Adania Shibli je autorica romana Sporedan detalj (“Stavova” nagrada “25. novembar” za knjigu godine)

Osjećanja. Ne uspijevam dokučiti šta to osjećam od izbijanja posljednjih stravičnih okrutnosti nad ljudima u Palestini/Izraelu. Očaj je paralizirao moju dušu. Ili je više riječ o nekakvoj praznini. Riječi su iščezle, napustile su me. Ne mogu više ni sa kim da razgovaram, ne javljam se na telefon niti izlazim iz stana osim da se pobrinem za dijete ili posao. Ne uspijevam do kraja pročitati vijesti niti stavove. Počinjem da čitam, možda na nekoliko sekundi, a onda mi pogled odluta. Ništa ne činim nekoliko dana, čudeći se kako ljudi mogu pronaći riječi i izraziti se, a ja ne mogu ništa od toga. Osjećam se sputano, gore od bilo koga drugog ko govori, piše te vrlo jasno i tečno izgovara riječi. Opet se vraćam i pokušavam čitati, krećući se između vijesti na arapskom, engleskom, hebrejskom, te, nanovo, bivam zadivljena svačijim lingvističkim majstorstvom i vlastitim neuspjehom, potom prestajem čitati.

Jedina vijest koju uspijevam pročitati do kraja je ona koju je objavila izraelska novinska kuća Ynet, a datira od 4. oktobra 2023. godine. U njoj se govori o zmiji koja je pokušala progutati cijeloga ježa. Članak opisuje kako zmiju, očaj za hranom i opstankom, dovodi do fatalne pogreške da pojede ježa. Jež, međutim, izbacuje svoje iglice u pokušaju da uzvrati na napad, te pokušava pobjeći, ali se pritom zaglavi u zmijinim ustima. Zmija umire i jež umire.

Počinjem se pitati da li je ovo životinjsko proročanstvo i neka vrsta upozorenje nama ljudima. Onda se pitam čije su uloge igrali zmija i jež? Izraelce i Palestince? Privilegovane i neprivilegovane? Naše stvarnosti i naše nade? Života i smrti? Jezika i jastva? Iznova i neprestano svaljujem na mrtvu zmiju i mrtvog ježa vlastiti očaj i čamotinju.

Onda mi iznenada jave o članku u tazu, u kojem se izražava užasnutost zbog mog posljednjeg romana Sporedan detalj, koji je dobio nagradu Litprom na ceremoniji Sajma knjiga u Frankfurtu. Imala sam osjećaj da taj članak cinično pokušava skrenuti pažnju sa pravog bola, bola onih drugih koji mi sami ne možemo doživjeti, ili ga uopće dokučiti. Osim toga, nisam osjećala nešto više, praznina je bila jača, mučnija i sve više me obuzimala.

Nekoliko dana kasnije, dobijem obavijest o odluci otkazivanja ceremonije, kao i svi događaji vezani za mene, i sve to mi biva predočeno u jednom prilično kratkom e-mailu. Ovo još uvijek ne izaziva u meni mnogo osjećaja. Samo mi pada na pamet kako se, na osnovu neistina, stvari mogu mijenjati, kako se na njih može utjecati u stvarnosti, takvom brzinom i lahkoćom; to su neistine ili izmišljene činjenice koje su kreirali pripadnici štampe i kulturnih institucija u Njemačkoj. Kao neko ko pronalazi slamku spasa u bijegu od stvarnog i lutanjima kroz imaginaciju, ne bih mogla osuditi takvu praksu, odnosno neku vrstu oslanjanja na “neistine”. Samo želim da se to označi kao fikcija, a ne da se prenosi kao istina i činjenice.

Neke od ovih neistina iznosi novinar taza, koji tvrdi da moj roman propagira nasilje nad Izraelcima i da sam “predani aktivista BDS-a”[1]; zatim to čini sam Litprom navodeći da je odluka o otkazivanju događaja donijeta zajedno. “Neistine” ili fikcije književnosti nikada ne uspijevaju imati takve efekte u stvarnosti, možda je tako i bolje.

