Milošević je bio optužen za zločine u Bosni i Hercegovini koje su počinile srpske snage od 1992. do 1995. godine. Uz genocid, Milošević je bio optužen i za zločine protiv čovječnosti, uključivši progon i istrebljenje, teške povrede Ženevskih konvencija, te povrede ratnog prava i običaja. Miloševića se teretilo za sudjelovanje u “zajedničkom zločinačkom poduhvatu” čiji je cilj “prisilno i trajno uklanjanje većine nesrba (…) s velikih područja Republike Bosne i Hercegovine”. Milošević je svoje zločine ostvario uz pomoć Jugoslavenske narodne armije (JNA), kao i lokalnog vodstva bosanskih Srba i njihovih snaga koje je kontrolirao i finansirao. Milošević je umro tokom suđenja, a postupak protiv njega  bio je time obustavljen.

Šta su o Miloševiću i njegovom režimu govorili njegovi protivnici, ali i oni koji su ga podržavali? Neke od tih izjava jasno pokazuju koliko je Miloševićev režim bio involviran u Agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Miloševićev najveći protivnik bio je Zoran Đinđić, vođa opozicije u Srbiji, koji je ubijen u atentatu. Đinđićeva vlada izručila je Miloševića Hagu. Večernje Novosti pisale su svojevremeno o tajnom sastanku između Đinđića i Miloševića u jeku demonstracija protiv Miloševićevog režima. Susret je organizirao Jovica Stanišić, načelnik Državne bezbednosti, koji je za zločine etničkog čišćenja prvostepeno osuđen 30. juna 2021. godine pred Međunarodnim rezidualnim kaznenim mehanizmom na 12 godina zatvora.

“Đinđić je tada prvi put imao kontakt s Miloševićem”, kažu operativci koji su nadgledali čitav događaj. “Trebalo je susret sakriti od javnosti, medija. Đinđić je doveden kod Miloševića. Sreli su se u vili broj 16 na Dedinju, preko puta bivše Titove rezidencije. Razgovarali su sami. Razgovarali su čak nekoliko sati. Jovica Stanišić nervozno je čekao u svom kabinetu. Sati su prolazili, a Đinđića nije bilo. Po dogovoru, poslije razgovora, Đinđić je trebalo da dođe kod njega s prvim utiscima razgovora. I tek oko 23 sata uveče, Đinđić je, krišom, da ga niko ne vidi, ušao na sporedni ulaz u zgradu. Stanišić je poskočio iz fotelje kada ga je ugledao na vratima kabineta.”

– I? – upitno ga je pogledao Stanišić.

Đinđić se nervozno spustio u fotelju i u dahu progovorio

– Jovice, ne vredi! Ovaj čovek nije normalan!

“Srbija je komplikovana zemlja. Da bismo je razumeli, moramo znati da Srbi imaju tri velika sna, koji su svi na neki način ispravni i legitimni, ali koji se nikad nisu obistinili: socijalizam, nacionalizam i tradicionalizam. S tim snovima se u Srbiji pravi politika”, rekao je Đinđić u intervjuu koji je dao Slavoju Žižeku, i dodao: “Milošević je prisvojio san o socijalizmu kad je 1986. postao prvi sekretar srpskih komunista. Njegova je poruka glasila: ‘Svi će dobiti ono što im pripada, niko neće izgubiti svoj posao, sve će ostati onako kako je bilo.’ Tako je pridobio mase za sebe. U temelju sna o nacionalizmu leži potreba ljudi da konačno jednom budu nacija koja neće biti lopta za igranje velikih sila. Nacija koja sama odlučuje kuda protiču njezine granice. Nacionalista Vojislav Šešelj je zastupao taj san i rekao: ‘Pođimo sad od toga da istorija ne postoji i da sad iznova određujemo pravila.’ A tu je i san o tradicionalizmu, potreba za sretnim svetom prošlosti. Naša istorija, naši kraljevi, naši carevi. Vuk Drašković reprezentira taj san. Milošević je vrlo spretno igrao sa sva tri sna da bi održao svoju vlast. Ali nije verovao ni u jedan. Milošević nije nikakav socijalista ni nacionalista ni tradicionalista. Milošević nije ništa drugo do hladni političar moći.”

Milošević samo Newtonov zakon nije prekršio

Ministar policije u prelaznoj Vladi Srbije i bivši sudija Boža Prelević izjavio je da je, kako je pisalo Vreme, problem u tome što bi Milošević pred Tribunalom u Hagu odgovarao samo za ratne zločine – jer je Tribunal samo za njih i osnovan – a ne i za druga krivična djela koja građani Srbije vjeruju da je počinio. “Jedini zakoni koje Milošević nije prekršio jesu Newtonovi”, izjavio je svojevremeno Prelević.

