Dana 29. januara 2024. navršava se 31 godina od početka prokopavanja i izgradnje Sarajevskog ratnog tunela, poznatog i pod imenom “Tunel spasa” ili “Tunel D-B”. Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu i opsade Sarajeva, koja je okarakterizirana kao jedna od najdužih opsada u historiji modernog ratovanja i najduža opsada jednog glavnog grada ikada, prokopan je tunel ispod piste Sarajevskog aerodroma koji je povezivao dvije teritorije pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine, Dobrinju i Butmir.
Prokopavanje je započeto 29. januara 1993. godine, a tunel je otvoren 30. jula iste godine. Kroz njega je sve do završetka Agresije i potpisivanja Dejtonskog sporazuma prošlo više desetina hiljada ljudi, ogromne količine namirnica i sredstava potrebnih kako za preživljavanje građana, tako i onih nužnih za odbranu glavnog grada Republike Bosne i Hercegovine od Jugoslavenske narodne armije (JNA) i tzv. Vojske Republike srpske (VRS).
Tunel je bio dug 785,5 metara, širok jedan metar i visok svega metar i po (na nekim dijelovima i 1,8 m). Nakon Agresije, priča o Tunelu opisana je u brojnim svjetski poznatim časopisima i medijima.
Naredbu za izgradnju tunela potpisao je general-major Armije RBiH Rašid Zorlak 22. decembra 1992. godine. U intervjuu koji je objavljen 20. juna 2019. godine u 224. broju sedmičnog magazina Stav Zorlak pojašnjava otkud se javila ideja i potreba za Tunelom.
“U opkoljenom Sarajevu bio je problem s hranom, ali bio je problem i s municijom. Ako pitate mene, radije bih preselio na onaj svijet gladan nego bez metka u cijevi. Vidim ja, nema tu hajra. Dobra stvar je bila da ste u Sarajevu imali dobro organiziranu namjensku industriju. Naša najveća sreća je bila što su za vrijeme Jugoslavije centri namjenske industrije bili u Bosni. Imali ste i kvalificiranu radnu snagu koja zna napraviti minu, upaljač, metak... To je bio Allahov dar! Ali trebate repromaterijal. Možete napraviti tromblon, a nema cijevi, nema više nijedne, sve smo saobraćajne znakove pokupili, nema više baruta, nema eksploziva. I odmah krećem s operacijom izgradnje ‘Tunela spasa’. Bio je jedan ugledni Sarajlija, Amir Džanović, fin čovjek. Pitam ga zna li ko je radio aerodrom. Rekao mi je da zna jednog Paju Pašića, koji je radio na izgradnji i održavanju. Objasnio mi je gospodin Pašić drenažni sistem aerodroma. Nije bilo poprečnih drenažnih cijevi nego samo uzdužne. Time sam shvatio da je to završena priča i da moramo kopati tunel, moramo praviti rupu.”
Nedžad Branković, projektant i koordinator radova na “Tunelu spasa”, za magazin Stav kaže kako je prvi razgovor o izgradnji Sarajevskog tunela obavio s generalom Rašidom Zorlakom. “To je već bio decembar 1992. godine. Na razgovor smo otišli moj kolega Fadil Šero i ja, zajedno smo radili na željeznicama. Razgovarali smo o tome da li se uopće može napraviti tunel ispod piste. Ja sam samouvjereno rekao da može, na što me odmah Zorlak pitao kako može kada su mu svi veliki građevinski autoriteti rekli da je to nemoguće uraditi zbog podzemnih voda, šljunkovitog terena itd. Bio sam dovoljno mlad i s veoma svježim iskustvima jer sam radio na izgradnji pruge Tuzla – Zvornik, a i kolega Šero je imao veliko radno iskustvo. Mi smo, s obzirom na okolnosti, potpuna blokada Sarajeva, velika humanitarna kriza, svakodnevni napadi na civile sa svim vrstama oružja, ocijenili da moramo makar pokušati to uraditi. Potpisana je naredba da se pristupi izradi tehničke dokumentacije, a mi smo odmah nakon toga otišli na Dobrinju da vidimo gdje da uopće pozicioniramo Tunel. Bilo je dosta terenskog snimanja koje smo tada uradili, nakon čega sam uradio glavni projekt na koji je na kraju stavljen i pečat da je urađena tehnička revizija tog projekta. Na osnovu njega počeli smo izvoditi radove”, tvrdi Branković.
“U procjeni sam pogriješio četiri dana jer sam računao da ćemo završiti 26. jula 1993, ali je do spajanja došlo 30. Prve vojne jedinice izišle su van, stabilizirane su linije na Igmanu, Kotorcu, razmijenjen je MTS koji je bio blokiran, a zatim je naša pregovaračka delegacija napustila pregovore u Ženevi. Naši nisu htjeli prihvatiti etnička geta koja su bila planirana u Ženevi, borili su se za cjelovitu multietničku Bosnu i Hercegovinu. Time je moguće da svi vojni efektivi koji su bili blokirani u Sarajevu imaju prohodnost i da budu upotrijebljeni za odbranu BiH na dijelovima na kojima je to bilo potrebno. Zatim, omogućilo se snabdijevanje Sarajeva jer smo kroz Tunel provukli energetski i komunikacijski kabal, naftovod. Pale su cijene na crnom tržištu. Jedno kokošije jaje koštalo je pet maraka, litar ulja 30, kila kahve 120 maraka. Čim je uspostavljeno funkcioniranje Tunela, odmah su se humanizirali uvjeti i palo je crno tržište. Jednostavno rečeno, Tunel je bio nemjerljiva korist za sve nas”, konstatirao je Branković.