Relevantnost književnosti ne ogleda se u podsticanju promjena, već u intimnosti, promišljanju, vraćanje drugih ka nama samima; ili čak mjesto u kojem razmišljamo kako se odnositi prema sebi i drugima, u životu i bolima; ona nam daje upute kako živjeti bolje. Ili, kazano riječima mog prijatelja pisca Rafaela Cardosoa, koji je jedne prilike citirao brazilskog slikara: “učiniti nepoznato boljim”.

Isti taj kritičar iz taza, ako ga možemo nazvati “književnim kritičarem”, također je kazao nešto što se može smatrati poluprofinjenim, i nagnao me da dalje razmislim o tome. On tvrdi da su neki od likova u romanu, izraelski silovatelji i ubice, bezimeni i bezlični. Ovo je poluprofinjeno jer on tu opasku koristi kako bi naglasio svoje ideološke stavove, zanemarujući preostale likove, koji su također, uključujući i one palestinske, bezlični, bezimeni likovi. On to vjerovatno ne primjećuje kod palestinskih likova jer ih uvijek vidi i posmatra na takav način, kao bezlične i bezimene. I to je upravo ono što je meni, koja pišem, omogućilo novo razumijevanje zašto se ovi bezimeni, bezlični likovi uvijek pojavljuju u većini mojih tekstova, a ne samo u mom posljednjem romanu.

Shvatila sam da je književni senzibilitet s kojim sam bliska protkan ovom bezličnošću i bezimenošću s kojom se suočavam cijeli svoj život u Palestini/Izraelu, i drugdje, u odnosu na Arape općenito, a ne samo Palestince, kao i na druge podređene ili subalterne, shodno kako ih oni nadređeni i dominantni predstave u stvarnosti. Odjednom sam shvatila zašto osjećam bliskost samo s bezličnim, bezimenim likovima tokom svih ovih godina pisanja. To je zadivljujuća odsutnost. Koje to mjesto u književnosti mogu pronaći bezimeni, “nikogovići” i koju to vrstu književne forme mogu nadahnuti?

Mislim da se još jedan njemački kritičar zapitkivao o završetku mog romana, te kakvu perspektivu ima roman s takvim krajem. To je bitno pitanje, koje nas također upućuje na drugu vrstu bezimenih likova: duhove. Mogu li svi ovi bezimeni, bezizražajni likovi biti išta osim književnih duhova?

Ovog novinara taza, pak, mogu uvjeriti jednu stvar, da, ako mi jednog dana bude inspiracija za neki lik u mom tekstu, on će također biti samo bezličan, bezimeni lik.

U međuvremenu, Litprom nastavlja s izjavom da traže novu postavku i vrijeme za održavanje ceremonije. Kada su me obavijestili o otkazivanju, odgovorila sam da nisam siguran da ću se pridržavati tog plana, ali da ćemo razmisliti o svemu kasnije. Mislim da ako Litprom ipak želi dodijeliti nagradu mom romanu, možda bi pošta mogla biti dobra opcija. Mogu ga poslati poštom, i to preporučenom, pa mogu održati malu ceremoniju sa starim poštarom koji mi inače na vrata donosi sve velike pakete i preporučenu poštu. U svakom slučaju, ponekad mu ponudim kolač ako ostane neki komad. Osjećala bih se još više dirnutom takvom ceremonijom, nekim oblikom intimnosti koji se ogleda u samom činu pisanju.

Već duže vrijeme razmišljam da više ne budem dijelom ovakvih javnih događaja. Počela sam doživljavati javne događaje kao krajnji vid iscrpljenosti zbog brojnih razgovora o procesu pisanja koji sam po sebi iziskuje tišinu.

Međutim, odavanje priznanja knjizi uz poštovanje intimnosti procesa pisanja već se ukazalo kada se proširila vijest o otkazivanju ceremonije dodjele nagrada. Ogromna podrška koja je neprestano stizala od toliko čitalaca iz cijelog svijeta, od pisaca, prevodilaca, izdavača, čak i književnih agenata, pa Nagrada “25. novembar” za knjigu godine u Bosni i Hercegovini. Sve je to nekako dalo i meni da shvatim da je književnost slamka spasa za toliko mnogo nas.

