„U crnim vodama gubavci se ogledaju”
Georg Trakl

Dok sjedimo na terasi kafea na obali Miljacke, ne vidimo rijeku. Ipak: čujemo je. To nam pomaže da zamislimo prizor, jedan od onih svakodnevnih, onih koji dragocjeni postanu tek kada smo daleko od ovog grada, tek kada ih pozlati nostalgija. Prizor: tamna se Miljacka valja betonskim koritom. Ona i ne izgleda kao rijeka; nalik je klizištu. Kao da koritom Miljacke otiče samo tlo na kojem je podignut ovaj grad.

Na proljeće, Miljacka je puna dječijih lopti. U podnožju svojih malih slapova, rijeka u zarobljeništvu drži gumenu đulad koja – u dječijim igrama, tako neopreznim! – padaju u nju. Posljednji put sam to vidio 1999, kada sam se u Sarajevo sklonio od poludjele Miloševićeve vojske. Šetajući Vilsonovim, vidio sam djecu koja tužno stoje na obali i gledaju loptu koju rijeka u mjestu i bezmalo histerično koluta.

Doista; što na kraju biva sa loptama palim u Miljacku, mislim dok kraj nas prolazi kolona blindiranih vozila. Najprije smo, kada su stigli do Pozorišta, vidjeli njihova plava rotaciona svjetla. Na koncu smo, kada su prošli Drveniju, mogli vidjeti samo repove limuzina kako odnose diplomatske tablice prije nego smo ih uspjeli protumačiti.

Napokon nam prilazi konobar. “Vrućina danas, a?”, kaže. Ne čekajući odgovor, nastavi: “Javilo je da je jun 2024.  najtopliji u posljednjih sto godina”. Ne odgovorim mu prigodnom frazom – napokon, ovo je Bosna, ne Engleska, ovdje se ne razgovara o vremenu. Nemam vremena za ljubaznost, čak ni prema ljudima u čijem sam društvu – odveć sam posvećen mailu koji čitam. Pismo je to starog prijatelja. Posljednji put vidio sam ga u aprilu 1992. Na dobrinjskom trgu igrali smo košarku, djeca već stasala za vojsku. Iz pravca Kule začuli su se pucnji. Okrenuli smo se ka teškom zvuku mitraljeza i vidjeli nekoliko crnih figura kako trče put nas. On je rekao: slušaj mitraljez – kao Metallica. Doista: rat je zvučao kao heavy metal. Onda je metak fijuknuo kraj moje – ili njegove – glave. Dok čitam pismo sjećam se kako se lopta kotrljala niz ulicu, kako je on pobjegao u najbliži haustor, a ja niz stepenice, u atomsko sklonište, jedno od onih koja su bila obavezni dio novih naselja u državi koja se spremala za atomski, a izgorjela u starom, dobrom koljačkom, bratoubilačkom ratu.

Pismo mi je otkrilo malo toga o prijateljevom životu. Razumio sam da živi u Americi. Da je oženjen. Djece, čini se, nema. Kao ni stalni posao. Pismo je, tvrdio je, poslao svim ljudima iz Bosne koje poznaje.

Čitam. Strahuje da ga nećemo uzeti za ozbiljno. I sam drži kako je skepsa prirodna reakcija na proročki ton. Pa ipak, istorijske paralele odveć su precizne, analogije odveć savršene, piše. Osjeća da je njegova dužnost da nas upozori. To je sve što može učiniti. Svako jutro budi se obliven ledenim znojem i sa strepnjom pali televizor. Čeka: više ne živi, samo čeka. On zna ono što će doći i zna oblik onoga što dolazi.

Najprije je mislio da će se drugi Sarajevski atentat desiti 2014. “Paralele su bile odveć očite”, pisao je.

“Godine 1903. u Beogradu je ubijen srpski kralj Aleksandar Obrenović. Iza njegovog ubistva stajala je moćna vojna organizacija. Na listi Aleksandrovih navodnih grijeha kojima su atentatori docnije pravdali likvidaciju u oči pada njegova izdajnička, nedovoljno antigermanska politika”, piše. “Godine 2003.u Beogradu je ubijen prozapadni srpski premijer Zoran Đinđić. Iza njegovog ubistva stajale su vojno-bezbjednosne strukture, koje su po ubistvu na vlast instalirale Vojislava Koštunicu. U godinama nakon ubistva, Đinđić je nazivan njemačkim pionom koji je zaslužio metak”.

“Godine 1908. Austro-Ugarska je anektirala Bosnu i Hercegovinu. Beograd je to smatrao nečuvenom nepravdom i uvredom. Godine 2008.  Kosovo je proglasilo nezavisnost. Beograd je bjesnio. Godine 2008. srpski političari ponavljali su refren – nezavisnost Kosova znači kršenje međunarodnog prava. Godine 1908. Jovan Cvijić je za vrijeme aneksione krize napisao raspravu koja će odmah biti prevedena na engleski, francuski i češki. Cvijić kaže: Poslednjih decenija nije bilo događaja, koji je izazvao toliku uzrujanost među balkanskim narodima i državama, a naročito i na prvom mestu u srpskom narodu, kao aneksija Bosne i Hercegovine… Taj čin ubija veru u vrednost međunarodnih ugovora. Autor dodaje kako nastupaju veliki događaji, koji se možda mogu samo za neko vreme odložiti. I odloženi su: do 28. juna 1914, kada je u Sarajevo stigao Franc Ferdinand. Tamo ga je čekala Mlada Bosna”, napisao je moj prijatelj.

