Godine 1911. Francis Sangorski završio je rad na uvezu na kojem je radio dvije godine u svojoj radionici u Holbornu. Dimenzija 40 x 35 cm, knjiga je optočena sa 1.050 dragulja uključujući posebno rezane rubine, topaze i smaragde. Oko devet kvadratnih metara zlatnog lista i oko 5.000 komada kože utrošeno je u njegovu izradu.

Sangorski se mučio oko svakog detalja, u jednom trenutku posudio je ljudsku lobanju kako bi je mogao preciznije dočarati u svojoj umjetničkoj viziji. Čak je podmitio čuvara u Londonskom zoološkom vrtu da nahrani zmiju živim štakorom kako bi mogao snimiti jezivu sliku iz prve ruke.

Daily Mirror smatra da je njegov rad "najznačajniji primjerak uveza ikada proizveden". Drugi su je jednostavno opisali kao "Čudesnu knjigu".

Knjigovezac Sangorski i njegov poslovni partner George Sutcliffe već su bili visoko cijenjeni zbog svojih uveza ukrašenih draguljima.

“Pravi uvezi ukrašeni draguljima bili su poput Fabergeovih jaja”, objašnjava Rob Shepherd, generalni direktor današnje kompanije Shepherds, Sangorski & Sutcliffe –  koju su dvojica knjigovezaca osnovala u Edvardijanskom dobu.

"Bili su na nivou koji bi danas bilo veoma teško ponoviti jer je tokom godina dolazilo do gubitka vještina. Zanatlije u to vrijeme bili su vrlo vješti. Bili su izuzetno talentirani."

Par se upoznao 1897. godine na večernjim časovima, gdje su ih podučavali najbolji majstori. Sangorski je 1907. godine upoznao Johna Stonehousea, upravnika Sotheranove knjižare, koja je osnovana 1761. godine i posluje i danas. Sangorski mu je ispričao svoje snove o knjizi čije porijeklo seže u 12. stoljeće.

Sangorski je i ranije uvezao neke verzije Rubaija, poznatog djela Omara Hajjama, ali je ovo put želio stvoriti djelo s tri pauna koje će okružiti ukrasom od dragulja "kakav do sada nije viđen".

Nakon dugog uvjeravanja, Stonehouse je pristao da ga naruči. Odlučio je da ne kaže svom šefu Henryju Cesilu, bojeći se da će se usprotiviti projektu.

Stonehouse je odredio set smjernica.

"Uradi to i uradi to dobro; nema ograničenja. Stavi šta voliš u povez, naplati šta hoćeš - što je viša cijena, to ću ja biti zadovoljniji - pod uslovom da se razumiješ u ono što radiš, a ono što naplaćujš bit će opravdano rezultatom, a knjiga kada bude gotova bit će najveći moderni uvez na svijetu”.

"To su jedine upute: Najupečatljiviji uvez ikada dizajniran."

Knjiga se sastojala od šest različitih panela: prednje i zadnje korice, unutrašnje strane dvije ploče - poznate kao duple - i dva krajnja lista ukrašena paunovima, biljkama, lobanjama i perzijskim uzorcima koji simboliziraju život i smrt.

Za obje ploče, stotine komada obojene kozije kože trebalo je pripremiti i izrezati, brojni dragulji morali su biti postavljeni svaki unutar svoje individualne kopče, a sedmice su potrošene na primjenu složenih zlatnih alata na svim površinama.

“To je bio najneobičniji posao”, kazao je Shepherd.

Stonehouse je bio impresioniran na sličan način, opisujući ga kao "najbolji i najistaknutiji primjerak uveza ikada dizajniran ili proizveden u bilo kojem periodu ili u bilo kojoj zemlji".

S obzirom na to da je Henry Cecil do tada već bio svjestan ove nevjerovatne kreacije i izuzetnih napora koji su stajali iza nje, Sotheran je stavio knjigu na prodaju za 1.000 funti - što je ekvivalent od 120.000 funti danas.

