Čuvanje glasa h odlika je bosanskog jezika

Upotreba glasa h jedna je od specifičnosti bosanskog jezika. Dok se u srpskom i hrvatskom jeziku ovaj glas najčešće gubio, u bosanskom se dobro čuvao. Neki srpski govori čak nemaju glasa h, u hrvatskim je govorima uglavnom prisutan, dok se u bošnjačkim govorima javlja ponekad i ondje gdje mu po etimologiji nije mjesto.

Sudbina glasa h u razvoju norme na štokavskom području bila je veoma zanimljiva. Vuk Karadžić ga je u početku svog rada bio izostavio iz srpske azbuke jer je smatrao da ga Srbi ne upotrebljavaju, ali se kasnije uvjerio da taj glas postoji u Boki i Zeti te da se “proteže” do Metohije i Kosova. To njegovo saznanje utjecalo je na sudbinu glasa h u ranijoj jezičkoj normi. On ga je uveo tek u svojim poslovicama 1836. godine i od tada taj glas predstavlja problem u pitanjima jezičke norme na štokavskom području.

Pošto je odlika bosanskog jezika čuvanje glasa h, pa ponekad i njegov izgovor i ondje gdje mu po etimologiji nije mjesto, neke riječi s takvim sekundarnim h postale su sasvim obične u bosanskom standardnom jeziku. Takve su: hastal, horma, hrđa, hrđati, hrvač, hrvanje, hrvati se, hrzanje, hrzati, lahak, mehak, mehkoća, sahat i sahat-kula, sevdah, zahrđalost…

Neke od takvih riječi, iako su prihvaćene bosanskom jezičkom normom, pa čak i ranijom normom srpskohrvatskog jezika, vrlo često služe kao povodi za negativan stav prema normi bosanskog jezika. Tako se vrlo često kao “velika mahana” bosanske jezičke norme zastupljene u Pravopisu bosanskoga jezika navode riječi lahko i mehko, u kojima glas h nije etimološki. Treba, međutim, znati da su te riječi s neetimološkim h i ranije upotrebljavane u bosanskohercegovačkoj literaturi, čak od 17. stoljeća, pa i onoj čiji autori nisu bošnjački pisci. Za to postoji niz potvrda.

OTKUDA RIJEČ “HLOPTA” U OVOJ PRIČI

Svijest o tome da je čuvanje glasa h odlika bosanskog jezika i nepoznavanje etimologije riječi dovodi neke govornike do toga da upotrebljavaju i riječ hlopta, što se ne preporučuje u bosanskom jeziku.

Riječ hlopta vrlo često služi kao povod onima koji žele ismijavati normu bosanskog standardnog jezika. Neki to rade iz neznanja, vjerujući da je tako napisano u Pravopisu bosanskog jezika ili drugoj normativnoj literaturi, drugi, pak, rade to smišljeno kako bi omalovažavali normu bosanskog jezika ili i sam bosanski jezik. Ovo je dio priče o riječi hlopta, riječi koja se kao mahana, kao “rugalica” pripisuju bosanskom jeziku. Tekst o ovoj pojavi objavljen je i u članku Ko se igra hloptom još u Lingvazinu 2013. godine, ali je očito da je “mlogoznanim ljubiteljima” bosanskog jezika dovoljno samo ono što oni znaju.

Riječ hlopta zabilježio je Alija Isaković u svom Rječniku karakteristične leksike u bosanskom jeziku. Isaković ima potvrde za riječ hlopta iz dva izvora. Jedan je iz knjige Miloša Okuke (Govor Rame: Uvod, fonološke i morfološke osobine, Svjetlost, Sarajevo, 1983), a drugi njegova zabilješka iz govora Tešnja.

Riječ hlopta prenio je i Dževad Jahić u Školski rječnik bosanskog jezika, s naznakom: Tešanj.

Treba, međutim, znati i to da je Okuka riječ zabilježio samo u dva naselja u Rami, od ukupno njih pedeset i osam u kojima je ispitivao govor, te da je i Isakovićevo bilježenje u Tešnju samo nečija idiolekatska značajka, a ne karakteristična pojava.

