vojsku?’ / A Tale mu riječ govorio: / “Ja ću tvoju izbrojiti vojsku, / ti ćeš biti komandar pred vojskom.” / Pa prihvati hodžu Ušidića, / pa na tefter vojsku udario. / Ima vojske sto i dv’je hiljade. / Tefter dade Mustaj-begu Ličkom / pa zavika: ‘Jaši, Mustaj-beže!’ / Tad Mustaj-beg uzjaha Goluba, / bajraktari konje pohajaše, / a za njima sila i ordija.”

A Tale se iskrada iz pjesme i biva u njoj samo glasom, daje savjet Mustaj-begu: “Dobro, beže, te ćeš poslušati. / Dok procvilje Cerić Ali-beže: / sa tri strane vlaha udarimo, / od Kotara vrata ostavimo / neće li im noge kajdisati”, i evo ga, grominjaju kopite niz brijeg. Trideset konjanika, ne obazirući se ni na šta, jure prema ulazu i ti im se sklanjaš, za dlaku izbjegavši da budeš pregažen. Nestaju u vratima, rasplinjuju se u vremenu, i ti sada pod lukom opet vidiš kulu, daleko, kao na kraju vremenskog tunela. Ulaziš, penješ se na uzvišenje izukrštano ostacima temelja, oko tebe izlomljeni zidovi, pred tobom kula, pod tobom Ljutočka dolina zaspala u svjetlu.

OTKUD JE TALE

Hamdija Kreševljaković u knjizi Stari bosanski gradovi kazuje da je grad Orašac sagrađen “između 1703 i 1730 g., uz jednu sredovječnu kulu, koja je pripadala Humskoj župi”. Ti zamišljaš kako je ta kula stajala osamljena na brežuljku bez ikakvog značaja. U njoj legli su se orlovi, pa je po njima najvjerovatnije i ime dobila. Oko nje ispredane su priče kojima stariji plašiše djecu kako ne bi odlazili gore i verali se po kuli pa, ne daj Bože, pali odozgo. Tako je vrijeme sve više udaljavalo Orašac od novih stanovnika doline. Kula na brežuljku, tajanstvena i od nekog drugog svijeta, i novi stanovnici doline koje sa sobom dovede osmanska vlast i naseli ih ovdje da obrađuju zemlju, živjeli su jedni kraj drugih, međusobno leđima okrenuti.

Ali, kada, nakon poraza u Velikom ratu, carstvo poče da uzmiče i kada se granica prebaci preko Une, dođoše iz Like muhadžiri i zakrčiše puteve volovskim zapregama, stokom, očajanjem, i preplaviše dolinu. Oni odbiše od sebe priče o začaranosti kule i popeše se gore i rastjeraše orlove i porazbijaše im jaja. Sljedeće godine Kulenovići dovedoše silu radnika. Oni obnoviše Ostrovicu i izgradiše dva nova grada, da ih niko nikada više ne porazi i pretvori u beskućnike. Na desnoj obali Une, nasuprot same Ostrovice, podigoše tvrđavu i nazvaše je Havala, a ovdje, na ovom brežuljku popraviše staru kulu i sa svih strana je opasaše zidovima.

Trideset godina kasnije, nakon ratova s Venecijom i Habsburgovcima, oni ojačaše zidove i podigoše kulu nad ulazom i sred grada džamiju, da posada, koju sačinjavaše 60 nefera, može u miru obavljati vjerske obaveze. Povijest pamti samo posljednju trojicu dizdara. Godine 1782. ona ovdje zatiče Ahmed-agu, njega nasljeđuje Husein-aga Grozdanić, a njega sin Derviš-aga, posljednji orašački dizdar. Derviš-aga je 1833. godine primio vezirsko poslanstvo, koje dođe da popiše utvrde i kule, da prebroji oružje. Ovdje su zatekli tri topa, piše Kreševljaković.

Ako je tačno da je ova tvrđava nastala nakon Velikog rata, onda nije moguće da je u njoj boravio Tale. Predanje kaže da je Tale Ličanin sin nekog Ibrahima iz Vrnograča te da je poginuo u boju kod Banje Luke 1637. godine. Tada je bosanski valija Mehmed-paša Vučo potukao pobunjene Krajišnike koji tražiše pravdu i da im valija preda defterdara Mahmuta Zeničaka. Taj ih objedi u Stambolu da su za zarobljenog Petra Jankovića, miljenika grofa Ivana Draškovića, uzeli 40.000 groša. Sultan posla na njih katil-ferman. Tako Salih Sidki Hadžihusejnović, poznatiji kao Muvekit, upisuje u Povijest Bosne, a Safvet-beg Bašagić prenosi u Kratkoj uputi u prošlost Bosne i Hercegovine, i to ovako: “Vijest o defterdarovom bijegu razjari ustaše, pa udare na Vuču, kome slijepa sreća posluži pa razbije Krajišnike. U tom okršaju megju ostalijem poginuli su glasoviti junaci iz narodnih pjesama Halil Hrnjica i Tale Ličanin. Tu je izginulo i potušilo se u Vrbasu mnoštvo Krajišnika. Muvekit veli, da je bilo vidjeti poslije više dana zelenih dolama, kako plivaju po površini Vrbasa.”

