Zastave na institucijama Bosne i Hercegovine danas su spuštene na pola koplja, a televizijski i radijski sadržaji, kao i sve sportske i zabavne manifestacije planirane za danas, potrebno je prilagoditi Danu žalosti, saopćeno je iz Službe za informiranje Vijeća ministara Bosne i Hercegovine.
Danas je i Dan sjećanja na 1.601 dijete ubijeno tokom opsade Sarajeva, koje su ubili pripadnici Vojske Republike srpske, Vojske Srbije (u to doba Vojska Jugoslavije), srpski dobrovoljci iz Srbije i Crne Gore i razne paravojne formacije.
U Beogradu se njih neće sjetiti, kao što se nisu nikada sjetili ni 8.372 ubijena Bošnjaka u Srebrenici, kao što se nisu sjetili ni ubijenih Prijedorčana, niti ubijenih u Višegradu, Bijeljini, Foči, Zvorniku, Rudom, Čajniču... Oni ne prilagođavaju televizijske i radijske sadržaje 11. jula, niti otkazuju sportske i zabavne manifestacije. Njih nije briga za ubijene, jer oni su bili saučesnici u ubistvima, oni koji podržavaju ili odobravaju ubistva Bošnjaka, ili u najboljem slučaju nijemi posmatrači. U Srbiji zato nema dana žalosti na 11. juli. U Srbiji mnogi jedva čekaju taj dan da uzviknu “nož, žica, Srebrenica”, da kažu “nije bio genocid”.
Žaliti za ubijenom djecom u Beogradu, kao i bilo gdje drugo, sasvim je uredu, jer to je stvar ljudskosti. Ali Dan žalosti ipak nije uredu, Vijeće ministara nije proglasilo dan žalosti kada je u Turskoj I Siriji izginulo više od 50.000 ljudi u zemljotresu, nije bilo dana žalosti kada su nastradali ljudi u zemljotresu u Hrvatskoj, nije Vijeće ministara proglasilo 11. juli danom žalosti, vjerovatno I neće. I čemu onda današnji Dan žalosti? Suosjećati se sa porodicama ubijenim, žaliti za njihovim gubitkom dokaz je da smo ljudska bića koja imaju empatiju. Jer šta od čovjeka, šta od društva ostane kada mu oduzmemo ljudskost!? Ne želimo biti takvo društvo. Upravo takvo društvo, današnja Srbija, društvo u kojem su ratni zločinci predstavljeni kao nacionalni heroji, uzori mladima, proizvelo je mlade spremne da uzmu oružje i hladnokrvno ubijaju. To je društvo u kojem je ikona supruga ratnog zločinca, u kojem mediji prate svaki korak djece istog tog ratnog zločinca. Na kraju krajeva, to je društvo u kojem ratni zločinac na televiziji komentira ubistvo djece u Beogradu. Reality show društvo. Srbija je država koja za predsjednika ima čovjeka koji je tokom opsade Sarajeva bio na brdima s kojih su njegovi sunarodnici ubijali sarajevsku djecu, podržavao ih je, bodrio, možda i sam pucao... I sasvim je upravu kada kaže da se plaši efekta “copycat”, odnosno da druga djeca po uzoru na dječaka Kostu K. izvršavaju slične zločine. Samo nije shvatio da je i zločin koji je počinio Kosta K. “copycat” zločina koje su činili Srbi po Bosni i Hercegovini, Kosovu i Hrvatskoj. Kosta K. imao se na koga ugledati, na ratne zločince koje gleda na televiziji kao komentatore društvenih zbivanja, koje “susreće na transparentima” na utakmicama, čije murale gleda na zidovima zgrada pokraj kojih prolazi dok ide u školu, koje spominje u navijačkim pjesmama... O tim zločincima i njihovim “podvizima” pričala mu je, možda, i nastavnica historije, koju je na kraju upucao.