Dan ili tako nešto nakon što sam dobila obavijest o otkazivanju primila sam e-mail od jednog od mojih urednika koji je citirao ono što je Frankfurtski sajam knjiga paralelno javno objavio, a to je da oni žele napraviti više prostora izraelskim i jevrejskim piscima. Načelno, više sam nego spremna ustupiti svoje mjesto, u ovom slučaju ne samo na Frankfurtskom sajmu knjiga nego svakome kome je ono hitno potrebno. Velikodušnost; pomaknuti se kako bi se nekome obezbjedilo neko mjesto ili utočište je ono što sam, vjerovatno kao i mnogi drugi, naučila iz književnosti. Književnost je za mene bila etički temelj od djetinjstva. Na arapskom riječ za književnost i etiku je jedna te ista, edeb. Izjava Frankfurtskog sajma knjiga, međutim, odražava nešto drugo. Ona pokazuje isključivu logiku specifičnih političkih vizija koje sugeriraju: “da bi se ovo desilo, ono drugo ne može”, ili “ovaj čovjek je vredniji od onog”. Svjedoci smo ove logike u nacionalnim ideologijama u usponu, u vladinim diskursima, kako u Njemačkoj, tako i drugdje.

Ustvari, nekoliko dana nakon što su mi predočili vijest o otkazivanju svih događaja na Sajmu knjiga, a ne samo dodjele nagrada, Litprom mi je na isti nedostojanstven način pisao da bi oni mogli negdje drugo održati jedan od planiranih događaja, čega su se najvjerovatnije prisjetili nakon pritiska zgrožene javnosti, a ne zbog mene kao književnice.

Pokušala sam odgovoriti zanemarujući poniženje koje su mi nanijeli, objašnjavajući kako ja nisam ničija marioneta i kako niko ne bi trebao da bude, a pogotovo nisam njihova marioneta; otkazivanje mojih događaja, zatim otkazivanje jednog od otkazivanja, kao da smo djeca koja uzimaju tratinčicu i čupaju joj latice pitajući se “voli me / ne voli me”. Napisala sam da možda Litprom u svom dugogodišnjem radu nije dobro shvatio književnice s globalnog juga, kojima dodjeljuju nagradu. One sigurno nisu nekakve lutke kojima bi se igrao povlašteni muški evropski predsjednik globalnog sjevera, pritom ja ovdje ne govorim o konkretnoj osobi, niti o spolu, niti o etničkoj pripadnosti, već o mentalitetu. Žene koje pišu, i žene općenito s globalnog juga, mogu biti, ako preformulišemo pjesnika Aiméa Césairea, tigrice koje urlaju kada je riječ o onome što su brižno čuvale tokom svog života. Tako su i stigle tamo gdje jesu, uprkos svim izgledima i poteškoćama koje doživljavaju, i stoga se ne obaziru na slatke male rasističke prepreke koje im na putu postavljaju takvi mentaliteti i ponašanja “globalnog sjevera”.

Ali onda su neki, braneći roman, isticali da se on referira na stvarnu priču o mladoj beduinki koju su seksualno napali i ubili izraelski vojnici u pustinji Nakab 1949. godine. Ja se lično suzdržavam od takvih referenci, te povezivanja književnosti i stvarnosti. Pitati da li je priča stvarna ili izmišljena u romanu jednako je relevantno kao i pitanje jesu li stol ili stolica u romanu stvarni ili izmišljeni. Izmišljeni roman je izmišljeni roman, kao i njegove brige. Ovdje možda mogu ukazati na književna pitanja koja su dovela do svih formativnih elemenata Sporednog detalja, uključujući i narativ u njegovom središtu.

U Palestini/Izraelu odrastate shvatajući da je jezik nešto više od pukog sredstva koje se može instrumentalizirati za pričanje ili komunikaciju. On se može napasti, može se slomiti, može se zloupotrebiti. Pitanje je kako vjerovati jeziku kada ti i on zadaje bol, kada te napušta i moraš se suočiti s okrutnošću sam, bez riječi? To me je natjeralo da tragam za narativnim oblicima koje takav jezik može dopustiti i beskrajnim mogućnostima koje može sakriti između svojih slojeva, i može proizaći iz ljubavi koju gajiš prema njemu, i ljubavi koju on još uvijek ima prema tebi. U stvarnosti, jezik je često istaknut jednim temeljnim oblikom, to je razumljiv i jasan racionalni narativ.

