U prvoj fazi gradnje bihaćke Crkve Svetog Ante njezin se zvonik izdizao iz sredine pročelja crkve za oko dva metra. Njegova visina u ovoj fazi iznosila je oko 50 metara, od čega je visina zidanog dijela iznosila 31 metar, dok je visina krova s križem iznosila 19 metara. Zvonik je imao tri etaže... Tokom savezničkih bombardiranja Bihaća 1944. godine, kada je uništen veliki broj objekata u samom središtu grada, srušena je, nažalost, i ova crkva, dok je zvonik nekim čudom ostao čitav. Ova i slične rečenice ponavljaju se u nekoliko članaka kojima se opisuje zvonik Crkve Svetog Ante Padovanskog, jedne od najpoznatijih građevina u Bosni i Hercegovini i svakako jedne od najupečatljivijih u Bihaću, u kojem stoji već decenijama.

U članku objavljenom u Svjetlu riječi fra Bono Tomić piše da je gradnju Crkve Sv. Ante Padovanskog sa zvonikom započeo tadašnji bihaćki župnik fra Ambrož Radmanović, župnik od 1884. do 1886. godine, na najljepšem mjestu u središtu Bihaća, zvanom Žabela. Gradnju je nastavio župnik fra Franjo Duljilović (župnik od 1886. do 1889) te je gradnja završena 1891. godine i to je bila prva faza gradnje.

Druga faza gradnje crkve vezana je za župnika fra Alojzija Mišića (župnik od 1894. do 1903. godine), koji je 1899. godine produžio crkvu za 11 metara i dogradio novo polukružno svetište. Nakon treće faze izgradnje Crkva Sv. Ante u Bihaću imala je izgled trobrodne građevine sa zvonikom na istočnom ulaznom pročelju. Prostorno je zauzimala 900 kvadratnih metara. Sam izgled crkve, piše Tomić, bio je za ono vrijeme više nego impozantan. S visokim pravougaonim zvonikom, uz Fethiju džamiju i Kapetanovu kulu, dominirala je ponad gradske jezgre. Neki su čak tvrdili kako je to “bila najljepša crkva u Bosni Srebrenoj, pravo monumentalno djelo”.

Nakon savezničkog bombardiranja Bihaća 1944. godine crkva je uništena, a zvonik je ostao stajati. Kako tvrdi fra Berislav Gavranović, bihaćki muslimani su govorili: “Eh, nema više našega ponosa u Bihaću!” Zvonik je granatiranjem bio oštećen i tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Tomić podsjeća da je nakon Drugog svjetskog rata Narodni odbor Bihaća oduzeo Župi Bihać cijeli teren oko crkve, s grobnicom bihaćkog plemstva i temeljima crkve sa zvonikom. Na Božić 1952. godine Župa Bihać dobila je konačno rješenje od Vrhovnog suda iz Beograda prema kojem se sve navedeno oduzima uz minimalnu odštetu u bonovima. Preostali kamen i materijal od crkve morao se prema ovom rješenju ukloniti, a zvona sa zvonika morala su se demontirati. Zvona su ipak stajala na zvoniku sve do 1959. godine, kada su skinuta i zatim su čuvana u župnoj kući u Bihaću. Nakon što je u Bihaću, zaslugom fra Viktora Šakića između 1970. i 1972. godine podignuta nova župna crkva i uz nju zvonik, na njega su postavljena upravo ova zvona sa stare crkve.

No, ono o čemu se malo priča, o čemu se malo govorilo i objavljivalo jesu razlozi zbog kojih je i kako bihaćki zvonik ostao bez svoje crkve, zbog čega su, kada je crkva srušena, bihaćki muslimani govorili kako su ostali bez svog ponosa. Bihać je grad burne, uzbudljive, ali i teške historije. Puno je bilo krvavih dana u svim stoljećima njegovog postojanja, ali su ta dva bila jedna od najtežih. Dva dana u kojima je Bihać, nakon što su ga ravnale bombe ispuštene iz savezničkih aviona tokom Drugog svjetskog rata, ispod ruševina svojih kuća i ustanova izbrojao skoro hiljadu mrtvih svojih sugrađana.

