U cijeloj buri koja je pratila glasanje u Donjem domu kojim se poziva na hitan prekid vatre u Gazi, suština debate je potpuno zaboravljena. Zahtjev Škotske nacionalne partije (SNP) kojim se poziva na hitan prekid vatre osramotio je vodstvo laburista koje već pet mjeseci samo posmatra bombardovanja Gaze. Prijedlog SNP-a bio je jasan, nedvosmislen i potpuno u skladu sa javnim mnjenjem na Otoku.

SNP je pozvao na hitan prekid vatre bez uslova. Laburistički prijedlog dao je izraelskoj vladi pravo veta, insistirajući da Hamas oslobodi svoje taoce kao preduvjet za početak primirja. Poziv laburista na "trenutni humanitarni prekid vatre" nije bio takav, jer je omogućio Izraelu da nastavi borbu.

Nezgodna je činjenica - i za torijevske i laburističke branioce Izraela - da je jasnoj i brzo rastućoj većini britanske javnosti dosta ovog rata. Oni žele hitan prekid vatre. Šezdeset šest posto Britanaca podržava prekid vatre. Isti procenat kaže da bi Izrael trebao biti spreman za ulazak u mirovne pregovore s Hamasom, što je pet bodova više u odnosu na novembar. Samo 13 posto smatra da bi Izrael trebao nastaviti s ratom, a samo 24 posto smatra da je napad na Gazu opravdan, što je pad od pet bodova. Drugim riječima, pažljivo i tajno koreografirano nastojanje da se izbaci iz kolosijeka glasanje o prijedlogu SNP-a prkosilo je jasno izraženoj volji britanskog naroda.

Predsjedavajući Commonsa Lindsay Hoyle opravdao je svoju odluku da raskine sa presedanom dozvoljavajući glasanje o tri odvojena prijedloga, čime je poništio prijedlog SNP-a, rekavši da je bio "veoma, veoma zabrinut za sigurnost svih članova". Tada je počeo kratak pokušaj da se poslanici koji su podržali ovaj podli rat pretvore u žrtve, u mete "islamističkog" govora mržnje. Potrebno je malo hrabrosti da se poslanici, koji su dosljedno opravdavali rat u kojem je ubijeno 30.000 Palestinaca, budu žrtve govora mržnje, umjesto da ih razotkriju kao poricatelje genocida.

Orwellian newspeak

Lider laburista Keir Starmer je više puta rekao da Izrael ima pravo da se brani, davno nakon trenutka kada je bilo jasno da je rat usmjeren na narod Gaze u cjelini. On je više puta spriječio pozive na prekid vatre. Bivši advokat za ljudska prava branio je i kolektivno kažnjavanje. On je jasno rekao da Izrael ima pravo da uskrati vodu i gorivo. Samo zbog tog komentara, Starmer, bivši direktor javnog tužilaštva (DPP), mogao bi biti procesuiran za poticanje na genocid, iako je kasnije povukao izjavu.

Potrebno je još više orvelovskog novogovora i još veća inverzija stvarnosti da bi se propalestinski demonstranti pretvorili u radikalne islamiste. Posebna pažnja bila je usmjerena na Bena Jamala, direktora Palestinske kampanje solidarnosti (PSC).

Problem broj jedan: Jamal nije musliman. On je kršćanin, sin anglikanskog vikara, ništa manje. Jamal ne podržava prijetnje poslanicima, ali brani da protestuju ispred kancelarija njihove izborne jedinice i pozivaju ih na odgovornost.

Upitan u selektiranoj komisiji za unutrašnje poslove u decembru da li je podržao slogan "od rijeke do mora", Jamal je odgovorio: "Postavljaju mi ​​pitanje: 'Da li tolerišete to pjevanje?' Mi to ne tolerišemo, mi to skandiramo“, rekao je.

"Govorim kao Palestinac, ovo je pjesma koju koristi ogromna većina Palestinaca. Ona opisuje kako su njihova prava uskraćena u cijeloj historijskoj Palestini, uključujući i ako su građani države Izrael ili žive pod vojnom okupacijom. Nijedan oblik ili forma ne traži ukidanje nečijih prava."

Ljudi koji misle da je ovaj slogan poziv na genocid nad Jevrejima koji žive u Izraelu i na okupiranim teritorijama, trebali bi zastati i razmisliti.

