Crnu kraljicu, koja oštrim kljunom gavrana Tugomira, što joj stalno sjeđaše na ruci, kopaše oči svojih ljubavnika ili ih bacaše s kula, zamišljamo kako nagovara svoga muža, kralja Sigismunda Luksemburškog, da na oštrom grebenu što se, kao kakav div, uzvisio ponad tjesnaca kojim se cesta s gornjih grmečkih polja – od Vrtoča, Lipe i Bjelaja – provlači ispod gore Čave i Ljutoča i gmiže pokraj Orašca izlazeći na Unu podno Ostrovice, da baš tu izgradi jak i moćan grad.

Zmijska kraljica, kako je u istoimenoj pjesmi zove August Šenoa, najviše je voljela boraviti u podrumima grada Samobora, gdje je dala izgraditi alhemičarski laboratorij u kojem je bakar pretvarala u srebro, a srebro u zlato. Zasigurno je tamo dočula da su i ova brda bogata bakrenom rudom, te pomišljaše da bi se sasvim mogla skrasiti u ovom divljem kraju. A bježala je od sramote. I nju je, povlačeći se iz Italije pred tamošnjim vlastodršcima koje je godinama držao u zabludi, posjetio češki alhemičar Johan fon Laz i javno izvrgnuo ruglu i nazvao prevaranticom. Pa i ako vijest o bakru u Gornjem Pounju bude samo pusta izmišljotina njenih izaslanika, koji se bojaše da će ih kažu li drugačije baciti u haps, barem će biti daleko od ludog Laza, kojeg u Italiji pogrdno nazivahu “Laz bez zlata”. Ali prevari se. Svoje poruge na račun njenog alhemičarenja Laz ponovi u svom djelu Via universalis i one se na papiru udvostručiše. Trista godina kasnije, njemački dominikanac Bazilije Velentinus, koji u procesu sličnom alhemijskom izniknu iz uma jednog štampara, prenosi ih u svojim Alhemijskim rukopisima i tako zauvijek upisuje u univerzalno ljudsko sjećanje, da se nikada ne zaborave i da je kroz historiju prate u stopu.

Kazuje se da je bila tako lijepa da se Sigismund ni jednoj njenoj molbi nije mogao oduprijeti. Tek kada dovrši tvrđavu, otkriše mu da je podignuta tačno na tački gdje se sastajahu tri župe: lapačka, velikopsetska i nebljujska. Narod vjerovaše da ju je tamo obnoć prenio sam vrag s kojim Crna kraljica sklopi vječni savez ovom magijskom formulom: “Pukni vrag i tvoj je Medvedgrad, a i ja sam tvoja.”

Da bi raščarao čini koje je, heretična i zla, njegova supruga skupila protiv svog kršćanstva u toj tački na kojoj ležaše tvrđa, kralj, na nagovor dominikanaca koji sebe prozvaše “Božiji psi” i koji posjedovaše najuvjerljiviji argument – lomaču, prebaci Lapačku župu s onu stranu Une, Veliki Pset preko gore Čave, Nebljuse odvoji visokim Ljutočem na kojem se kočoperiše Duliba, a Crnu kraljicu protjera iz svoga doma. Tako nanovo stvori ravnotežu između đavolskih i anđeoskih sila i još posjed Čovke i njenih kaštelana zaokruži selima Sraka, Sračica, Gornjim Selom, Gočićima i Striparima, i Gornjim i Donjim. I za svaki slučaj u spomenicama, protiv svakog uroka, zapisa tri plemenitaške porodice: Vitanoviće, Špirančiće i Orlovčiće. Njih ostavi da upravljaju ovim pašnjacima i plodnim poljima, koja se obaraju prema Uni, daleko od Crne kraljice, s kojom se uskoro izmiri, i od njenih moći, i od Celja, gdje je rođena pod imenom Barbara.