Doktorski rad Franje Jurića, odbranjen prije koju godinu, bio je pod naslovom Glavne značajke uprave Nezavisne Države Hrvatske u Velikoj župi Krbavi i Psatu sa sjedištem u Bihaću. U radu je, na temelju originalne arhivske građe, prikazan ustroj i djelovanje civilnih i vojnih tijela vlasti NDH u Velikoj župi Krbava i Psat, čije je sjedište bilo u Bihaću. Između ostalog, Jurić je detaljno istražio i slučajeve savezničkog bombardiranja Bihaća, nakon kojih je ostalo skoro hiljadu ubijenih civila.

Jurić tako piše da su tokom Drugog svjetskog rata savezničke snage učestalo vršile zračne napade na NDH. Ti napadi bili su posebno izraženi u razdoblju od 1943. do 1945. godine. Tokom 1943. saveznička avijacija izvela je 53, tokom 1944. godine 459, a tokom 1945. godine 128 zračnih napada na područje NDH. Najbrojniji napadi izvedeni su tokom jula i augusta 1944. godine, kad je zabilježeno čak 111 zračnih napada.

Glavni cilj tih napada bio je oslabiti i uništiti vojne potencijale NDH te demoralizirati stanovništvo. Osim uništenja planiranih ciljeva, saveznički zračni napadi imali su i cilj prouzročiti što veću materijalnu štetu na civilnim objektima, čime je i civilno stanovništvo bilo izloženo velikom stradanju. Potvrđuje to i činjenica da je od ukupnog broja stradalih tokom savezničkih bombardiranja od 1943. do 1945. najviše stradalih civila, a daleko manje vojnika.

Prema podacima do kojih je došao Jurić, u Bosni i Hercegovini od savezniĉkih bombardiranja poginulo je 2.603, a ranjeno 1.535 osoba, od čega je poginulih 142, a ranjenih 231 vojnik. Sve su ostalo civilne žrtve. Gledano po gradovima, Bihać je, pored Slavonskog i Bosanskog Broda, imao najviše stradalih tokom savezničkih bombardiranja, ukupno 901 poginulu osobu, od toga 899 civila i svega dva vojnika te 132 ranjene osobe, od kojih su svi bili civili.

Sredinom augusta 1943. pojavile su se iznad Bihaća američke “leteće tvrđave” i sve do svršetka rata gotovo svakodnevno nadlijetale ovo područje polijećući iz italijanske zračne baze Fuggie, preko Knina prema Njemačkoj, bombardirajući njezine gradove. Kao svjedok tog vremena, bihaćki svećenik fra Bosiljko Ljevar o tome kaže: “Letjeli su u skupinama, a pratili su ih zrakoplovi lovci. U strahu od mogućeg bombardiranja bihaćko pučanstvo je tijekom dana napuštalo svoje domove i sklanjalo se u obližnja skloništa, kako unutar grada tako i izvan njega. Preleti anglo-američkih zrakoplova preko Bihaća nastavljeni su i tijekom 1944. g. Već 31. siječnja 1944. g. 60 njihovih zrakoplova preletjelo je zračnim prostorom Bihaća, ali ga nisu bombardirali.”

Na katolički blagdan Cvjetnicu 2. aprila 1944. savezničke snage snažno su bombardirale Bihać. U ovom bombardiranju najviše su korištene bombe težine pet i 15 kilograma tako da je pričinjena materijalna šteta bila neznatna, dok su ljudski gubici bili veliki. Pri ovom bombardiranju Bihaća poginula su dva domobrana i 27 njemačkih vojnika, dok je među teško ranjenima bilo sedam domobrana i 50 njemačkih vojnika. Istovremeno je poginulo 100 civila dok ih je 80 bilo ranjeno. Među stradalim civilnim stanovništvom bili su i katolički vjernici iz bihaćkih naselja Kaline, Kralja i Vrkašića, koji su se vraćali s mise svojim kućama. Oni su mitraljeskom vatrom iz aviona ubijeni na putu kroz naselje Hatinac i Bakšaiš. Tom prilikom poginuli su: Marija Franjić (1871), Ivo Ćurić (1886), Zorka Knežević (1924), Ana Bašić (1931), Zorka Bašić (1930), Dujo Tomić (1935), Kata Ćurić (1881), Kata Vuković (1923), Delfa Ćurić (1910), Ludmila Vidović (1930), svi iz Kralja, zatim Ivan Jerković (1936) iz Kaline i Antonija Ćurić (1922) iz Vrkašića. Tokom ovog bombardiranja Bihaća teško su ranjene Lucija Ćurić (1931) iz Kralja, koja je od zadobivenih rana umrla 8. aprila 1944, i Jela Klarić, koja je umrla 18. aprila 1944. godine.