Treba imati na umu i to da Jahićev Školski rječnik bosanskog jezika ima više izvora građe. Jedan od njih jeste i Isakovićev Rječnik karakteristične leksike u bosanskom jeziku. Stoga ne treba čuditi bilježenje riječi hlopta u Jahićevu Rječniku, jer ju je on, zapravo, preuzeo od Isakovića, a to je i grafički obilježio u Rječniku i uz riječ dao naznaku da je zabilježena u Tešnju.

Isakovićevo, a kasnije i Jahićevo bilježenje oblika hlopta dovelo je do nesporazuma jer su neki, zanemarujući činjenicu da ni jedan od ovih rječnika nije normativni, uporište za opravdanje oblika hlopta počeli tražiti u tim rječnicima.

Isaković je u nekoj vrsti pogovora svom rječniku napisao da je njegov rječnik na izvjestan način “rječnik književno sumnjivih riječi”. I Jahić je, objašnjavajući metodologiju izrade Školskog rječnika, u predgovoru napisao da njegov rječnik “ipak nije normativni rječnik”.

NEUPUĆENI STVARAJU PROBLEME ONDJE GDJE IH NEMA

Nedovoljno poznavanje ovih činjenica koje se tiču rječnika i bilježenja oblika hlopta dovodi i do nerazumijevanja cijelog problema u vezi s h u riječi hlopta. Takvo nerazumijevanje proizlazi i iz tumačenja Roberta D. Greenberga u knjizi Jezik i identitet na Balkanu (Srednja Europa, Zagreb, 2005, prevela Anita Peti-Stantić).

Evo kako Greenberg piše o fonemu h u bosanskom jeziku:

“Bošnjačka dijalektalna građa u vezi s fonemom h potakla je kodifikatore novog bosanskog jezika na čuvanje i proširenje upotrebe tog fonema preko onoga što je prihvaćeno u srpsko‑hrvatskom standardu koji je prethodio bosanskom. Nove bosanske gramatike i rječnici danas dopuštaju oblike kao: (1) lahko (za lako), mehko (za meko), u kojima h ima etimološko opravdanje; (2) hudovica (za udovica), hlopta (za lopta), u kojima h nema etimološkog opravdanja; i (3) sahat (za sat), halat (za alat), havas (za glas), u kojima se h nalazi ili dodaje u riječima turskog podrijetla. Na taj se način bosanski jezik može razmetati oblicima koji se razlikuju od srpskih i hrvatskih oblika (bold R. B.), npr. lako, meko, udovica, lopta, sat. Nisu svi suvremeni priručnici dosljedni u navođenju oblika sa h.”

Autor dalje navodi da školsko izdanje Halilovićeva Pravopisnog priručnika iz 1999. godine nema oblika hlopta te zaključuje: “Možda ta nedosljednost ovisi o maternjem govoru autora svakog pojedinog djela. Halilović možda zbog toga daje prednost leksiku svog maternjeg govora Tuholja u kojem nije potvrđen oblik hlopta.”

Citirani navodi pokazuju autorovu neupućenost u pojedina pitanja koja su u vezi s bosanskim jezikom, koji čak naziva “novim” (?!). Autor kaže: “Nove bosanske gramatike i rječnici danas dopuštaju oblike kao: (1) lahko (za lako), mehko (za meko), u kojima h ima etimološko opravdanje.” Ovo nije tačno, jer h u lahak, lahko i mehak, mehko tu nisu po etimologiji. Lahak je nastalo preko praslavenskog *lagьkъ, što je daljim procesima dalo lak. Od istog korijena lag– nastalo je i lako. Mehak je od *mękъkъ, što je daljim procesima dalo mek. Od istog korijena męk– nastalo je i meko.

Drugi autorov pogrešan navod tiče se imenice lopta. Već smo u prethodnom dijelu teksta pokazali da oblik hlopta nije naveden ni u jednom izvoru za koji bismo kazali da je normativni. Već je pokazano da se takvim ne mogu smatrati Isakovićev i Jahićev Rječnik.