"Bila je tri puta skuplja od bilo čega drugog u Sotheranovim prodavnicama. Mislim da je naprosto bila preskupa za tržište Velike Britanije", kazao je izvršni direktor knjižare, Chris Saunders.

I nije samo cijena bila problem. Neki su bili daleko od toga da ih je zapanjio edvardijanski sjaj.

"Mislim da je Omar, vjerovatno, bio razlog. Staromodna aristokratija vjerovatno je bila prilično posramljena zbog tog odabira", kaže Benjamin Maggs, prodavac knjiga iz historijske londonske knjižare Maggs Bros Ltd.

Savremenik istog mišljenja bio je i bibliotekar kralja Edvarda VII u zamku Vindzor ser Džon Forteskju. Bio je među prvima kojima je ponuđena prilika da kupi “Omara”, ali je odbio, kasnije ga je opisao kao "možda najeminentniji neuspjeh koji je ikada imao", djelo koje je smatrao "apsolutno neprikladnim, neefikasnim i beznačajnim".

Njujorški trgovac po imenu Gabriel Wells - bivši Weis - bio je u Londonu u ljeto 1911. godine i bio je impresioniran. Ponudio je 800 funti za knjigu.

Sotheran's je to odbio. Rekli su mu da ga može dobiti za 900 funti. Wells je odbio i ubrzo se vratio u Sjedinjene Američke Države.

Zbog nedostatka interesa u Britaniji, odlučeno je da “Omar” treba da ide u Ameriku, koja je imala unosnije tržište knjiga.

Ali kada je stigao, došlo je do svađe oko nadležnosti s američkim carinskim službenicima i Sotheran's je odbio platiti carinu, umjesto toga naredivši “Velikom Omaru” da se vrati u London.

Kako su mjeseci prolazili, kupac se i dalje nije mogao naći.

"Činilo se da je smrt pratila knjigu", napisao je Stonehouse kasnije.

"Stonehouse je morao prodati ‘Velikog Omara’ kako bi umirio vlasnika Cecila s kojim se nije konsultovao oko naručivanja knjige, pa ju je u očaju ponudio Gabrielu Wellsu za 900 funti, a zatim za 650 funti", kaže Saunders.

Wells je nije htio kupiti.

"Cecil je u naletu ljutnje zahtijevao da se proda što je prije moguće putem aukcije."

I tako je 29. marta 1912. godine knjiga otišla pod čekić bez rezervne cijene u aukcijskoj kući Sotheby's. Londonski agent Gabriela Wellsa platio je za nju 405 funti.

Omar je bio spreman za odlazak u Ameriku. Knjiga je za dlaku propustila polazak 6. aprila i umjesto toga ukrcana je na sljedeći brod - na Titanic.

"Sotheranova stvar je tako fascinantna", kaže gospodin Maggs. “Upute koje je dao tip koji ga je naručio: 'Nema granica' – kao što ni za sam Titanic nije bilo ograničenja.”

Katastrofa Titanica, u kojoj je poginulo više od 1.500 ljudi, jedan je od najpoznatijih događaja 20. stoljeća, ali se malo zna o tome šta se dogodilo s “Omarom” u vrijeme dok je bio na brodu.

Shepherd smatra da je knjigu vjerovatno čuvao bibliofil Harry Elkins Widener. Ovaj 27-godišnjak i njegovi roditelji, koji potiču iz dvije najbogatije porodice u Pensilvaniji, bili su među najistaknutijim putnicima na Titaniku.

"Dužnost u vezi s knjigom bila bi ogromna, tako da je od njega moglo biti zatraženo da je nosi ispod ruke", rekao je gospodin Maggs, koji je rekao da je Widener poznaavao Wellsa. Prometni trgovac knjigama već je govorio u štampi o svom gađenju što će možda morati platiti porez na knjigu.

Prema Donu Lynchu, zvaničnom historičaru Titanic Historical Society, u noći katastrofe Widenersi su održali večeru u brodskom a la carte restoranu u čast kapetana Titanica Edwarda Smitha. Dok su jeli, slata su upozorenja o uočavanju santi leda koji bi mogli ugroziti prolaz.

