Ovo je sljedeća generacija političkih lidera u onome što mi rado nazivamo zapadnom demokratijom. Imaju energiju, harizmu i govori jezikom koji svako može razumjeti. Povezuje se sa biračkim tijelom koje je današnja elita zanemarila, ima strateško strpljenje i planove za izbore nakon sljedećih.

Takođe je jasno šta misli. Smatra da je "zapadna civilizacija" ugrožena islamom, a "domaće stanovništvo" ugroženo od migranata. Pristaje na sukob civilizacija i veliku teoriju zamjene. I glasno je, ako ne i fizički, pro-izraelski. Koristim obrnuti pristup jer je čak i u novijoj historiji koncept "judeo-kršćanske" civilizacije besmislica.

Niko u Engleskoj ili Njemačkoj 16. stoljeća i 1930-ih se ne bi usudio da govori o „judeo-kršćanskoj“ civilizaciji iz prostog razloga što su tada kršćani bili glavni progonitelji Jevreja. Ali istina ne zaustavlja dobru propagandu.

Kada je izraelski premijer Benjamin Netanyahu nedavno intervjuisan na francuskoj televiziji, upitali su ga da li neko može uporediti, kao što je on upravo uradio, savezničko iskrcavanje u Normandiji sa izraelskim napadom na Gazu.

Netanyahu je odgovorio na francuskom. "Naša pobjeda je vaša pobjeda! To je pobjeda judeo-kršćanske civilizacije nad barbarstvom. To je pobjeda Francuske! Ako mi pobijedimo ovdje, vi pobijedite ovdje", rekao je za TF1.

Činjenica da je veliki francuski komercijalni kanal dao prostor čovjeku koji čeka nalog za hapšenje zbog ratnih zločina izazvala je velike demonstracije u Parizu. Ali izgled ne treba da zavara.

Više od političke svrsishodnosti

Netanyahuovo uokvirivanje njegovog napada na Gazu u terminima koje bi krstaši razumjeli prihvataju veliki dijelovi francuskog političkog spektra, i svi, a ne samo predsjednik Emanuel Macron, igrali su u ovim vodama. Kratak je korak od kriminalizacije onoga što je Macron posebno nazvao "islamističkim separatizmom" do ciljanja vjerske slobode šest miliona muslimanskih građana Francuske.

Ali niko ne profitira više od kolapsa liberalizma pod Makronom od Džordana Bardele, dečka sa plakata krajnje desnice, i čovjeka koji je jednog dana nagovještavao da postane premijer. „Prošetajte u svim kvartovima Seine Saint-Denis u kojima sam živio“, rekao je 2021., govoreći o „demografskoj tranziciji“ koja bi mogla „promijeniti lice Francuske za nekoliko godina“.

Velika je greška baciti izraelski zagrljaj na Bardellu, Gerta Vildersa iz Holandske Partije slobode (PVV), Santiaga Abascala, lidera španske krajnje desničarske stranke Vox, i krajnje desničarske stranke Alternativa za Njemačku (AFD), kao puki politički oportunizam.

Istina, u Izraelu je bilo mnogo frustracije zbog uspjeha krajnje desnice na nedavnim evropskim parlamentarnim izborima. Oni su to vidjeli kao odgovor Španije, Irske, Norveške i Slovenije koje su priznale palestinsku državu.

Izraelski ministar vanjskih poslova Israel Katz objavio je na Tviteru mem - na engleskom i španskom - španskih lidera sa jajima na licu, tvrdeći da su ih "kaznili birači" zbog priznavanja palestinske državnosti.

"Španski narod je kaznio koaliciju @sanchezcastejon i @Yolanda_Diaz_ ogromnim porazom na izborima. Ispostavilo se da se prihvatanje ubica i silovatelja iz Hamasa ne isplati", napisao je Katz.

Amichai Chikli, bivši član ekstremno desničarske formacije Yamina, a sada ministar za pitanja dijaspore Izraela, viknuo je na ostavku belgijskog premijera Alexandera De Crooa.