Ali, predanje i ne kazuje da je Tale živio u Orašcu, već, ponavljamo, da je sin nekog Ibrahima iz Vrnograča. Taleta tek narodni pjevač stavlja u Orašac, a pjesme su zasigurno nastale nakon Talove smrti i pošto je ovdje oko kule podignut cijeli grad. Doduše, narodni pjevač nikada i ne kaže Tale iz Orašca već od Orašca Tale. Dakle, i u narodnoj pjesmi Tale je od Orašca, a to prije može značiti da dolazi iz okoline Orašca nego iz samog grada. Ponekad ga i pjevači nazivaju Tale iz Vrnograča. To se nikako ne može odnositi na tvrđavu kod Velike Kladuše, već na kulu izgrađenu iznad Ljutočke doline u vrijeme kada je građen i Orašac.

U moru pretpostavki još jedna zasigurno neće povećati zabune. Sama po sebi nameće se misao kako je Tale, neobičan i lucidan, smjerni rušilac svih tradicijskih i običajnih stega, živio u napuštenoj srednjovjekovnoj kuli, oko koje će tek kasnije biti sagrađen Orašac, izigravajući nekog bega i ismijavajući plemstvo i njegove nazore. A možda su – još jedna pretpostavka – uspomenu na Tala muhadžiri donijeli iz Like, pa ga poslije rasijavali kroz vrijeme i prostor, zavisno gdje se i kada odigravao događaj o kojem su pjevali. U prilog ovoj pretpostavci ide i to da se Tale najčešće spominje uz Mustaj-bega Ličkog, kao njegov miljenik, pa i sam narodni pjevač zove Tala Ličaninom, ili Tale od Trnovca, mjesta u Lici: “Fala tebi, Lički Mustajbeže! / Ja ti kule od kamena neću, / ja se u njoj naučio nisam... / Nek mi kulu grade na Trnovcu / u kakvoj se j’ Tale odhranio.” A kula na Trnovcu pojavljuje se u pjesmi o Osmanu Čustoviću: “Kakv j’ odžak Tala Ličanina. / Četri pruta šašom pokrivena / u tom spava i čuva kulaša.” Ipak, to nije smetalo Mustaj-begu da za sve pita Taleta, kao što to čini u pjesmi o ženidbi Alije Bojičića: “‘Beg Mustaj-beg, muselime carski, / ali ćemo krenut po kućama, / da taremo fakir i fukaru, / ali, beže, u polje zeleno, / pa vas fakir ne klet ni fukara?’ / A on reče: ‘Dok upitam Tala.’” Pa ga opet pitaju: “‘Prijatelju, beg Mustaj-beg Lika, / Je l’ munasip danas predaniti, / prekovati konje vitezove, / i previti u puške kremenje, / a nasuti u ćese fišeka, / sve iz ćese alaj Aliage?’ A on reče: “‘Dok upitam Tala.’”

I nije Tale uvijek moralno besprijekoran. U pjesmi o Ibri Durutagiću on se javlja kao čovjek pomaman na cekine, zbog njih će ubiti mladog binjedžiju koji je jahao Durutagićevog đogata na obdulji i tako omogućio Duratagiću, Taletovom prijatelju, da oslobodi iz sužanjstva sestru Fatu: “Zveknu nadžak Tala Ličanina, / kog’ će Tale njime dohvatiti? / Binjedžiju Durutagić-Ibra, / jer je lakom Tale na cekine. / Vlašče pade, on prihvati kapu, / u njedra je sasuo cekine, / pa kulašu sedlo pritisnuo.” 

TALE IZVAN PJESME

Kako god je Branko Ćopić svoga Nikoletinu Bursaća izgradio na liku Budaline Tala, tako je i narodni pjevač Budalinu Tala, po Nikoli Tordincu, sakupljaču narodnih umotvorina, izgradio prema svatovskom čaušu. Tordinac u tekstu “Tale budaline ili čauš u narodnoj pjesmi” iz 1884. kazuje: “Svatovi su veselje narodno, al’ toliko, da narod većeg ne zna, a duša tog svatovskog veselja jeste čauš. Kao što nema vašara bez Ciganina, tako ni svatova bez čauša.” Tordinac opisuje čauša ovako: “Bio je to čovjek golem – garav u obrazah, kao da si ga sad iz odžaka izvukao. Na njemu izvrnut ćurak, na njem odrpana kapa, a za kapom tri puranske peruške – iza toga na ćurku pripeti lisičiji repovi – u ruci buzdovan kojim je udarao u vrata, prozore, plotove – smiješan do Boga.”

Složen je to lik. Njime su se bavili još mnogi istraživači narodnih pjesama, prebacujući ga iz stiha u svoje ozbiljne doktorske studije. Za Hatidžu Krnjević Tale je “energija koja razara već postojeće formule i šablone šalom i humorom, karikaturom i parodijom, tvoreći tako nov kvalitet”. Za Mirsada Kunića to “je junak koji odstupa u gotovo svim dimenzijama svoje složene pojave od uobičajenog junaka i uobičajenog ponašanja”. Za Sifeta Karalića “Tale je čedo epskog svijeta”, a za Rašida Durića “vanredno lucidna osoba kojoj je komika imanentna osobina”.

A Derviš Sušić stavlja Tala u svoje Pobune i on biva prva osoba koju Hasan Kaimija sreće po povratku u Bosnu. Pobjegavši na kratko iz epa u moderniju književnu formu, Tale se Kaimiji žali kako je Mustaj-beg Lički plaćao guslarima da izmišljaju dogodovštine o njemu, a njegov stvarni život ustvari je sami jad i cviljenje.