U okviru međunarodne kulturne manifestacije „Mostarsko ljeto 2024“, večeras u 20 sati, u prostorijama Centra za kulturu Mostar bit će upriličena promocija knjige pod nazivom „Plemeniti Mostar“ autora Ahmeta Kurta.
O knjizi će govoriti njeni recenzenti: dr. Senija Milišić iz Sarajeva, prof. dr. Faruk Taslidža iz Mostara, kao i autor knjige Ahmet Kurt. Promociju će moderirati Bea Balta Manjgo.
Nakon osam decenija zaborava ova knjiga Ahmeta Kurta čiji je izdavač BZK “Preporod” Gradsko društvo Mostar, na svjetlo dana iznosi, sigurno jedan od najhumanijih događaja u polumilenijskoj historiji grada na Neretvi.
Knjiga govori o djeci, izbjeglicama iz istočne Bosne, koji su našli spas u Mostaru. Bošnjaci Mostara svesrdno su im u tim teškim ratnim godinama pružili svu pomoć koju su bili kadri dati. Zadnjeg dana oktobra 1943. godine u Mostar je vozom stiglo 610 mališana, od kojih su polovina bili bez jednog ili oba roditelja. Svu djecu su prihvatile porodice Mostara, Blagaja i Bijelog Polja čiji spisak se nalazi u ovoj knjizi.
Ova knjiga-dokument, napisana je na osnovu sačuvane dokumentacije i dopunjena iskazima zapisanim u susretima sa nekadašnjim muhadžirima i njihovom rodbinom. Ahmet Kurt je uspio istražiti arhive, sakupiti vrijedne dokumente i fotografije, ali i doprijeti do još uvijek živih aktera ovih događaja. Knjiga prati sudbinu djece od njihovog dolaska u Mostar pa do današnjih dana. Spisak skoro šest stotina dobrotvora daje unikatni uvid u socijalnu i privrednu strukturu Bošnjaka Mostara 40-ih godina prošlog stoljeća, a također nudi i pregled porodične i socijalne strukture bošnjačkih porodica iz jugoistočne Bosne na koje se sručio pogrom.
Nakon promocije gospodinu Ahmetu Kurtu će biti uručena nagrada „Fevzi Mostarac“ koja se dodjeljuje za doprinos u istraživanju, proučavanju i prezentiranju kulturne baštine Hercegovine i afirmaciju opće humanističkih i tradicijskih vrijednosti Bošnjaka Hercegovine.
Nagradu će uručiti mostarski muftija dr. Salem ef. Dedović.
Povodom promocije knjige Adnin Hasić, direktor Regionalnog odbora “Merhameta” Mostar, ugostio je Ahmet Kurta, kojem se zahvalio za nesebičan trud i angažman da se sačuva istina o najhumanijoj akciji Mostaraca i ulozi Merhameta u zbrinjavanju preko 600 djece u Mostaru i dolini Neretve.
Hasić je naglasio da je veoma važno da je ova knjiga ugledala svjetlo dana i zbog budućeg razvoja Merhameta na području Hercegovine, te je uručio zahvalnicu g. Kurtu.
Kompozicija voza uskotračne pruge sa deset vagona dovezla je u Mostar u sumrak kišne nedelje, 31. oktobra 1943. godine 610 siročića iz istočne Bosne čijeg su jednog ili oba roditelja pobili četnici. O ovoj plemenitoj akciji mostarskih Bošnjaka u obimnoj socijalističkoj historiografiji - vjerovali ili ne - nije napisana ni jedna jedina riječ! Zašto se o tome pola stoljeća šutjelo možete saznati iz knjige.
Te najteže ratne godine, 1943, svaka druga mostarska bošnjačka porodica primila je jednog malog muhadžira, a neke i više njih. Voz je sa ostatkom djece nastavio prema Čapljini gdje su Bošnjaci tog grada, te Počitelja, Tasovčića, Višića i Čeljeva već ranije tražili da prime dvije stotine djece, pa nisu bili zadovoljni kad je stigao manji broj djece od traženog.
U odnosu na današnji broj stanovnika broj djece primljene u Mostaru bio bi tri hiljade.
Dobročinstvo, ili merhamet osoba koji su primili male izbjeglice, bez sumnje je ležalo u njihovom poimanju i upražnjavanju vjere, gdje se u velikom broju ajeta iz Kur’ana ukazuje na važnost i značaj činjenja dobrih djela, a vjernike uči da budu plemeniti, humani i ljubazni prema ostalim ljudima.
Od 610 djece koji su izašli na mostarskoj željezničkoj stanici iz Marhametovog voza spasa u suton zadnjeg oktobarskog dana 1943. godine u Mostaru i okolini trajno je ostalo i kasnije zasnovalo porodice oko stotinu malih izbjeglica. Mnogi od njih i njihova djeca, tačno pedeset godina poslije, 1993. godine, ponovno postaju izbjeglice.
Da za vrijeme socijalističke Jugoslavije nije bilo institucionalnog prešutkivanja četničkih zločina nad Bošnjacima, nego da se o tome govorilo i kritički propitivalo, broj ubijenih Bošnjaka u agresorskom ratu protiv Bosne i Hercegovine u periodu 1992–1995. bio bi daleko manji, a Bošnjaci se ne bi uvijek ponovo iščuđavali zašto ih žele pobiti njihove prve komšije.