Od Špirančića historija u svojoj koži istetovira ime Jurja i spomenu ga kao kneza humskog godine 1460, cijelo desetljeće otkako crni vrag posla kugu u Bohemiju i zauvijek odvede sa sobom Crnu kraljicu. Devet godina poslije, ovdje, u gradu Čovki, u čakavskom narječju, u govoru ikavskom, napisa Juraj Špirančić jednu glagoljašku listinu, kako to u studiji Stari bosanski gradovi zapisa Hamdija Kreševljaković. On tvrđaše da Čovka bijaše u Humskoj župi, u kojoj glavni grad bijaše Ripač kraj Bihaća. Dalje piše ovako: “Jedno vrijeme gospodar Čovke bio je Herman Celjski, onda Nikola Frankopan i napokon plemići Orlovići. Jedna grana Orlovića zvaše se Orlovići Čovski.”

Od Orlovčića historija upamti trojicu: Juraj Orlovčić ispliva godine 1490. kao “špan stola kraljeva među plemenitim ljudima u Lici”. Naredne godine budno oko historije gleda ga kako se, kao poslanik bana Ladislava od Ergevara, klanja kralju Vladislavu II Jageloviću, a već sljedeće godine sjedi u Budimu kao poslanik hrvatskih staleža pri Ugarskom saboru i izdire se iz sveg glasa, tražeći još plaćenih vojnika za utvrde u Gornjem Pounju i govori: “Padnu li Čovka, i Rmanj i Bjelaj, Jajce će, kao glavna utvrda cijelih Donjih Kraja, ostati u potpunom okruženju i niko ga tada neće odbraniti.” Već iduće godine pero historije ispisuje ime Jurja Orlovčića u Rimu. Ondje, skupa s bratom Dujmom i suprugom Uršulom, pristupi on bratovštini Svetog duha, pa mu biskup mačem dodiruje ramena dok obrisi njegovog lica potpuno nestaju u stravičnom viru historije u kojem se sve davi, bespoštedno.

Ovamo ostaje brat njegov Dujam Orlovčić. Njega historija već naredne godine pronalazi ovdje, na Čovki, kao župana humskog, kako, sav prestravljen strašnim pričama o Osmanlijama, koje jezde s istoka, svakog jutra šalje izvidnicu do Bjelaja, sav posijedio u nemilosrdnom petnaestodnevnom iščekivanju da iz grmečkih magli izrone akindžije, i martolozi, i Skender-paša, za kojeg pričaju da je bolje prošao onaj ko se licem u lice susreo sa samim crnim vragom nego s njim.

Onda, iznebuha, dođe naredba da se povuče i ostavi im grad, jer su im se već predali i Veliki Pset i Unac..., i ponovo ga srećemo na Uni. Sada je kaštelan Sokoca, pa Ripča, pa Bjelaja, redom svih gradova Beatrice Frankopan, čijem se mužu hercegu Ivanišu Korvinu, sinu kralja Matije, Dujam zakle pred samostanom dominikanskim u Bihaću – u kojem Beatrica rodi sina i zavoli ovaj grad do te mjere da, kada se po smrti Ivanovoj udade za Jurja Brandenburškog, ovaj je nikakvim poklonima ne izmami iz njega i ostade ona u Bihaću sve dok joj ga na prevaru ne preote ban Andrija Bot – zakle mu se, dakle, Dujam da će nakon njegove smrti udovicu njegovu uzeti pod svoju zaštitu i štititi je od domaćih napasnika jednako kao i od Osmanlija. Kada i Beatrica ispusti dušu, kralj Vladislav II Jagelović pokloni njemu, Dujmu, i njegovim nećacima Stjepanu i Grguru grad Sokolac nad Unom ponad Bišća.

