U izraelskim vojnim napadama ubijana su i teško ranjena djeca u Gazi. Djeca pate od pothranjenosti, ograničenog pristupa čistoj vodi, širenja zaraznih bolesti u improviziranim šatorskim kampovima i bombardiranim četvrtima.
Izraelska ofanziva ne pokazuje znakove kraja, a dugoročna šteta za djecu Gaze proteže se mnogo dalje od vidljivog razaranja. Prema UNICEF-u, jedno od troje djece u Gazi treba traumatsku njegu nakon što je preživjelo izraelske napade. Organizacija Save the Children otkrila je da 80 posto djece u Gazi pokazuje simptome emocionalnog bola i tjeskobe, pri čemu njih oko polovine razmišlja o samoubistvu, a troje od petero prijavilo je samoozljeđivanje, piše danas izraelski list Haaretz.
Četvero od petero djece primjećuje osjećaje depresije, tuge i straha. A sa 17 000 djece koja su izgubila barem jednog roditelja, a neka su ostala bez odgovorne odrasle osobe koja bi se brinula o njima, njihova sposobnost snalaženja u životu sve je veći izazov.
Hronični stres i stalna izloženost traumatskim događajima mogu imati teške i dugotrajne posljedice. Ključno je razlikovati dvije vrste traume: izolirane traumatske događaje koji omogućuju liječenje, iscjeljenje i oporavak te kontinuiranu izloženost koja može dovesti do akumulirane traume.
To može povećati rizik od kašnjenja u razvoju kod djece i naštetiti njihovoj mentalnoj otpornosti, osjećaju sigurnosti i povjerenju u druge i svijet. Može uzrokovati mentalne poremećaje, kao i fizičke i psihosomatske bolesti.
Djeca koja prežive katastrofe izazvane ljudskim djelovanjem trpe razne vrste trauma i dugotrajni stres. Ponovljeno izlaganje može postupno oslabiti sposobnost djece da se nose.
U Gazi su djece tri generacije žrtve rata, počevši od prve intifade od 1987. do 1993., druge intifade od 2000. do 2005., rata u Gazi 2008.-09., izraelske zračne ofanzive u novembru 2012. godine, rata u Gazi u ljeto 2014. godine, protesta na granici Gaze 2018. i 2019., zračnog rata u maju 2021. i sadašnjeg najsmrtonosnijeg izraelskog napada na Gazu, koji još uvijek traje.
Iako nisu uvijek vidljive, psihičke rane jednako su tragične, utječu na kvalitetu života i ostavljaju trajne posljedice na misli, osjećaje i ponašanje. Djeca u Gazi izložena su nezamislivim užasima jer su se njihovi roditelji, opet, našli nemoćni i nesposobni da ih zaštite. To se moglo vidjeti na nedavno objavljenom videu koji prikazuje djevojčicu spašenu iz ruševina onoga što je nekada bio njezin dom.
"Je li ovo stvarno? Ili je to bio san? Molim te reci mi je li bilo stvarno? Možda je to bio samo san”, viče djevojka bolničaru. Ovo je samo jedan od mnogih slučajeva koji se dijele u vijestima i na društvenim mrežama. Vidimo djecu koja dolaze u hitnu pomoć u šoku, kako drhte, u transu i ne reagiraju na bilo kakve pokušaje da ih preorijentiraju na stvarnost.
Takvi traumatični događaji igraju ključnu ulogu u oblikovanju dječje osobnosti i mehanizama suočavanja. Neka djeca mogu kasnije u životu razviti ranjivosti kao što su posttraumatski stresni poremećaj, depresija, anksioznost i ovisnost. Oni koji izdrže izraelsku ofanzivu suočit će se s dugim i napornim putovanjem tugovanja, traume i borbe s gubitkom domova, porodice i života kakav su prije poznavali.
Procjena razmjera katastrofe ostaje izazov. Čak i ako izraelski vojni napad uskoro završi, stotine hiljada djece još uvijek neće imati pristup hrani i čistoj vodi. Nedostajat će im domovi u koje bi se mogli vratiti i škole koje bi pohađali, te će se suočiti s nedostatkom medicinskih potrepština i operativnih bolnica.