“U februaru 2008, u dane pred i nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, odjeknule su eksplozije u objektu slovenačkog tržnog lanca Mercator i u središtu Misije Evropske unije u Kosovskoj Mitrovici. Odgovornost za napade preuzela je grupa koja je sebe nazvala Mlada Bosna. Koji mjesec ranije, u beogradskom Vremenu objavljen je esej u kojem autor priziva duh Gavrila Principa. Eh, kad bih ja mogao reći o bilo kom djeliću ovoga svijeta, najmanjoj mrvici realnosti, tako hrabro i tako jasno, to što je Gavrilo Princip rekao jednim metkom o evropskoj civilizaciji! pisalo je”, pisao je moj prijatelj.

“U martu 2008. lider bosanskih Srba Milorad Dodik saopštio je da Republika Srpska želi nezavisnost. Podršku za nezavisnost on ima od Rusije, ali ne i od zapadnih sila. Bosna je zasad ostala cjelovita, ali beogradska nacionalistička elita Republiku Srpsku smatra svojom teritorijom anektiranom od strane Evropske unije i Amerike. Drže kako se veliki događaj, otcjepljenje Republike Srpske, može samo za neko vrijeme odložiti”, piše prijatelj.

U Charlestonu je, veli, u maloj antikvarnici našao navodni dnevnik Johanna V. Schneidera. Ime mu se isprva učinilo poznato, zato je obratio pažnju na rukopis. J. V. Schneider je bio čovjek koji je uhapsio Nedeljka Čabrinovića, nakon što je ovaj bacio bombu na nadvojvodina kola, progutao cijanid i skočio u Miljacku. Schneider je bio jedan od četiri čovjeka koja su se dala u potjeru za Čabrinovićem. Prije nego su ga uhvatili, piše navodno Schneider, piše prijatelj, Čabrinović je u Miljacku bacio zavežljaj.

Posumnjao sam da zavežljaj krije tajne o atentatoru i njegovim saradnicima, moguće čak i spisak njihovih političkih veza, ali se nisam uspio vratiti po njega, jer je Čabrinović pružao snažan otpor, tako da smo ga sa najvećom mukom ubacili u kola kojima smo ga odvezli u policijsku stanicu. Sa obale sam posmatrao kako rijeka nosi zavežljaj do malog slapa, i tu ga u mjestu i bezmalo histerično koluta, napisao je navodno Schneider.

“Ne mogu to izbiti iz glave”, piše prijatelj, “ne mogu prestati misliti o tome: što je ostalo skriveno u Čabrinovićevom zavežljaju? Zašto nije potonuo? Je li ga neko, docnije, kada je kolona sa nadvojvodom nastavila dalje a svjetina se razišla, izvukao iz Miljacke? Ako jeste, što je učinio sa njim”.

“Potom: ime Principovo”, pisao je stari moj i izgubljeni prijatelj, “ime anđela koji duva u trubu i najavljuje Sudnji dan. Stojeći na obali Miljacke zasvirao je Gavrilo i donio biblijske pomore, od Marne do Galipolja, zasvirao je Gavrilo i donio kraj velikih carstava, kraj Staroga svijeta.

Šta je preostalo da se krug zatvori, šta je preostalo da se čitav vijek ponovo slije u jednu jedinu tačku, koja će kao crna rupa u sebe usisati ono što je preostalo od naših života? Samo još jedna stvar, samo još jedan metak. Još jedan Sarajevski atentat”, pročitao sam.

“No bio sam u krivu.”, napisao je prijatelj, ”Dopustio sam da me zavede simetrija, igra okruglih brojeva. Smetnuo sam s uma da ono što je očigledno po pravilu nije istina. Sada znam: drugi Sarajevski atentat desiće se ne 100, nego 110 godina nakon prvoga. Treći: 120 godina nakon drugog. Četvrti: 130 godina nakon trećega… Svi znaci su tu. Sve je pripremljeno. Okidač će biti Vučićev sabor, gdje će eksplodirati antinjemački i antizapadni sentiment, koji ionako ključa zbog njemačke Rezolucije o genocidu u Srebrenici”.

Sa osjećajem vrtoglavice odlažem pismo prijatelja. Iz pravca Latinske ćuprije dopiru eksplozije i pucnji. Čujemo policijske i sirene prve pomoći. Kao da su semplovali PublicEnemy, u šali kaže neko iza nas, ko još uvijek ne razumije što se zbiva. Iz pravca ćuprije, sa policajcima za petama, ka nama trči mladić čija je košulja krvava. Kao kod Carvera, u Holu hotela Del Majo, pomislim, prije nego se mladić baci u rijeku.

Dok sjedimo na terasi kafea na obali Miljacke, ne vidimo rijeku. Ali možemo zamisliti prizor: svijet, namah, postaje od upotrebe izlizana VHS traka koja podrhtava pod komandom pause. Svako od nas zna što slijedi, jer svako od nas sada se prisjeća vlastitog užasa.

Potom, sve kreće iznova.

cdm.me