Zanimljivo je da su se prilikom napada na Bihać 2. aprila 1944. sudarila dva angloamerička aviona u zraku. Jedan je eksplodirao, a drugi izgorio. Posada drugog aviona iskočila je padobranom, pri čemu se spasilo devet članova posade.

Najsnažnije bombardiranje grada Bihaća tokom Drugog svjetskog rata dogodilo se 17. maja 1944. godine. Tog dana oko 11.00 sati 36 savezničkih aviona bombama težine 250, 500 i 1.000 kilograma bombardirali su samo središte Bihaća. Bombardiranjem je gotovo u potpunosti uništeno središte Bihaća te gradske četvrti Harmani i Nova Četvrt. Potpuno je uništeno 50 zgrada, a oko 300 ih je bilo oštećeno. Od javnih zgrada teško su bile oštećene zgrade u kojima su bila sjedišta Župske redarstvene oblasti, Sudbenog stola, Gradskog poglavarstva, poštanskog ureda, civilne zarazne bolnice, vojničke bolnice, Samostan časnih sestara “Sveti Josip”, a potpuno je bila uništena zgrada Hrvatskog mjesnog zapovjedništva, gdje je bilo opskrbno središte. Bombardiranjem je bila u potpunosti uništena katolička Crkva Sv. Antuna Padovanskog, od koje je ostao samo zvonik crkve, zatim islamska medresa, smještena u središtu Bihaća, te džamija u bihaćkom naselju Harmani. Ostale zgrade u kojima su bili smješteni državni i samoupravni uredi također su značajno oštećene.

Broj ubijenih civila nije mogao odmah biti utvrđen jer su se mnoge stradale osobe nalazile zatrpane pod ruševinama. Župske vlasti procijenile su da je ukupan broj ubijenih bio oko 400 civila. Najveći broj ubijenih civila otkriven je u kući učitelja Sulejmana Delića, gdje je do 18. maja 1944. iz ruševina izvučeno 70 ubijenih osoba. Broj ranjenih također je bilo teško utvrditi. Odmah po prestanku bombardiranja, u bihaćku bolnicu bilo je smješteno oko 30 ranjenih civila, a znatnom broju ranjenih civila pomoć je pružena u kućama.

U izvještaju Velike Župe Krbava i Psat o bombardiranju grada Bihaća od 17. maja 1944. godine, upućenom Predsjedništvu Vlade NDH 18. maja 1944. godine, između ostalog kaže se: “Odmah nakon bombardiranja grada Bihaća obiđeni su svi bombardirani predjeli i na licu mjesta izdati potrebna uputstva i nalozi za prvu pomoć i spašavanje nastradalih. Postavljene su odmah na svim mjestima redarstvene i oružničke straže radi čuvanja državne i posebničke imovine, te sprečavanja pljačke. Isto tako odmah poslije podne održan je sastanak između njemačkih vojničkih, te hrvatskih civilnih i vojnih vlasti radi poduzimanja najpotrebnijih i najnužnijih mjera. Poduzete su mjere da se ugase nastali požari koji su se pojavili na nekoliko mjesta, kod čega su pokazali veliku marljivost mjesni vatrogasci makar malobrojni, te gotovo bez ikakvih sprava za gašenje, koje su uništene još za vrijeme partizana.

