Nemaju Srbi ekonomske i vojne, pa ni demografske kapacitete da podijele Bosnu i Hercegovinu i ponište bošnjački kulturno-politički subjektivitet, unište Crnu Goru i asimiliraju Crnogorce. Ali imaju diplomatske i političke alate kojima uspješno zavode zapadne emisare na Balkanu, te psihološko-propagandna sredstva kojima dovoljan dio Bošnjaka i Crnogoraca okreću protiv samih sebe. Specijaliziranim narativima uspjeli su etablirati, ojačati i u dvije susjedne države politički organizirati socijalnu grupaciju koju u bosanskohercegovačkom neslužbenom diskursu imenujemo kao FGR – fina gradska raja. Imaju je i Crnogorci.
Naziv je, naravno, ironičan, ali funkcionalan (moglo bi se reći u perspektivi i opasan jer se semantičko polje pridjeva “fini” i “gradski” pomjera i prijeti da poprimi negativne konotacije); olakšava imenovanje pojedinaca i organizacija koje, svjesno ili nesvjesno, rade protiv vlastitog kulturnog i državnog identiteta, vice versa za (veliko)srpski projekt.
Našoj je javnosti malo poznato da i Crnogorci imaju svoju FGR, suštinski ništa drugačiju od bosanske. Držimo da je “fina gradska raja” psihosocijalni fenomen koji se ne bi trebao olahko tretirati, tim više jer upravo zbog njega Bošnjaci i Crnogorci danas muku muče za očuvanje političkog subjektiviteta. Riječ je o nezanemarivom broju građana, posebno rođenih osamdesetih i devedesetih godina, organiziranih u političkim i nevladinim organizacijama koje su tas na vagi između deklariranih srpskih i prosrpskih, s jedne, i suverenističkih političkih partija s druge strane.
Zapadni emisari samo su jedna figura na šahovskoj ploči
Zapad igra svoje igre na Balkanu. Želimo li funkcionirati u svijetu kakav jeste, ne onakvom kakav bismo željeli da bude i/ili mislimo da treba biti, moramo se postaviti viteški i priznati pravo Zapadu da ima svoje interese, čak i kada su suprotstavljeni našim, što u recentnim političkim okolnostima u Crnoj Gori i u našoj zemlji, očigledno jesu. Čak su usmjereni protiv bazičnih zapadnih vrijednosti, što u nama stvara konfuziju, neizvjesnost, pa i strah. Jer, nameće nam se pitanje, opravdano pitanje, ostajemo li bez saveznika, deklarativno nosilaca kulturno-civilizacijskih vrijednosti kojima i sami želimo pripadati.
Međutim, uprkos uistinu neprincipijelnoj, nedemokratskoj, paradoksalnoj politici Zapada na Balkanu, jedno je sigurno – Zapad nikada neće uraditi ništa protiv nas što nije u skladu s vladavinom prava. Zapad hoće i promijeniti “slova na papiru” (čak i kvarno, što trenutno radi Schmidt u Bosni i Hercegovini), ali ni to mu ne bi pomoglo ako za ostvarenje svojih planova nema potreban broj “ruku” u zakonodavnim tijelima koja bi legalizirala promjene.
U tom “broju ruku” jeste ključ, koji je samo u bošnjačkim i crnogorskim rukama. Da pojednostavimo, nikada Schmidt ne bi mogao ugroziti demokratiju u Bosni i Hercegovini da je formiran jedinstven probosanski patriotski blok. U recentnim političkim okolnostima, odgovornost za političku nestabilnost u Bosni i Hercegovini, i za potencijalnu ugroženost Bošnjaka kao kulturno-političkog subjekta i države Bosne i Hercegovine isključivo je na strankama “trojke plus” i građanima koji su joj dali glasove. Nikakve političke smicalice Beograda i Zagreba, nikakva neznavena politika zapadnih diplomata na Balkanu, čak ni njihova čvrsta opredijeljenost da za svog glavnog saveznika na zapadnom Balkanu uzme Srbiju i Albaniju, a ne Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Albaniju, ne bi mogle ugroziti naše nacionalne interese da, ako ne sve, a ono dovoljno stranaka “trojke plus”, prihvati pruženu ruku najjače političke organizacije – SDA.