Ali šta ako vam nedostaje sva sposobnost da to ostvarite; kakav će se onda jezik u tom slučaju pojaviti? Kako nastaviti pisati s odsutnim jezikom i jezikom punim ožiljaka? Sva ova pitanja su me proganjala prije nego što sam počela pisati roman sa svim njegovim elementima; s jedne strane prateći narativne forme jezika koju možemo prihvatiti, a s druge one narativne forme koje omalovažavamo jer teško da ih možemo dosegnuti, a možda ih uopće i ne želimo dokučiti. Ako želimo da koristimo jezik forenzičkih istraga, mogu reći, Sporedan detalj je jednim dijelom istraživao književnu formu slijedeći otiske jezika kojem možemo pristupiti, a u drugom dijelu prateći stope jezika koji ne možemo dosegnuti. Sada, nakon što sam završila pisanje, mogu bolje razumjeti ova pitanja koja su me dovela do književne forme i sadržaja ovog romana, uključujući narativnu strukturu i stil, koji su oblikovani specifičnim jezičkim iskustvom.

Ukratko, povezivanje sa stvarnim događajima nije sila koja stoji iza mog književnog pisanja općenito, a posebno ne u romanu Sporedni detalj.

Šta jezik može dokučiti u ovim danima, pitam se sa zebnjom. Strah.

Odmalena sam prezirala strah, dok sam svjedočila kako se ljudi oko mene ponašaju u skladu s tim osjećajem. Stoga sam počela raditi vježbe protiv straha. Tada sam se također zapitala šta je moj najveći strah? Zaključila sam da je to mjesto u našoj porodičnoj kući, gdje je moja djetinja mašta odredila za čudovište koje tamo živi kada padne mrak. Upravo zbog ove vježbe, molila sam roditelje da me jedne večeri ostave samu kod kuće. Bili su dovoljno ludi da me poslušaju, ili sam možda bila dovoljno uporna da ih uvjerim u to. Pored tog mjesta nalazio se prekidač za svjetlo. Ugasila sam sva svjetla u našoj velikoj kući i krenula do tog mjesta u mraku, znajući, što mu se više približavam, čudovište biva bliže meni, ali i prekidač za svjetlo. Sjećam se do danas posljednjeg pokreta svoje ruke, kada me čudovište trebalo zgrabiti, tik prije nego je ruka dodirnula prekidač. Ipak me čudovište nije ščepalo, bilo je dovoljno ljubazno da mi dozvoli da upalim svjetlo, a da ono nestane. Ovo ostaje kao podsjetnik kako da prevaziđem svoje strahove, uključujući strah od pisanja, strah od jezika. Ali dvije stvari ostaju otporne ovom metodu. Dva straha, jedan se tiče svijeta, drugi pisanja.

Bojim se da nikada nećemo doći do tačke da pogledamo okolo i kažemo da je danas bolje nego jučer.

Drugi strah je gubitak jezika; da bih se jednog dana mogla probuditi i da neću imati jezik. Proteklih nekoliko mjeseci podsjetilo me na ovaj strah.

Oba ova straha me proganjaju i u prizorima smrti nekoliko pisaca koji su mi otkrivali život. Muhammad Younis, Gilles Deleuze, Gherasim Luca, Primo Levi, Sylvia Plath. Svi su izvršili samoubistvo. Nekako osjećam da njihova djela potvrđuju da moja dva straha nisu plod vlastite mašte, već da ukazuju na granice stvarnosti; granice jezika.

[1] Boycott, Divestment and Sanctions (Bojkot, oduzimanje i sankcije) je pokret predvođen Palestincima koji se zalaže za slobodu, pravdu i jednakost te potiče bojkot i ekonomske sankcije proizvoda onih kompanija koje podržavaju izraelsku okupaciju Palestine. (M.S.)