Ko je ekstremista?

Od rijeke do mora koriste svi političari Likuda od 1977. U manifestu Likuda iz te godine piše: "Između mora i Jordana postojat će samo izraelski suverenitet".

Dakle, tvrdnja je ovako: nije genocidno kada izraelski jevrejski lideri koriste tu frazu, ali je genocidno kada je koriste Palestinci, bili oni kršćani ili muslimani. U sve široj i neospornoj definiciji antisemitizma, svaka kritika Izraela se sada procjenjuje kao antisemitska. Kako su se događaji u petak razvijali, postalo je jasno da ova debata nije bila o razumu ili pravdi, već o emocijama i blaćenju. Takođe je bilo bez dokaza. Zanimljivo je da policija i DPP ne istražuju nikakve prijetnje poslanicima.

Prizvano je sjećanje na Jo Cox, poslanicu koja je ubijena u svojoj izbornoj jedinici u junu 2016. godine. Nema veze što je Coxa ubio desničarski ekstremista. Tri poslanice su dobile tjelohranitelje. Ali ovdje dolazi problem broj dva: ko je i šta je ekstremista?

Da je vlada sekretara za zajednice Michaela Govea postupila po svome, formiranje definicije ekstremizma bi ciljalo na prave ljude (Muslimansko vijeće Britanije, PSC), ali bi isključila pogrešne ljude koji su slučajno članovi Torijevske partije (Lee Anderson, Liz Truss, Suella Braverman, Robert Jenrick).

Srećom po demokratiju u Britaniji, sudovi i dalje funkcionišu nezavisno od vlade, a advokati su dosljedno sprečavali da se formuliše definicija ekstremizma koja je izražena u Prijedlogu zakona o borbi protiv terorizma i sigurnosti iz 2015. godine. Ali raspoloženje koje stvaraju obje strane Predstavničkog doma nije ono koje bi se zamjerilo temeljnim pravnim poteškoćama.

 

Stephen Flynn iz Škotske nacionalne stranke (SNP) gestikulira dok premijer Rishi Sunak govori tokom premijerskih pitanja 31. januara 2024. (AFP)

U nemogućnosti da formuliše pravno obavezujuću definiciju ekstremizma, vlada je angažovala problem formiranjem Komisije za suzbijanje ekstremizma (CGO), na čijem čelu su bili ljudi sa iskustvom u stranci po ovom pitanju. Prva je došla Sarah Khan, koja je pokušala da rebrendira nenasilni ekstremizam u "ekstremizam mržnje". Pod Khanom, CCE je krenuo u proširenje raspona kontra-ekstremizma kako bi se fokusirao ne samo na islamistički ekstremizam, već i na krajnju desnicu i druge ideologije. Khan je zagovarao "pristup usmjeren na žrtvu" u borbi protiv ekstremizma.

Zatim je došao Robert Simcox, koji ju je naslijedio na mjestu povjerenika za borbu protiv ekstremizma. Mend, muslimanska zagovaračka organizacija, opisao je njegovo imenovanje kao "duboko zabrinjavajuće za muslimanske zajednice". Simcox je prešao Atlantik da bi radio za desničarske think tankove koji podržavaju napade na muslimanske zajednice.

Od 2008. do 2011. Simcox je radio u Centru za socijalnu koheziju (CSC), koji je jedan od njegovih osnivača Matthew Jamison opisao kao "monstruoznu životinju" i "duboko antimuslimansku rasističku organizaciju".

Godine 2016. Simcox je preuzeo novu ulogu Margaret Thatcher Fellow u Heritage Foundation, koja se smatra toliko važnom za Trumpovu administraciju da je New York Times 2018. opisao kao "spremanje Trumpove vlade" svojim osobljem.

U članku iz 2019. za Heritage Foundation, odbacio je islamofobiju kao "klizav koncept". Simcox je napisao: "Dvosmislenost i konfuzija oko značenja islamofobije dozvoljavaju islamistima da koriste taj izraz da zaustave kritiku svoje religije i potajno nametnu neformalni zakon o bogohuljenju."

Sa ovakvim iskustvom, teško je opisati Simcoxa kao nepristrasnog arbitra u pitanju koje je od suštinskog značaja za odnose u zajednici u Velikoj Britaniji. On je navijač za desničarsku marku ekstremizma.