De Croo je otišao u Rafah prošlog novembra prije prvog oslobađanja talaca i bio je gotovo usamljeni glas u Evropi u osudi pokolja civila u Gazi. „Podrška teroru nema odjeka kod belgijskog naroda“, rekao je Čikli.

Međutim, veze koje savremeni Izrael njeguje sa krajnjom desnicom u Evropi su dublje od puke političke svrsishodnosti. To je više od "kratkovidnog radovanja" kako je to rekao jedan kolumnista Haaretz-a.

Nečastivi savez

Savez sa evropskim političkim strankama koje demonizuju muslimane na isti način na koji su ekstremno desničarske grupe gajile mržnju prema Jevrejima postao je više od čina flertovanja. Ubrzo je zacementiran u mnogo širi savez, kako na djelu, tako i na riječima. Svako ko misli da su ovi izrazi podrške krajnje desnice Izraelu samo retorički, treba da pogleda šta se dešava.

Wildersov saveznik Gideon (Gidi) Markuszower je opozvao svoju kandidaturu za novog ministra za migracije i azil Holandije, nakon što je holandska obavještajna služba (AIVD) izrazila zabrinutost zbog povezanosti čovjeka rođenog u Izraelu s Mossadom.

Izgledi za krajnje desničarsku vladu vide se kao zlatna prilika za izraelske sigurnosne službe da instaliraju svoje ljude na najviše nivoe vlasti. Ali najčešće mu nisu ni potrebni.

Srbijanski izvoz oružja u Izrael rastao je od početka ofanzive na Gazu. Balkanska istraživačka mreža (BIRN) i Haaretz identifikovali su šest izraelskih vojnih letova iz Beograda za Beeršebu od oktobra prošle godine, sa oružjem u vrijednosti od 15,7 miliona eura.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je u februaru da su on i Netanjahu razgovarali o "daljem unapređenju bilateralnih odnosa" na čemu je izraelski premijer "izrazio moju zahvalnost na njegovoj nepokolebljivoj podršci i riječima i djelom".

Vučićev srpski nacionalizam ruši klimav mir na Balkanu. Nedavno se pojavio zajedno sa liderom manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, Miloradom Dodikom, kako bi pozvao na jedinstvo etničkih Srba širom regiona tokom mitinga u Beogradu. Dodik je tvrdio da je Republika srpska, entitet koji predvode Srbi, posvećen Dejtonskom sporazumu, ali je zloslutno dodao da će ovaj entitet uskoro morati tražiti podršku Srbije da bi "riješio svoj status". Ovo je implicitna prijetnja Dejtonskom sporazumu.

"Nemoguće je živjeti sa onima koji su tako izdajnički i zlonamjerno, lažno i potajno pokušavali da nametnu genocid kao trajno obilježjemog naroda, što on nije", rekao je Dodik. Nije slučajno što je Jerusalem Post ovom konkretnom poricatelju holokausta dao veliki prostor u jednom nekritičnom, da ne kažemo ljubaznom intervjuu.

Dodik je o Srebrenici rekao: "To se ne može nazvati genocidom. Autoritativni stručnjaci koji su cijeli svoj profesionalni život posvetili proučavanju genocida su utvrdili da to nije genocid. Svi oni koji su nadležni po tom pitanju kažu da nije bio genocid. Vjerujem ovim ljudima više nego političarima, koji su odlučili da je to genocid."

Dodik je povukao paralele između negiranja genocida u Srebrenici i negiranja genocida nad Palestincima u Gazi, ili kako ih je intervjuer nazvao "takozvanim Palestincima".

Dodik je rekao: "Ne vole me na Zapadu, jer ja direktno govorim svoje mišljenje. Ali ako se osvrnemo na historiju, nikada nije bilo mirnog suživota Palestinaca i Jevreja, na isti način na koji suživot nije moguć ovdje, u Bosni i Hercegovini, između muslimana i Srba."