Pored Smitha i Widenersa sjedili su gospodin i gospođa John B Thayer iz Pennsylvania Railroad; još jedan bogati par iz Filadelfije gospodin i gospođa William E Carter; i major Archibald W Butt, vojni pomoćnik američkog predsjednika Williama H Tafta.

Do trenutka kada je brod udario u santu leda, zabava se već raspala. Rečeno je da je Harry Widener bio u salonu za pušenje u trenutku udara.

Kao i njegov otac, bibliofil neće preživjeti katastrofu.

Widenerova majka i njena sluškinja bile su među 713 ljudi koji su spašeni iz vode.

“Veliki Omar” nije bio jedini skupocjeni predmet izgubljen u potonuću. Ostali dijelovi uključivali su sliku Merry-Josepha Blondela La Circassienne au Bain, koja je procijenjena na više od 100.000 dolara (skoro tri miliona dolara danas), i motor iz prve leteće mašine, koji je bio isporučen u Aero klub Amerike.

Gospodin Lynch kaže da je “Omar” bio "možda najpoznatiji" od izgubljenih blaga, o čemu svjedoči njegovo spominjanje u predgovoru knjige Waltera Lorda, Noć za pamćenje, djela koje je inspiriralo filmski hit Jamesa Camerona iz 1997. godine.

Što se tiče vjerovatnog stanja knjige 110 godina nakon potonuća, gospodin Lynch, koji se pridružio ronjenjima do olupine, vjeruje da "u potpunosti zavisi od toga koliko je dobro bila spakovana i gdje je u brodu bila pohranjena".

A tamo “Omar” vjerojatno još leži, nekih dvije i po milje ispod valova.

Nije da su svi bili nezadovoljni njegovom sudbinom. Sir John, kraljev bibliotekar, izjavio bi da je dno Atlantika definitivno "najbolje mjesto za to".

Sudbina knjige bila je jedna od mnogih hiljada priča o Titaniku objavljenim u novinama širom svijeta.

“Svi su izgubili svoja ulaganja u ‘Velikog Omara’“, kaže Saunders.

Iako su Sotheranovi računi propali tokom Drugog svjetskog rata, nije jasno koliko je gubitak u vezi s Hajamovom knjigom utjecao na poslovanje. Saunders kaže da je bilo tenzija kao rezultata gubitka na knjizi.

"Sotheranov odnos sa Sangorskim & Sutcliffeom bio je narušen zbog sporova oko troškova i plaćanja", kaže Saunders.

Daljnja tragedija uslijedila je samo deset sedmica nakon potonuća Titanica.

Francis Sangorski bio je na odmoru sa suprugom i njihovo četvero djece na engleskoj južnoj obali 1. jula 1912. godine, kada je odlučio otići na kupanje u more u Selsey Bill u Sussexu.

Jaka struja oborila je s nogu knjigovesca koji nije znao plivati. Čovjek koji je bio u njegovoj blizini pokušao mu je pomoći, ali nije uspio. Sahranjen je na groblju St Marylebone.

John Stonehouse oplakivao je gubitak i čovjeka i njegove umjetnosti.

Napisao je: "Život za njega kao velikog majstora zanatliju tek je počeo."

Sangorski & Sutcliffe nastavio je poslovati kao kompanija uprkos gubitku svog suosnivača.

Godine 1924. nećak Georgea Sutcliffea, Stanley Bray, pridružio se firmi kao šegrt.

Osam godina kasnije, naišao je na originalne Sangorskijeve crteže i uzorke alata za “Omara” u sefu kompanije i odlučio je ponovo stvoriti sjajno djelo.

“Mislim da je u suštini pokušavao da impresionira svog ujaka“, kaže gospodin Shepherd, koji je pisao o kompaniji u svojoj knjizi Pepeljuga umjetnosti.

Radeći u kancelariji i kod kuće, Bray je 1930-e proveo trudeći se oko drugog “Velikog Omara” optočenog draguljima. Uvezivanje je završeno baš kada je rat zahvatio Evropu.