Toksičan napitak

Pomiješajte inherentnu toleranciju govora mržnje prema muslimanima u torijevskoj stranci i korištenje savjetnika koji vide izbornu korist u poigravanju s teorijom velike zamjene - pomiješajte sve to s pitanjem Palestine i dobit ćete zaista otrovan napitak, onaj koji sposoban je zapaliti vatru napetosti u zajednici i podrijeti slobodu govora u Britaniji.

To je došlo do izražaja kada je Lee Anderson rekao za GB News da su islamisti preuzeli kontrolu nad gradonačelnikom Londona Sadiq Khanom. „Zapravo ne vjerujem da islamisti imaju kontrolu nad našom zemljom, ali vjerujem da imaju kontrolu nad Khanom i imaju kontrolu nad Londonom… On je zapravo dao naš glavni grad svojim prijateljima."

Njegovi komentari uslijedili su nakon članka bivše ministrice unutrašnjih poslova Suele Braverman u Daily Telegraphu, u kojem je napisala "istina je da su islamisti, ekstremisti i antisemiti sada glavni".

Anderson je odbio da se izvini i bič je povučen, ali ne bez mnogo oklijevanja.

Sayeeda Warsi, bivša predsjednica Konzervativne stranke, rekla je za Channel 4 News: "Da su ovi komentari davani i da su antisemitski ili homofobični, odmah bi bili povučeni. Kao što je Sadiq Khan rekao, ne možemo imati hijerarhiju rasizma unutar političkih zabava."

Ali takva hijerarhija zasigurno sada postoji na obje strane Doma i da ne bude greške, koristit će se za pisanje novih zakona. Pravo neće nestati. Nastavit će pomicati granice, sve dok se sloboda govora ne izgubi. Rekordne sedmične demonstracije za Palestinu su se tako pretvorile u "mafiju". Nijedan predstavnik stranke na bilo kom nivou ne smije da učestvuje. Oni su maltretirani i zastrašeni od strane rukovodstva stranke koje je ignorisalo svaki zahtjev na nezavisnost po ovom pitanju.

Laburisti se ne suprotstavljaju vladi koja se suprotstavlja i omalovažava jasno izraženu volju Međunarodnog suda pravde koji je naredio Izraelu da poštuje Konvenciju o genocidu, nastavljajući da isporučuje Izraelu oružje.

Mir tišine

Prošle sedmice Velika Britanija je tvrdila na ICJ-u da bi pravni postupak trebao biti stavljen na stranu kako bi se omogućilo nastavak političkih pregovora o palestinskoj državi. Kao da je na znak, izraelski premijer Benjamin Netanyahu torpedirao je argument Velike Britanije tvrdeći da bi sigurnosne potrebe Izraela bile nespojive s palestinskom državom. "Neću napraviti kompromis u pogledu pune izraelske sigurnosne kontrole nad cijelom teritorijom zapadno od Jordana - a to je u suprotnosti s palestinskom državom", rekao je Netanyahu u objavi na X.

Ujedinjeno Kraljevstvo se još jednom svrstalo iza pregovora koji ne mogu nikuda voditi pod ovim izraelskim vodstvom ili bilo kojim drugim. Zagovornici statusa quo imaju na umu samo jednu državu: Izrael.

Dakle, pitanje je sljedeće: ko su prave demokrate: poslanici u parlamentu ili demonstranti na ulicama? Ko bolje predstavlja Britance po ovom pitanju? A ko podriva britansku demokratiju? Palestinci čije se porodice ubijaju u Gazi ili nesveti savez neokonzervativaca i islamofobičnih rasista, koji pokušavaju da iskrive i kriminaliziraju svu debatu o Izraelu.

A koji od ta dva tabora podržava međunarodno pravo?

Govornik Lindsay Hoyle nije ni jedno ni drugo, ali se pokorava nasilnicima. On je odbio obećanje SNP-u da će dozvoliti drugo glasanje o njihovom prijedlogu za prekid vatre. Mir neće biti obnovljen u sukobu davanjem slobode Izraelu. Ali neka vrsta mira bi se mogla nametnuti na ulicama Londona. To će biti mir tišine. Je li to ono što je Britanija postala?