Od javnih uređaja potpuno je uništena poštanska brzoglasna mreža, zatim električna mreža, a djelomično oštećen gradski vodovod, koji je već u jednom dijelu grada uspostavljen. Poteškoća za uspostavu brzoglasne i električne mreže jeste u tome što ni poštanski ured ni gradsko poglavarstvo ne raspolažu s potrebitim količinama žica i stupova, te će grad duže vrijeme ostati bez električnog svjetla i brzoglasne veze. Poteškoće uslijed ovog bombardiranja osjećaju se tim više jer se grad još uvijek nije bio oporavio od šteta nastalih od partizanske vladavine i tadašnjeg bombardiranja, kao i bombardiranja od 2. 4, kao i uslijed toga što su gotovo sve bolje i sposobnije zgrade zauzete od njemačke vojske, a u gradu se već nekoliko godina nalazi veliki broj izbjeglica. Napose treba istaknuti da su gotovo potpuno od ovog bombardiranja uništene u gradu sve veće trgovine kao i dućan zadruge državnih službenika, te je tako grad ostao i bez tih zaliha robe.”

O razmjeru stradanja Bihaća tokom bombardiranja 17. maja 1944. godine izvještavali su i mediji NDH. Tako je u listu Nova Hrvatska 20. maja 1944. godine o bombardiranju Bihaća napisano: “U Bihaću, na koji su angloamerički zrakoplovi na dan 17. o. mj. izvršili teroristički napadaj iz zraka, iskopano je do tada oko 250 mrtvih građana.” Već 23. maja 1944. iste novine govoreći o bombardiranju Bihaća pišu: „“Ispod ruševina u Bihaću izvučeno je do sada 424 mrtvih osoba.”

Kako bismo sagledali razmjere stradanja Bihaća tokom bombardiranja te pružili adekvatnu pomoć, Bihać su 22. maja 1944. godine posjetili ministar Oružanih snaga NDH ustaški pukovnik Anto Vokić i tajnik Ureda potpredsjednika Vlade NDH Namik Kulenović. Prije njih to je učinio i ministar Ministarstva skrbi za postradale krajeve Mehmed Mehičić i državni tajnik Ministarstva unutarnjih poslova NDH dr. Vladimir Sabolić. Nakon ove posjete Velika župa Krbava i Psat dobila je finansijsku pomoć u iznosu od 10 miliona kuna, a iz Zagreba je vojničkim transportom upućena i određena količina hrane i odjeće.

Zračni napadi angloameričkih snaga na Bihać i njegovu okolicu nastavljeni su i u razdoblju od 25. maja do 2. juna 1944. godine. U bombardiranju Bihaća 26. maja 1944. godine, pored velikih materijalnih razaranja, bilo je dosta i stradalih među civilnim stanovništvom. Tog dana prvo je u ranim jutarnjim satima šest ili sedam lovaca zasulo Bihać bombama i vatrom iz mitraljeza, da bi u 10.18 sati 36 aviona ponovno bombardiralo Bihać. Mete su im bile željeznička stanica i uzletište gdje su se u tom trenutku nalazile dvije njemačke eskadrile, odnosno 24 aviona.

Bombardiranjem je uništeno šest njemačkih aviona, dok je protivavionska odbrana Bihaća uspjela srušiti dva saveznička aviona. Novi napad uslijedio je oko 15.00 sati, kad su Bihać napali bombarderi u pratnji lovaca. U ovom bombardiranju je bilo uništeno gotovo cijelo središte grada s predgrađem. Dva dana kasnije, 28. maja 1944. godine, oko 15.40 sati, šest ili osam angloameričkih bombardera nadletjeli su iznad Bihaća pucajući iz mitraljeza. Sutradan, 29. maja 1944. godine, oko devet sati nekoliko grupa od po 18 bombardera ponovno je nadlijetalo Bihać, pri čemu su dvije grupe bacile bombe na grad. Istog dana oko 15.30 sati petnaest “dvorepnih” bombardera napalo je Bihać u niskom letu, pri čemu su zapalili skladište benzina u okolici brda Debeljače.

Sljedeća bombardiranja Bihaća uslijedila su 30. i 31. maja 1944. godine, kad su na grad bačene bombe manjeg kalibra. U ovim bombardiranjima uništeno je skladište municije, dok je u bihaćkom prigradskom naselju Midžića Mahali poginulo devet osoba. Pet dječaka poginulo je u polju nedaleko od betonskog bunkera u Midžića mahali. U gradu je bilo i civilnih žrtava. Zračne napade angloameričke snage izvršile su i 1. juna 1944. godine u 11.20 sati. Ovaj napad trajao je petnaest minuta, a meta napada bilo je naselje Žegar, gdje je bio smješten vojni logor.