Identičan crnogorski i bosanskohercegovački scenarij
Ako ne identičnu, zbog drukčijeg ustavnog ustrojstva države, onda sličnu političku situaciju imamo u Crnoj Gori. Za razliku od Bosne i Hercegovine, u kojoj velikosrpski i velikohrvatski zastupnici imaju ustavna prava, u Crnoj Gori, koja je centralizirana država, nijedna anticrnogorska opcija nema ustavno pravo da blokira državu. Nemaju, čak, ni dovoljno Srba da legalno uđu u Parlament i kroz svoje političke organizacije destabiliziraju državu. Ali imaju, isto što i Bosna i Hercegovina – svoju “finu gradsku raju”, koja se kroz političke organizacije de facto stavila na raspolaganje (veliko)srpskoj politici.
Podsjetimo se, deklarirana srpska politička grupacija u Crnoj Gori, Demokratski front četničkog vojvode Andrije Mandića, ne bi imala nikakvog kapaciteta da destabilizira Crnu Goru da nije partija fine gradske raje, GP URA, Demokratska Crna Gora, Evropa sad, koje su stale uz nju, a protiv “režima”. Te partije imaju “dovoljan broj ruku” da pomognu DF-u, da skreću Crnu Goru s evroatlantskog puta, odnosno od nje izgrade obalu srpskog mora, upravo onako kako i Naša stranka, NiP i SDP svojim odlukama pomažu SNSD-u i HDZ-u da obesmišljavaju državni suverenitet Bosne i Hercegovine, a čemu svjedočimo na dnevnoj bazi.
I u jednom i u drugom slučaju možemo reći da ruke nisu čiste ni političkom Beogradu (i Zagrebu), ni Zapadu, da smo u neravnopravnoj utakmici. Ipak, ponovimo, ma koliko da su im ruke prljave, bakterijama ne bi mogle zaraziti političko tijelo obje države da u njima samima, u njihovim stožernim narodima nemaju “svoje ljude”, socijalnu grupaciju ideološki neartikuliranu, ali politički i medijski snažno organiziranu, ne na racionalnim programima drugačijim od onih koje imaju SDA i DPS nego isključivo i samo na bazičnim odrednicama onog misaonog i emocionalnog univerzuma čiji su narativi bitno određeni moralizmom, a mržnja i jed, spram stožernih bosanskih i crnogorskih partija, potreban emocionalni pogon za djelovanje.
Nikakav politički program opozicije SDA-u i DPS-u nije na snazi, protiv SDA i DPS-a su Bošnjaci i Crnogorci koji mrze. Razloga za negativne emocije i SDA i DPS u prošlosti jesu dali. Vjerujem da je svako ko danas stoji uz politike navedenih partija zasigurno makar jednom u životu imao negativno iskustvo zbog načina njihovog djelovanja, korupcije, nepotizma, loše kadrovske politike... Ali gdje je razlika između onih koji su svjesni grijeha SDA i DPS-a, a i dalje su uz njih, i onih koji im se tako strasno suprotstavljaju? Odgovor je jednostavan – u pozicioniranju na višem ili nižem nivou emocionalne inteligencije. Pojednostavljeno rečeno, svako od onih koji su imali loše iskustvo sa spomenutim partijama, a i dalje ih podržavaju, misaono i emocionalno su kapacitirani da shvate bazične stvari: da sami nisu centar svijeta, te da su SDA i DPS za sada jedine političke formacije sposobne da se suprotstave transparentnim nasrtajima dijela međunarodne zajednice i političkog Beograda i Zagreba na suverenitet Bošnjaka i Crnogoraca, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. S druge strane su oni koji lične afinitete, ciljeve, ideje, misli želje nadređuju realnom stanju na terenu i samim nacionalnim interesima.