Među zidinama sokolačkim zauvijek ostahu zazidani svi Dujmovi uzdasi za nikad prežaljenom Čovkom i sva imena orlovićka, osim Grgurovog. Grgur Orlovčić bijaše daleko poznatiji od svih svojih rođaka i bijaše on kapetan senjski pa ga staviše na čelo hrvatske vojske i poslaše ga na Mohačko polje. Ondje, u močvarama mohačkim, u struhlim Grgurovim kostima, zagasi se cio rod Orlovčića s Čovke, a njihov grad ostade pust i prazan i u njemu se stoljećima gnijezdiše orlovi, kao da im se svete za oteto ime.

Ovdje se vraćamo Kreševljakoviću i njegovoj studiji Stari bosanski gradovi. Sada tragamo za tajnovitim koncima kojima Crna kraljica i stvarno bijaše vezana s Čovkom. U to ime ponavljamo: “Jedno vrijeme gospodar Čovke bio je Herman Celjski, onda Nikola Frankopan i napokon plemići Orlovići.” Hermana Drugog Celjskog historija najprije prepoznaje kao oca tajanstvene Barbare Celjske, prve evropske alhemičarke, žene ne samo obdarene izuzetnom ljepotom već i vanrednom inteligencijom – sigurni smo: njeno nesvakidašnje slobodoumlje, ali i latentna anatema pape Pia II priskribiše joj atribute đavolske. Kako su nalagali ondašnji običaji, Herman ruku svoje jedanaestogodišnje kćeri, koja je već tada naginjala prema misticizmu i crnoj magiji, daje Sigismundu Luksemburškom. Mladog kralja upoznao je 1396. godine kod Nikpolja, gdje mu spašava život pred janjičarskim sabljama. Zauzvrat, Sigismund ga imenuje slavonskim banom. Nije nikakva tajna da je Herman II imao u sebi i bosanske krvi. Naime, bio je on sin Katarine Kotromanić, kćerke bana Stjepana II ili njegovog brata kneza Vladislava. Otud možda u njegovom posjedu grad Čovka – donesen je u miraz, kao što je, prema vjerovanju dominikanaca, u miraz iz Bosne doneseno i krivovjerje što buknu iz njegove kćeri koju bi “psi Božiji” rado užgali na lomači samo da ne postade carica Svetog Rimskog Carstva.

Čovka je grad koji se, izgleda, rado davao u miraz pa ga je najvjerovatnije i Sigismund dobio od Celjskih. Bijaše Čovka tako daleko od ostalih njihovih posjeda i tako blizu herezi koja se raširi cijelom Bosnom da naprosto nisu znali šta da rade s njom. Sigismundu će Čovka dobro doći u ratu s Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem, koji se, kao i većina bosanskog plemstva, nakon smrti kralja Ludovika I, za kojim bijaše udata Katarinina sestra, ili stričevka Elizabeta, kći bana bosanskog Stjepana II Kotromanića, stavi na stranu njegovog takmaca Ladislava Napuljskog. U toj borbi za prijestolje s Ladislavom, iz koje će napokon izaći kao neprikosnoveni pobjednik, Sigismund potroši toliko bogatstvo i tako osiromaši da je morao da se zadužuje kod bogatih hrvatskih plemića.

Radoslav Lopašić piše: “Grad Bihać i područje njegovo sa županijama Ličkom i Poljičkom, zatim sa kaštelom Ripčom, gradom Čovkom (Choka), Rmnjem (Rmanjom), Kninom, Labom (Lapcem), gradom Vrhličkim (Vrlika), Ostrovicom i varošom Skradinom sa svimi pristojališti tih priedjela i mjesta u kraljevini Hrvatskoj ('in regno nostro Croacie') biješe kralj Sigismund početkom XV vieka založio banu Nikoli Frankopanu za 42.000 dukata. Ovaj zalog potvrdi Sigismund godine 1434. i zapisa pomenute gradove i županije Nikolinu sinu banu Stjepanu Frankopanu za zasluge, što ih bijaše ovaj za kralja stekao, prateći ga dvie godine dana sa 200 svojih oružnika na vojnih u Lombardiji, Toskani, Italiji i u Rimu, te potrošivši tom prigodom svojih novaca do 3.000 dukata.”