Vojislav Koštunica, koji je Miloševića pobijedio na predsjedničkim izborima i kojem je Milošević bio prinuđen predati vlast, za Miloševića je kazao da će o njegovoj sudbini odlučivati sudovi, ali se neće provoditi “revolucionarna pravda”. Međutim, dok su srpske snage ratovale u Bosni i Hercegovini 1995. godine, Koštunica, tada predsjednik Demokratske stranke Srbije, izjavio je: “Srbi se neće smiriti dok se ne prostru s obe strane Drine.”

Slobodan Milošević nikada nije izgubio podršku svoje supruge Mirjane Mire Marković, pa ni onda kada je bio u Hagu. “Haški tužioci su ružni zato što su nehumani i zli. S druge strane, Slobodan Milošević spada u lepe ljude. Najlepše”, izjavila je Mira.

Predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak nije dijelio njeno oduševljenje Slobom, pa je svojevremeno izrekao jednu nevjerovatnu rečenicu: “Kad Milošević u Hagu odsedi 500 godina zatvora, po povratku ćemo ga streljati.”

O ulozi Miloševića u ratu u Bosni i Hercegovini dosta govori izjava njegovog učenika Ivice Dačića, nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Srbije a sadašnjeg predsjednika Nardodne skupštine Republike Srbije, koji je ovih dana posebno glasan u protivljenju reviziji presude. “Slobodan Milošević je kao političar imao grešaka, ali je uradio i mnoge pozitivne stvari. Milošević je najzaslužniji za formiranje i opstanak Republike Srpske i to mora znati i rukovodstvo tog entiteta, koje se vrlo negativno i uvredljivo odnosilo prema njemu?! Pa nije Vojislav Koštunica stvarao i pomagao Republiku Srpsku! U Republici Srpskoj daju ordenje i odlikovanja Koštunici i Borisu Tadiću, kao da su oni s puškama na ramenim ratovali po bosanskim brdima!”, izjavio je Dačić svojevremeno za RTS.

Tomislav Nikolić, dugo jedan od vodećih opozicionara, potom participant u vlasti Slobodana Miloševića, bivši predsjednik Srbije, inače ima pozamašnu listu izvala, a među njima su i one vezane za Miloševića.

Toma Grobar nagovarao Slobu da se ubije

Prvo je Slobodana Miloševića optuživao za rat: “(…) Ja sam pošao u rat jer je on (Milošević, op.a.) pozvao u rat.” (Narodna skupština Srbije, 1994) Ili možda i nije bilo tako: “Mi smo socijaliste naučili patriotizmu. Za nama su pošli u ovaj rat!” (Narodna skupština Srbije, 1995) No, ostat će upamćen njegov prijateljski savjet Miloševiću: “Ja lično već dve godine pokušavam da nagovorim Miloševića da se ubije.” (Miting SRS-a u Beogradu, 21. septembar 1995)

Bez previše takta, ali jasno i iskreno, Danica Drašković, aktivistkinja, supruga lidera Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića, rekla je jednom prilikom ono što većina u Srbiji ne želi čuti. “Išli smo u Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu, pa najzad na Kosovo. I šta smo uradili? Poraženi svuda, isterani smo iz Slovenije, Hrvatske, iz Bosne i, naravno, s Kosova. Ostavili smo krvave zločinačke tragove za sobom koji se sada otkrivaju po Haškom tribunalu na suđenjima našim političkim i vojnim komandantima. Već dvanaest godina razvlačimo poraze, ne priznajemo da smo krivi, da smo zločinci, agresori, da smo u tuđe zemlje slali vojsku i kriminalce, ubijali, pljačkali, palili, rušili, silovali”, napisala je svojedobno Danica Drašković u autorskom tekstu u NIN-u. Danica Drašković je na političku scenu stupila prije svoga supruga Vuka Draškovića, a ostala je zapažena u davnim prosvjedima protiv vojvođanskih autonomaša i protesta ispred Ambasade Albanije. Mediji su pisali i o događaju kada je na ravnogorskom pikniku kišobranom krenula tući specijalce.