Nije problem, zapravo ne samo da nije problem nego je i poželjno ukazivati na greške stožernih političkih organizacija jednoga naroda i države. Ali je krajnje nepoželjno i podiže se na nivo nacionalnog problema kada se političke organizacije sposobne da brane bazične nacionalne vrijednosti demoniziraju, pa se u savez ulazi s deklariranim neprijateljima države, samo da bi se ove skinule s vlasti. Jezikom Senada Hadžifejzovića rečeno: “SDA treba otići s vlasti čak i ako nam poslije toga bude gore.” Ovaj toksični novinar je prije nekoliko godina eksplicitno rekao da narativi koje preko svoga medija zdušno promovira nisu ništa drugo do – iracionalni, destruktivni, paradoksalni i, zašto to ne reći, zli.
A takve narative može prihvatiti samo “fina gradska raja”, socijalna grupacija kojoj ništa nije sveto. Da smo iole ozbiljno političko društvo, već bi bila predmetom ozbiljnih sociopsiholoških analiza kompetentnih stručnjaka... Što je, još uvijek, nemoguća misija, jer su i sami stručnjaci (akademska elita) inficirani moralističkom paradigmom zaostalom iz jugosocijalističkog svijeta. Praktično, upravo na bosanskim i crnogorskim fakultetima etablirali su se novoljevičarski teorijski okviri unutar kojih je nastala i bosanska i crnogorska FGR. Krase je agresivni ateizam, politička korektnost, neprihvatanje postojanja granica, cinizam, hedonizam, neomarksizam...
Srbi trebaju saveznika među samim Crnogorcima
Crna Gora nema dovoljno Srba koji Milatoviću svojim glasovima mogu pomoći da pobijedi Mila Đukanovića. Ali ima dovoljno fine gradske raje koja, poput Senada Hadžifejzovića, želi da Milo padne, pa makar i bilo gore.
Paradigmatična je, u tom smislu, nedavna rasprava na društvenoj mreži između Crnogoraca koji će glasati za Đukanovića i onih koji će glasati protiv njega. Jedan od učesnika u njoj, koji se samodeklarira kao “independista kad je trebalo”, svaku argumentaciju koja upozorava na opasnost poraza Mila Đukanovića targetira kao “DPS narativ koji se puši deceniju i po”, a vlastitu državu doživljava kao “korupcionaško mafijašku državu, za kojom”, kako dalje kaže, “lično, iako independista kad je trebalo, iskreno ne žalim”. A nije problem što se ne želi više “pušiti priča DPS-a”, to je čak i poželjno. Problem je što su, “independisti kad je trebalo”, odlučili prihvatiti zamjensku, odnosno “pušiti” srpsku priču.
Napravimo jedan salto mortale – sve i da Crna Gora jeste “korupcionaško-mafijaška” država (za što “dokaze” imamo samo na prosrpskim portalima, identično kao u bosanskom slučaju “diploma Sebije Izetbegović”) treba je sačuvati od političkih aktera koji je žele srušiti – jer je ne žele srušiti zato što je takva, nego upravo zato što je članica NATO saveza i kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. Ova zamjena teza, na koju je očigledno nasjeo citirani sagovornik u raspravi, centralno je mjesto u višedecenijskoj narativnoj praksi (veliko)srpske politike, koja je kao kuga prisutna duže od tri decenije na prostorima Bosne i Hercegovine i Crne Gore: ne treba mnogo pameti da se shvati da korupcija i mafija u državi mogu anulirati, ali ne i u državi koje nema.
Centralno obilježje grupacije koju nazivamo FGR potpuno je odsustvo elementarne svijesti o važnosti institucija, njihovog funkcioniranja, te neprepoznavanje onih političkih aktera koji ih štite i onih koji ih žele uništiti. Razlog tome jeste političko neobrazovanje, neznavenost, ali i emocionalna dispozicija na kojoj je nemoguće decentrirati samoga sebe i samoprepoznati se kao samo jednog (ne i jednog i jedinog) činioca ukupne društvene zbilje. Uđemo li dalje u psihoanalizu prosječnog pripadnika fine gradske raje, prepoznat ćemo njihovu nesposobnost za prihvatanje drugačijih pogleda na svijet, važnosti dijaloga i kompromisa, važnosti institucionalnog rješavanja problema, a za što se oni deklarativno bore. Sve što teorijski zagovaraju, FGR-ovci ruše u praksi.