Osmanlije, dakle, dobiše Čovku bez borbe. Valjda se zbog toga, a možda i uslijed straha koji izazivaše priče što kolaše oko nje, ophodiše prema njoj kao što se čovjek inače ophodi prema stvarima stečenim bez imalo truda. Ostaviše je vremenu, da je ono natenane raziđuje, i orlovima, da odgajaju u njoj svoju nejač. Ako bi htjeli biti zlonamjerni, rekli bismo: dadoše je pustoši u miraz.

Kazuje se da je i cijeli kraj ostao pust od vremena kada se posljednji Orlovčići povukoše prema Bihaću. Gotovo dva puna stoljeća jezdili su ovdje vjetrovi, igrajući se oko napuštenih zidina začaranog grada. Tek nakon velikog Bečkog rata, kada Osmanlije moradoše ostaviti Krbavu i Liku, doseliše se ovamo nanovo ljudi i rasprostrše se po Prkosima, zaobilazeći Čovku i plašeći djecu pričom kako među tim mističnim zidinama živi zmijska kraljica. Tih godina dođoše ovamo i bezi Kulenovići. Ni oni nemaše kuraži da se približe mrskim zidinama obavijenim misterioznim pričama, već izgradiše kulu na Prkosima, a poslije i palanku. Svejedno, narod im i pored toga nadjenu nadimak Čovke. Potvrđuje to i Kreševljaković. On kaže da se ovdje “naseli jedna grana Kulenovića i dobi nadimak Čovke, kao nekad Orlovići. Palanka Čovka imala je svoju posadu, a bila je u sastavu Ostrovičke kapetanije, kojom su zapovijedali kapetani iz porodice Kulenovića”.

Ni stotinu godina kasnije, kada se Svištovskim mirom uspostavi nova granica, nikom ne pade napamet da obnovi Čovku. Tada kapetan ostrovački, da bi uzmakao koji kilometar od granice, prebaci kapetansko sijelo ovamo, na Prkose. Sijelili su ovdje bezi Kulenovići narednih osam desetljeća. I još bi, da ne buknu ustanak na Krajini i ustanička vatra planu i u grudima njihovih kulaka. Onu stvarnu, na odžaku pro vrh kule, naloži njihov kmet Jovica Zorić zvani Šljivar. Tako on iz seljačkih rita pređe u vrletna štiva historije.

Nakon Šljivarovog ognja, opet, sada više od cijelog jednog stoljeća, poskakivao je nad ostavljenom Čovkom i spepeljenom Kulenovića kulom, s Lupine na Čavu, s Osječenice na Ljutoč, krik orlovski. Pod njim, miran i tih, razmotavao se život seljaka na Prkosima i do akšama odjekivaše zvona na vratovima ovnova prethodnika. Posvud vladaše idila o kojoj je možda sanjala Barbara Celjska kada se bavila idejom da pobjegne od potvora alhemičara Laza i izmišljotina pape Pia II. Ali ne protegnu se u vječnost niti u san. Svoje bezdane vrtloge uragani historije nadnesoše nad Čovku 1941. godine. Tada, kazivaše preživjeli, 6. septembra, ustanici željni osvete smakoše oko tri stotine civila, pretežito bošnjačke nacionalnosti.

Ipak, u narednim desetljećima historija, sluga pobjednika, kako vole za nju reći, osvijetli svojim svijećama Prkose tek pričom o Mariji Bursać, prvoj ženi proglašenoj narodnim herojem Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ona junački pogibe pod Čovkom, oko koje se, vele, kao dječak igraše jedan drugi narodni heroj – Nikola Karanović, komandant Treće krajiške proleterske brigade. Nakon priča da je i on učestvovao u šestorujanskom pokolju, opet sve opustje i već dugo, nad savršenom tišinom kruže tek orlovi i njihov kliktaj rasperjava vremena koja i dalje sustavno raziđuju ovaj grad.