Još jedan podatak iz prethodno navedenog Greenbergova citata može ovdje biti zanimljiv. On se tiče, prema njegovu mišljenju, “nedosljednosti” u navođenju oblika lopta i hlopta u savremenim priručnicima za bosanski jezik. Autor kaže: “Možda ta nedosljednost ovisi o maternjem govoru autora svakog pojedinog djela. Halilović možda zbog toga daje prednost leksiku svog maternjeg govora Tuholja u kojem nije potvrđen oblik hlopta.” Zanimljivo mišljenje o normiranju!

Već smo pokazali porijeklo oblika hlopta u Jahićevu Rječniku. Riječ nedosljednost, koja je navedena u prethodnom citatu, nema nikakva opravdanja u kontekstu u kojemu se našla.

Iznenađuje još i upotreba oblika havas (za glas), koji navodi Greenberg u dijelu koji smo citirali. Taj je oblik eventualno mogao zabilježiti samo u nekoj dijalektološkoj studiji, mada i u to sumnjamo, ali takvog oblika sa značenjem glas nema u Pravopisu, niti u Gramatici, niti u bilo kojemu rječniku na koji se u svojoj knjizi poziva Greenberg. On je mogao vidjeti oblik havas u Isakovićevu i Jahićevu Rječniku, ali ona tamo ne znači glas, već: inteligencija, viši krugovi, naučni krugovi.

I riječ halat potvrđena je u Isakovićevu i Jahićevu Rječniku, ali ne i u drugim za koje bismo mogli kazati da su normativni.

KO SE RAZMEĆE GLASOM “H” – ŠTA O TOME KAŽU PRAVOPISI

Glas h jeste zastupljeniji u bosanskom jeziku nego u srpskom i hrvatskom, ali da je prisutan i u srpskom i hrvatskom standardnom jeziku, pa nekada i ondje gdje ga nema u bosanskom, pokazuje sljedeća usporedba nekih riječi koje su zabilježene u rječnicima važećih pravopisa (Halilović: Pravopis bosanskoga jezika, Babić – Moguš – Finka: Hrvatski pravopis i Pešikan – Jerković – Pižurica: Pravopis srpskoga jezika).

Pogrešnu sliku o “razmetanju” bosanskog jezika upotrebom glasa h mogu upotpuniti i ovi podaci o riječima koje su s glasom h bile normirane u Pravopisu srpskohrvatskog književnog jezika Aleksandra Belića iz 1950. i Pravopisu hrvatskoga ili srpskoga jezika Dragutina Boranića iz 1951. godine, koji su bili u upotrebi do izlaska Pravopisa srpskohrvatskoga / hrvatskosrpskoga književnog jezika 1960. godine.

U Boranićevu Pravopisu, koji je bio pravopisna norma u Hrvatskoj, zabilježeni su ovi oblici s h: aždaha i aždaja, buha, buzdohan i buzdovan, duhan i duvan, gluh, havan, hendek i jendek, kihati, kihavica, mahrama, običnije marama, mehlem, običnije melem, muha, pastuh, proha i proja, promaha i promaja, stahor, suh, uho i uvo.

U Belićevu Pravopisu, koji je bio pravopisna norma u Srbiji, zabilježeni su ovi oblici: buzdovan = buzdohan, buva = buha, gluv = gluh, duvan = duhan, kijati = kihati, kijavica = kihavica, mahrama (marama), melem (mehlem), muha = muva, pastuv = pastuh, promaja = promaha, proha = proja, stahor, suh = suv, truhnuti, truhlež, uho = uvo, havan (avan), hendek = jendek.

Kao što se iz prethodnih primjera može zaključiti, upotreba glasa h nije strana savremenim pravopisima hrvatskog i srpskog jezika, kao što nije bila strana ni pravopisima kojima je regulirana pravopisna norma u Srbiji i Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata. Kritiziranje, pa i ismijavanje bosanske pravopisne norme od “mlogoznanih” forumskih, analitičarskih i kolumnističkih stručnjaka zbog “pretjerane” upotrebe fonema h samo je odraz težnje da se omalovažavaju govornici bosanskog jezika, ali i nepoznavanja onoga o čemu se pokušava pisati ili govoriti.