Srbi su uspjeli podijeliti Crnogorce na racionalne independiste, svjesne i dijahronog i sinhronog konteksta crnogorskog društva, spremne da se onim što imaju na raspolaganju bore za svoje interese, i moraliste, FGR-ovce, koji imaju lijepe želje, vjeruju u mogućnost konačnih rješenja, odbijaju politički fakticitet, ne vide šumu od drveta. Kod potonjih je mržnja prema Milu Đukanoviću zauzela mjesto koje pripada razumu – to je prvo što se treba desiti da dođe do opasne podjele među samim Crnogorcima, pa i do bratoubilačkog građanskog rata među njima, rata u kojem će pobijediti Srbi. Ne zato što je neko protiv ili za Mila, nego zato što je mržnja motivator donošenja odluka.
Svjedočimo fenomenu, a svaka sličnost s Bosnom i Hercegovinom toliko je očigledna da je nemoguće oteti se dojmu da je u pitanju sveobuhvatan projekt nastao u političkom Beogradu, podržan, nažalost, od zapadnih emisara na Balkanu koji svojim djelovanjem pucaju samim zapadnim vrijednostima u noge. A jedna od blistavih zapadnih vrijednosti jeste i poštivanje, uvažavanje identitarnih razlika, kako individualnih, tako i kolektivnih.
Jasno je da je strateški interes (veliko)srpske politike poništiti crnogorski identitet. U Crnoj Gori identitet štiti DPS. Crnogorska FGR isticanje identitetskih pitanja doživljava kao alat za korupciju. To je još jedna zamjena teza, bolje reći pozicioniranje fenomena u potpuno pogrešne kontekste. Kolektivni identitet nema direktnu vezu s korumpiranim birokratskim aparatom. Vulgarno rečeno, i korumpirani i pošteni crnogorski političari jesu ili nisu nacionalno osviješteni Crnogorci. U kritičnim periodima, kakav je ovaj u kojem živimo, i jedni i drugi bi trebali biti na istoj strani kada se brani identitet, a na suprotnim kada se opredjeljuje ustroj administrativno-pravnih i birokratskih standarda. U crnogorskom slučaju, opozicija Đukanovićevom DPS-u istovremeno transparentno negira ili ignorira identitetska pitanja i u prvi plan ističe “borbu protiv korupcije”. Na taj način “poštene independiste kad je trebalo” (kao da postoje vrijeme kada nije potreban independitizam) dobijaju na svoju stranu, jer ovi nemaju sposobnosti da pravilno kontekstualiziraju probleme, samim tim ni sposobnosti da ispričaju neku treću priču, različitu i od DPS-ove i od prosrpske.
Crnogorci su na dobrom putu za zaokruživanje procesa započetog litijama, poslije kojeg će stradati svaki Crnogorac koji se ne bude izjašnjavao kao Srbin, glasao on 2. aprila za Jakova ili Mila, potpuno je svejedno. To što je Milo Đukanović jedini racionalan izbor 2. aprila ne govori dobro o njemu, nego loše o stanju kolektivnog svjesnog među Crnogorcima. S time se pomiriti, uraditi što se može, i krenuti u dug proces tranzicije svijesti iz socijalističko-partizanske u liberalno-demokratsku, a ne bacati se Srbima pod noge samo da Milo ne pobijedi.
A ako ne žale za nezavisnom Crnom Gorom, zato što je korumpirana... Neka se spreme za odstrel, svi Crnogorci, i ovi što su za Mila i ovi što su za Jakova, pa i ovi što ih baš briga ko će pobijediti, “iznadsituacijaše”. Ne slutimo zlu, samo prenosimo iskustvo iz Bosne. Nimalo ugodno iskustvo. Strašno iskustvo. Užasno iskustvo koje doživi svako koga uspije zavesti srpski narativ.
Mržnja ne može nikakvo dobro donijeti. Glasaju li Crnogorci protiv (Mila Đukanovića) dobit će ne ono što žele oni, nego ono što žele Srbi. I recimo jasno – bit će to odluka samih Crnogoraca.