Prema izvještaju MINORS-a NDH od 2. juna 1944. godine angloameričke snage su nastavile s bombardiranjem Bihaća i njegove okolice. U ovom zračnom napadu zapaljen je jedan voz s benzinom i skladište s pogonskim gorivom. Posljedice ovih bombardiranja bile su 14 ubijenih i 23 ranjena Nijemca, uništeno je 28 motornih vozila, zapaljen je jedan voz koji je prevozio benzin i skladište s pogonskim gorivom. S druge strane, oboreno je sedam četveromotornih bombardera i zarobljeno pet Amerikanaca.

Zračni napadi angloameričkih snaga na Bihać izvedeni su 5. juna u 18.15 sati, zatim 8. juna u 7.15 sati kad su ciljevi bili naselja Žegar i Zavalje te 9. juna 1944. g. u 7.25 sati. U julu 1944. g. bila su izvedena tri angloamerička zračna napada na Bihać, i to 21. jula, 23. jula i 24. jula 1944. godine, kao i tokom augusta 1944, i to 3. augusta, 25. augusta i 30. augusta 1944. Osim naseljenog dijela grada, meta ovih napada bila je željeznička stanica na kojoj su bila pogođena oba kolodvora, ali ljudskih žrtava nije bilo.

U septembru 1944. godine zabilježen je jedan zračni napad na Bihać, i to 10. septembra u 9.00 sati, kad je jedna osoba poginula dok je materijalna šteta bila neznatna. Do kraja 1944. godine angloameričke snage bombardirale su Bihać 18. novembra, 20. novembra i 21. novembra 1944. godine. Zračni napadi angloameričkih snaga na Bihać nastavljeni su i tokom 1945. godine. Već 9. februara 1945. godine grupa angloameričkih lovaca napala je novu željezničku stanicu u Bihaću.

Nekoliko dana kasnije, 13. februara 1945. Bihać su ponovno napali angloamerički avioni u četiri vala, pri čemu su bombardirali istočni dio grada i željezničku stanicu. Novi napadi uslijedili su 24. i 26. februara 1945. godine, kada je napadnuto središte Bihaća. U ovim napadima bilo je i ljudskih žrtava. Tokom marta 1945. godine Bihać je bombardiran još dva puta, 19. i 22. marta 1945. Osim Bihaća, na meti zračnih napada angloameričkih snaga bio je i Cazin. Tako su ove snage 5. juna 1944. godine sa 12 bombardera bombardirali Ulicu Čajin potok, a druga grupa aviona Ulicu Žegar. Uništeno je 18 kuća, a bilo je i civilnih žrtava. Do 8. juna 1944. bilo je 69 mrtvih i oko 100 ranjenih civila, dok je među njemačkom i hrvatskom vojskom bilo preko 60 mrtvih i ranjenih. Ljudskih žrtava je bilo mnogo i zbog toga što je bombardiranje izvršeno oko 19.00 sati, kada se stanovništvo koje se tokom dana skrivalo od bombardiranja vratilo svojim kućama, smatrajući da tako kasno neće biti bombardiranja.

Angloameričke snage su tokom Drugog svjetskog rata bombardirale grad Bihać više od pedeset puta, pa je Bihać, uz Zadar i Brod, bio najrazrušeniji grad u NDH. Osim angloameričkih zračnih snaga, Bihać su bombardirale i njemačke zračne snage, i to 6. aprila 1941. godine kao i nekoliko puta krajem januara 1943. godine za vrijeme vojne operacije “Weiss”.

Savezničkim bombardiranjem Bihaća u drugoj polovini rata na jugoslavenskim prostorima bavio se i Muzej Unsko-sanskog kantona. U članku pod nazivom U seriji savezničkih bombardovanja 1944. godine Bihać je bio gotovo uništen Nijazija Maslak, muzejski savjetnik, piše kako je angloamerička vojna pomoć Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije na ovom strateški naglašeno važnom balkanskom ratištu bila doprinos zajedničkim naporima da se što prije skrši vojna snaga Trećeg Rajha i njegovih političkih i idejnih sljedbenika. Počev od pomoći dostavljanja vazdušnim putem 30. juna 1943. godine, ona je do kraja rata obuhvatala razne sadržaje i oblike, očitovane u sadejstvima lovačke i bombarderske avijacije, stoji u uvodu njegovog članka.