Brak između izraelske vlade koja ima izričitu namjeru da protjera što više Palestinaca s teritorija koje okupira, i evropskih desnih ekstremista koji žele da protjeraju što više muslimana iz Evrope, nije slučajnost. Već smo vidjeli više od jednog smokvinog lista kako pada sa slike Izraela kao demokratske države pod opsadom barbarskih snaga. Kako izraelski rat protiv Gaze ulazi u deveti mjesec, uopće se ne pretvara da se govori jezikom demokratije.

Zarazni fašizam

Nedavna godišnjica neslavnog događaja na samom početku Drugog svjetskog rata također se pokazala kao razotkrivajuća. Bilo je to jednog dana u julu 1939. kada je St Louis, brod koji je isplovio za Kubu sa preko 900 jevrejskih izbjeglica, odbijen od strane SAD- a i Kanade. Kada je brod morao da se vrati u Evropu, Adolf Hitler je na radiju rekao da nisu samo nacisti ti koji mrze Jevreje. "Vidite kako cijeli svijet mrzi Jevreje," rekao je nacistički diktator.

Nema veće prijetnje za postojanje jevrejske države na Bliskom istoku od riječi i djela današnjih izraelskih lidera

Ovo je uobičajeno mišljenje u izraelskim emisijama i društvenim medijima o Palestincima u Izraelu danas. Problem s protjerivanjem njihovih domova u Gazi i na okupiranoj Zapadnoj obali, muzi govornika, je u tome što ih "niko drugi ne želi".

Hitler ovih dana postaje pravi uzor Izraelu. Moshe Feiglin, bivši MK Likuda, pozvao ga je kada je rekao prošle sedmice na televizijskom panelu: "Kao što je Hitler rekao, 'Ne mogu živjeti ako ostane jedan Jevrej'. Ne možemo živjeti ovdje ako ostane jedan 'islamonacista' u Gazi."

Ovo je čist i jednostavan fašizam i sve više postaje uobičajena valuta u izraelskim mejnstrim medijima. Svi stari tabui su nestali. Nije samo ekstremna desnica Itamar Ben Gvir koji viče: "Za pobjedu trebamo potaknuti emigraciju iz Gaze."

Zato su evropski fašisti tako spremno prihvaćeni kao srodne duše izraelskih fašista. Ovdje se ne radi o historiji. Danas se radi o Izraelu. Nije važno koliko je miliona Jevreja bilo žrtvama fašizma u Evropi. Nije važno da su istinski antisemiti njihovi prijatelji danas. Ono što je bitno je da su našli zajednički cilj u zajedničkom neprijatelju. Za evropsku fašističku krajnju desnicu, Izrael je postao uzor kako se nositi s pobunjenom muslimanskom manjinom.

Za Izrael, međutim, postoje jasne opasnosti u slijeđenju ovog puta. Zato što nisu u zemlji u kojoj su muslimani manjina. Oni čak nisu većina u svojoj državi, već su u regiji u kojoj su manjina. Nadalje, "jevrejska država" nije na periferiji muslimanskog svijeta. To je tačno u centru. Ovo nije iznova 1948., barem ne za Palestince.

Ako Izrael pokuša veliki čin etničkog čišćenja na Zapadnoj obali, Jordan će eruptirati i postati baza aktivnog pokreta otpora duž najduže izraelske kopnene granice. Izrael nikada više neće imati mirne granice. Ako aparthejdna, suprematistička jevrejska država prihvati fašizam kao svoju ideologiju u pokušaju da pronađe konačno rješenje za svoj sukob s Palestincima, suočit će se s egzistencijalnim trenutkom prije nego što misli.

Ne predstavlja veću prijetnju postojanju jevrejske države na Bliskom istoku nego riječi i djela današnjih izraelskih lidera. I ne postoji veća prijetnja Jevrejima širom svijeta sada, kao 1930-ih, od fašista koji nalaze zajednički cilj sa Izraelom, koji se ponovo vraćaju na vlast u Evropi.