Još je 1996. godine javno poručivala kako Miloševići nisu zaslužili ništa drugo nego da ih narod razapne, a u vrijeme najžešće nacionalne euforije rekla je: “Ovo je strašno, ta laž koju pričaju Dobrica Ćosić i Slobodan Milošević kako mi ne ratujemo u Bosni, a znamo da je Srebrenicu osvojila jugoslovenska vojska koja je krenula iz Bajine Bašte. Mi to znamo jer imamo tamo ljude koji su to videli – 280 tenkova je bilo, a vatrom su zasipana sva okolna muslimanska sela dok ih nisu pretvorili u krvavu kašu.” Potom je ustvrdila i kako je njen suprug, kontroverzni Vuk Drašković, kum Vojislava Šešelja, poznat po romanu Nož i po, uoči rata, otvorenoj četničkoj ideologiji, u svojoj Hercegovini branio muslimane koji su tamo “žrtva etničkog čišćenja”, a ne Srbe koji su se u Hercegovini osramotili. Jednom prilikom u intervjuu za Borbu rekla je i ovo: “Žao mi je što nisam imala priliku da pljunem Arkanu u lice kada je paradirao Terazijama žedan krvi srpske omladine.” Taj dio intervjua urednici Borbe odbili su objaviti. U to vrijeme, opet 1993. godine, zajedno je sa suprugom bila je uhapšena, premlaćivana i držana mjesec i po u zatvoru. Zbog atentata na njenog supruga (u jednom od atntata poginuo je njen brat), vodila je i osobni rat protiv srbijanskih tajnih službi.

Sličnog je stava i Nenad Čanak, koji podsjeća da je politika Miloševićevog režima završila svoj bilans s četiri izgubljena rata, četiri miliona raseljenih, više od 130.000 ubijenih i jednim međunarodno presuđenim zločinom genocida.

Među onima koji su podsticali rat i zločine bio je i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije (umro 2020.), koji je svojevremeno izjavio da nije mogao svjedočiti u Hagu na poziv Slobodana Miloševića zbog stava nadležnih u Srpskoj pravoslavnoj crkvi da to ne bi bilo dobro za njega kao mitropolita, iako mu je, kako je rekao, srce suprotno govorilo.

Amfilohije, “ma pusti ga, đubre”

“Svjedočim danas da sam trebao i morao da kažem u Hagu da oni koji su trebali da budu suđeni, i koji će biti suđeni pred Božijim sudom i sudom istorije i pravde, oni su Miloševiću sudili, a sebi presudili”, rekao je mitropolit Amfilohije. Međutim, Milošević nije baš pozitivno govorio o njemu. U jednom transkriptu sa sjednice za Amfilohija je rekao: “Ma, pusti ga, đubre!”

Srpska pravoslavna crkva tokom velikosrpske agresije imala je vrlo kontroverznu ulogu. Iako je u početku rata bilo poziva na pomirenje i prestanak sukoba, kako je rat odmicao, SPC izdaje niz priopćenja kojima ohrabruje da se rat nastavi, a da se ono što je u ratu osvojeno održi. Mnogi predstavnici SPC-a podržavali su javno srpske vojne i paravojne formacije. Čak je i patrijarh Pavle blagosiljao Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Željka Ražnatovića Arkana. Kao glasnogovornike nacionalizma unutar Crkve, kritičari navode Amfilohija Radovića, Artemija Radosavljevića, Atanasija Jevtića i Irineja Bulovića. Suočen s nacionalizmom svojih episkopa, srpski patrijarh Pavle pozivao je na poštovanje ljudskih vrijednosti poznatim riječima: “Budimo ljudi, iako smo Srbi.”

Aktuelni predsjendik Srbije i ponovni kandidat za predsjednika Aleksandar Vučić mišljenja je da je Slobodan Milošević napravio dvije neoprostive greške, koje se tiču uvođenja zemlje u vojni sukob i ubistava s političkom pozadinom.

“Narod se ne sme tome izlagati, ne sme se ulaziti u sukobe bez cilja i strategije jer izađeš poražen. A drugo, ne mogu njega direktno da okrivim, niti da se mešam u odluke suda, ali mislim da je uvek loše kad imate ubistva s političkom pozadinom”, rekao je Vučić i dodao da je Milošević bio ozbiljan državnik i da su mu namere “da sačuva srpski narod” bile bolje od rezultata, koji je bio loš: “Gleda se samo semafor i konačan rezultat, a Srbija je izgubila s 0:3.”

Ne treba zaboraviti da je Vučić devedesetih bio poštovalac Miloševićeve politike, ali, tvrdi da je pogriješio: “Osetio sam da moram da kažem da sam teško pogrešio. To što sam želeo da ponovo pokrenem Srbiju nateralo me je da priznam greške.” Vučić je za italijansku Republiku rekao da mu je bilo bolno to što je u prošlosti bio uz Slobodana Miloševića, pa potom priznao da je pogrešio jer je želio okrenuti novi list zarad evropske Srbije. Vjerovatno će uskoro opet priznati da je pogriješio što je priznao da je pogriješio zarad ruske Srbije.

(Tekst je u nešto drukčijem obliku prvi put objavljen u Stavu 2017. godine)