Bihać je prvi put bombardiran od angloameričke avijacije 2. aprila 1944. godine. Nakon ovog bombardovanja s velikim materijalnim razaranjima, u gradu su njemačke jedinice izvršile nasilna useljavanja u sve čvršće i očuvanije zgrade. Zbog anarhičnih pojava, ministar unutrašnjih poslova tzv. NDH je radiotelegramom preko Župske redarstvene oblasti naredio velikom županu u Banjaluci da hitno avionom ode u Bihać i po svaku cijenu uspostavi redovan rad državnih organa. U telegramu je naglašeno da poslije bombardovanja u Bihaću nije ostao nijedan viši činovnik. Veliki župan je otputovao 12. aprila u 10 sati, o čemu je obaviješten ministar dva dana kasnije.

Novo bombardovanje je izvedeno 17. maja 1944. godine. U njemu je učestvovalo 36 bombardera koji su na grad bacali aviobombe težine 250, 500 i 1.000 kg. U dva talasa zasut je cijeli grad, naročito predjeli Nova Četvrt i Harmani. Od direktnih pogodaka teško su oštećeni i onesposobljeni mnogi objekti, a među njima Gradska i Vojna bolnica, Gradsko poglavarstvo, Sudbeni stol (Okružni sud), Župska redarstvena oblast, Poštanski ured i samostan časnih sestara, a srušene su zgrade Mjesnog zapovjedništva sa skladištem, rimokatolička crkva i džamija u Harmanima. Porušeno je i oko 100 privatnih kuća u centru grada, četvrtima Haramni i Otoka.

Prema zvaničnim procjenama, poginulo je oko 400 lica. Najviše žrtava bilo je u kući Sulejmana Delića, iz koje je ispod ruševina već prvog dana izvučeno 70 mrtvih. U ovim za zdravstvo veoma kritičnim uvjetima Bihać se našao gotovo bez ljekara, jer dva ljekara nisu mogla učiniti gotovo ništa. Bolnica je djelovala u krajnje teškim i primitivnim uvjetima. Od ljeta 1943. godine zgrada državne bolnice bila je zaposjednuta jedinicama njemačke vojske, a ona je smještena u skučene prostore Doma narodnog zdravlja u jednoj baraci u središtu grada.

Službu bolničkog ljekara vršio je samo jedan liječnik, koji je ujedno bio i upravnik Državne bolnice i Doma narodnog zdravlja. Uz njega je u gradu radio samo kotarski ljekar. Bolnica je jedva mogla da prihvati 30 teških ranjenika, dok su ostali smještani u privatne kuće koje su većinom ostale bez prozora.

Električne i telefonske veze bile su potpuno prekinute, a većim dijelom razoren i gradski vodovod. U gradu je živjelo mnogo izbjeglica iz okolnih sela. Identifikacija poginulih izbjeglica bila je naročito teška. Istog dana je veliki župan u Bihaću donio naredbu da se svi muškarci starosti od 16 do 50 godina smjesta prijave Župskoj redarstvenoj oblasti, koja je ozvaničavala njihovu prijavu i upućivala Narodnoj odbrani na raspored za otkopavanje i spašavanje unesrećenih. Rodbina nastradalih pozivana je da prijavljuje poginule i nestale s podacima značajnim za identifikaciju.

Zbog potrebe za hitnom popravkom objekata koji su se dijelom ili u cjelini mogli osposobiti za stanovanje ili u druge svrhe, veliki župan je 18. maja zatražio od Ureda potpredsjednika vlade tzv. NDH da se iz zaliha Ministarstva skrbi pošalju u Bihać bar deset vagona crijepa i tri vagona prozorskih stakala. Od župskog povjerenika Ministarstva skrbi tzv. NDH zatraženo je da odobri isporuku nekoliko vagona namirnica, kože, tekstila i druge robe i barem 10 miliona kuna za prvu pomoć postradalima.

