Za ubičajeni arapski izraz za grob, kao kabur, kod nas se u narodu više udomaćio naziv mezar. U nekim našim mjestima bio je (ponegdje i ostao) običaj da se mezar najmilijih pozicionira negdje uz vlastitu kuću, umjesto u zajedničkom mezarju ili mezarlucima – vele, kako bi nasljednik, ako proda kuću i babovinu, morao prodati, ne daj Bože, naprimjer i babine kosti, a to nikako ne ide. Tako je i ovo bio jedan od načina da se mlađima u amanet ostavi čuvanje vlastite zemlje, jer se suverenitet države mjeri upravo vlasništvom nad zemljom.
Iako učesnici u prethodnoj agresiji na našu državu imaju tipične svoje orijentalizme, pa ih koriste naprimjer ondje gdje ih mi nemamo, neko od neprijateljske vojske se tokom prethodnog rata bio dosjetio da jednog našeg čovjeka, inače odvedenog u koncetracioni logor, prilikom deportacije iz jednog logora u drugi, priupita (kao da ne zna) – Kako muslimani kažu grob? Kada je s druge strane uslijedio odgovor – Mezar, zapitani koji odgovor hitan tad dade dobio je metak u čelo, čime se može utvrditi da se kod nas ubijalo i zbog jezika, odnosno zbog jedne jedine riječi. Ovo je potvrđeno i pravomoćnom presudom u predmetu X-KR-05/139, pred Sudom Bosne i Hercegovine. Sličnih primjera bilo je i kod drugog agresora na Bosnu i Hercegovinu, što je potvrđeno Haškom presudom.
Iz kur’anskog korijena z-v-r (ز و ر) izvodi se riječ mezar (مَزَار) u značenju mjesto koje se posjećuje, ali i riječ zijaret (زِيَارَة) kojom se inače označava posjeta.
Glagolska imenica zijaret (زِيَارَة) dolazi od glagola zera (زَارَ), jezūru (يَزُورُ) koji označava posjetu, hodočašće ili naklonost. Vjerovatno je preko turbeta kao mjesta koji se zijarete ili generalno preko ustaljenog običaja da se obilaze kaburovi, za kabur (mjesto ukopa) došla riječ mezar (mjesto zijareta / posjete / hodočašća).
U Kur’anu se riječi s ovim korijenom nalaze u više značenja, a jednom je u upotrebi značenje zijareta, i to upravo u primjeru po kojem se kabur zijareti:
Zaokuplja vas nastojanje da što imućniji budete, sve dok kaburove ne posjetite (ne naselite). (Kur'an, 102: 1-2)
Jako je zanimljivo da se i druga, naizgled nesrodna izvedena značenja, na isti način izvode jedna iz drugih i u bosanskom i u arapskom jeziku.
Iz poznatog kur’anskog primjera sunca koje obilazi okolo pećine u kojoj su uspavani drugovi, iz izraza zever (زَوَر) dobijamo značenje inklinacije (naginjanja) odnosno obilaženja, a preko toga i savijenost, iskrivljenost, distorziju. Tako i preko imenice zūr (زُور) dobijamo značenje neistine, laži, lažnog svjedočenja, krivokletstva, i slično – i u ovom značenju u Kur’anu ova se riječ nalazi na četiri mjesta, kada se spominje lažan (neistinit) govor, zatim potvora, zatim primjer onih koji ne svjedoče neistinu (ne svjedoče lažno) te primjer laganja.
Veza s inklinacijom ovdje je obilaženje, zaobilaženje istine. I u našem jeziku se isto za posjetu kaže obilazak, a za laž zaobilaženje istine.
Treba još reći da mezar koji nas čeka sigurno ne možemo zaobići, ali moramo obići, posjetiti ili nastaniti.
Kako kaže narodna pjesma:
Tu šehite svoje pokopaše,
Mezare im glavam’ okitiše.