Odlučeno je da je knjizi potrebna zaštita od bombardiranja, pa je umotana u zaštitni materijal i smještena u sigurni trezor u ulici Fore u Londonu.

Ulica Fore bila je prva saobraćajnica u gradu koju su pogodili njemački bombarderi. Zračni napadi 1940. i 1941. godine sravnili su sa zemljom skoro sve zgrade u tom području.

Ruševine su na kraju očišćene, a sef u kojem je bio Brayov “Omar” lociran je, još netaknut i očigledno neoštećen.

Ali kada je otvoren, otkrivena je uništena crna masa, a čista vrućina vatre otopila je kožu i ugljenisala stranice.

“U suštini je djelomično bila oštećena zbog zaštite. Njeno je stradanje zapravo bilo rezultat napora da ju se sačuva. Činilo se: Što više pokušavate zaštititi ovu knjigu, to je manje sigurna", kaže gospodin Maggs.

"Kao sa Titanikom. Vi mislite: 'Koji je najsigurniji način da se ova knjiga pošalje u Ameriku - sigurno je nepotopivi brod najsigurniji način da je pošaljete?’ I tako se ova knjiga na neki način svjesno urotila protiv vas i što se više trudite, rezultat je gori."

Naravno, prostorije kompanije u ulici Poland, u londonskom Sohou, gdje je prvobitno bila knjiga, prošle su kroz rat neoštećene, uprkos tome što je zapaljiva bomba jednom pala nekoliko metara dalje.

Dok je Britanija bila pod opsadom neprijateljskih napada, Bray je prihvatao uništenje “Velikog Omara”, međutim, napominjući: "Ako je ovo sve što ću izgubiti, imam sreće."

Dvije izgubljene knjige i godine izgubljenog rada nisu umanjile Brayev entuzijazam za “Omara” i kako je zemlja slavila kraj rata 1945. godine, on je počeo raditi na trećoj.

Mnogi dragulji koji su preživjeli od njegove prethodne verzije su reciklirani.

Vođenje Sangorskog & Sutcliffea ograničilo je vrijeme koje je imao da radi na tome, pa je uvez postao više projekt za njegovo penzionisanje 1980-ih. Ali nakon otprilike 4.000 sati rada, treći Omar bio je konačno gotov.

Za gospodina Maggsa postoji nešto što je gotovo romantično u radu koji je Bray stavio u tu konačnu verziju.

“Činjenica da je Stanley Bray to ponovo napravio, dva puta – u tom trenutku on to ne radi da bi zaradio novac, to je nešto drugo: to je postalo simbol.”

Bray je Britanskoj biblioteci poklonio trećeg “Omara”. U njegovom nekrologu u decembru 1995. godine knjiga je opisana kao "spomenik dugog životnog djela".

“Omar” i pripadajući materijal trajno su ostavljeni instituciji nakon smrti Brayove udovice Irene 2004. godine. Knjiga je ostala u bibliotečkoj kolekciji, iako joj je pristup rijetko dozvoljen.

Barem za sada, izgleda da se nijedna "kletva" nije obistinila.

Sam Bray ionako nikada nije razmišljao mnogo o toj ideji, komentirajući dizajn: "Nisam ni najmanje praznovjeran, iako kažu da je paun simbola katastrofe."

“Neki ljudi kažu da je paunovo perje predznak smrti, ali Stanley Bray je doživio duboku starost“, kaže Shepherd.

Za gospodina Magsa, priča o “Velikom Omaru” uredno se uklapa s teorijama Omara Hajama, čija je mudrost inspirirala majstora da oda počast pjesniku-filozofu u zlatu, draguljima i koži.

“Na neki način je savršena; cijela priča je metapriča jer dio teksta govori: 'Naravno, kad je dobiješ, koristi je, uživaj u životu, ali znaj da će završiti, budi svjestan toga' - to je skoro kao neka vrsta kletve.”

"To vam govori ‘Veliki Omar’", kaže Maggs.

(Izvor: BBC)