Bihać je u to vrijeme bio odsječen. Veza sa Zagrebom je održavana radioputem, a željeznička veza je bila u stalnom prekidu. Od početka mjeseca do 18. maja od Bosanskog Novog do Bihaća prošao je samo jedan voz. Ubrzo, 26. maja, uslijedilo je novo bombardovanje. Najprije su izjutra saveznički lovci u dva navrata mitraljirali grad, a oko 11 sati je u nekoliko talasa uslijedilo bombardovanje, naročito željezničke stanice i aerodroma.

Drugi nalet bombardera uslijedio je sat kasnije, oko podne. U izvještaju Operativnog odjela Ministarstva oružanih snaga tzv. NDH je navedeno da je cijeli Bihać gotovo uništen. Sljedeća bombardovanja izvršena su 5. i 9. juna i 10. septembra. Obećanja za popravku oštećenih ili izgradnju uništenih zgrada nisu mogla biti ispunjena: naime, da je i bilo dovoljno novčanih sredstava, nije bilo materijala, naročito za instalacije. Korišten je jedino građevinski materijal s porušenih zgrada.

Zašto je Bihać bio tako žestoko i uporno meta bombardera? “Između ostalog, razlog bombardovanja Bihaća je bio što je on bio zadnja stanica na pruzi, pa su zalihe za Split i srednju Dalmaciju dovezene vozom u Bihać, a onda pretovare na kamione i odvožene prema Kninu i Splitu”, kaže ekspert Sead Vrana, dobro upućen u detalje svih zračnih operacija na nebu iznad Jugoslavije tokom Drugog svjetskog rata i dodaje kako su posebno krvava bila bombardiranja na Cvjetnicu 17 .maj 1944. godine.

“Drugog aprila 1944. godine nad Bihaćem je izvedena prva bombarderska misija 461. bombarderske grupe, 49. winga, 15. zračnih snaga USAAF. To je bilo prvo strategijsko bombardovanje Bihaća u Drugom svjetskom ratu”, pojašnjava Vrana i nastavlja: “Tada je 35 aviona Consolidated B-24 Liberator bacilo 61,5 tona bombi AN M41A1 bombi od 10 kg na područje željezničke stanice oko 11.35 sati po lokalnom vremenu. Bombarderi su poletjeli iz baze Torreta u Italiji. U ovom napadu dva aviona su se sudarila u zraku tokom samog bombardovanja. Avion serijskog broja 41-29336 iz 766. skvadrona, kojim je komandovao poručnik Sidney Wilson, i avion 42-52388 iz 767. skvadrona, kojim je komandovao poručnik William Zumsteg.

Iz Zumstegove posade preživio je narednik Oscar Eves, kojeg su spasili partizani, a oni su također sahranili poginule. Iz Wiliamsove posade preživjeli su narednici Clifford McCoy, Homer Childs, Edward Urlich, Irwing Wallace, Gerald Goldstein i poručnici Sidney Wilson, Emil Whitney i Ross Harlan, koji su zarobljeni i kraj rata dočekali u zarobljeničkom logoru.”

Vrana također ima podatke po kojima su, prema izvještaju Ministarstva oružanih snaga NDH, u napadu poginula dva domobrana, a sedam ih je ranjeno. Također, u napadu je poginulo 27 njemačkih vojnika, a 50 je ranjeno. Poginulo je 100 civila, a 80 je ranjeno. Po tim podacima, potcrtava Vrana, poginuli civili vraćali su se kući s mise. “Dvije kuće su izgorjele, nekoliko vagona je oštećeno, a više konja ubijeno. Ovom prigodom sudarila su se dva neprijateljska zrakoplova u zraku. Jedan je eksplodirao, a drugi izgorio. Posada drugog zrakoplova iskočila je padobranima, od kojih je devet živih uhvaćeno (među njima 1 Židov Goldstein, a jedan navodno bivši jugoslavenski častnik)”, citira Vrana izvještaj tadašnje ustaške službe i zaključuje: “Po izvještajima, avioni su nadletili dva puta zbog oblaka i u drugom bombardovali kroz rupu u oblacima i zato promašili metu. Zapravo su imali naređenje da po svaku cijenu izbjegnu kolateralne žrtve. Ali nije im uvijek polazilo za rukom.”