Ne zna se kada su se ljudi počeli ljubiti, možda od svojih prvih dana postojanja. Ali prva pisana spominjanja poljupca pojavljuju se u Mezopotamiji prije otprilike 4500 godina. I tada su poljupci imali različite funkcije koje imaju i danas: kao dio spolnog čina, i kao znak privrženosti, poštovanja, pa čak i religijske ili praznovjerne manifestacije.
U svojoj knjizi The Science of Kissing (Nauka o poljupcu) istraživačica Sheril Kirshenbaum prikuplja radove nekoliko antropologa koji prve spomene poljupca stavljaju u korijene hinduističke civilizacije u Indiji. Odatle su ljudi Aleksandra Velikog prenijeli takvu praksu u staru Grčku.
Dva danska istraživača tvrde u radu objavljenom u Scienceu da se prve eksplicitne reference na poljubac pojavljuju u sumerskim tekstovima, civilizaciji koja se pojavila na jugu današnjeg Iraka. Jedan od autora je Troels Pank Arbøll, profesor na Univerzitetu u Kopenhagenu i stručnjak za drevne civilizacije Bliskog istoka.
“Čini se da se prvi tekstualni dokaz koji spominje romantično-seksualni poljubac pojavio u drevnoj Mezopotamiji oko 2500. godine p.n.e. ”, kaže Arbøll. Pismo je izumljeno u ovom dijelu svijeta, između rijeka Tigris i Eufrat, prije otprilike 5200 godina, sa sumerskim i akadskim tekstovima na glinenim pločicama, s “klinastim pismom, koje se koristilo do 80 godina nov ere. No, kad je izumljeno, pismo u starom Iraku prvenstveno je služilo za administraciju, što znači da se druge vrste tekstova pojavljuju tek postupno”, dodaje.
Na tekstove koji govore o ljubljenju morali smo čekati 700 godina. “Prva spominjanja poljubaca javljaju se u mitološkim pričama o ponašanju i djelovanju bogova. Tek nešto kasnije (osobito početkom drugog tisućljeća p.n.e.) nalazimo jasne reference na ljubljenje u privatnim dokumentima”, zaključuje danski naučnik.
Doista, prvo spominjanje poljupca, rizično spominjanje, pojavljuje se u takozvanom Bartonovom cilindru, mitološkom tekstu napisanom na sumerskom prije oko 4500 godina. Ovaj je tekst nastao tisućljeće prije svetih hinduističkih pjesama koje govore o spajanju usana. U kasnijim pločama spominju se sve zamislive vrste poljubaca. U sumerskim tekstovima o poljupcu se govori kao o činu nakon snošaja.
Biologinja sa Univerziteta u Oxfordu i koautorica rada objavljenog u Scienceu, Sophie Lund Rasmussen, podsjeća da se kod vrsta koje su najbliže ljudima također vidi ljubljenje.
Sheril Kirshenbaum, autorka knjige The Science of Kissing, koja nije povezana sa studijom Science, ističe još nešto o poljupcima, što nema veze s njihovim porijeklom: “Poljupci između dvoje ljudi potiču osjećaje povezanosti, želje, sigurnosti i ljubavi, sve ovisno o kontekstu poljupca. Promiče simfoniju hemijskih signala poput oksitocina i dopamina koji utječu na to kako mislimo, osjećamo i djelujemo."
