Neki je čoban ovdje, pod selom Komatinom, u kojem još bijaše muslimana čiji očevi nosahu imena kršćanska, napasao svoje skromno stado. U to vrijeme bijaše tu tek gola pustahija, ocijediti brežuljci, kamenje koje izvire iz zemlje i bujad. Dolje, pod Soukbunarom, uzdizala se, još nova, bijela, s vitom munarom probadajući oblake poput kakvog žonglera koji se razmeće halkama i vrti ih posvud oko sebe, džamija Skenderija. Bakar na kupoli još joj bijaše nevin i u njemu ogledaše se sunce i tek po rubovima i sastavcima, ako se dobro zagledaš, počinjala je da ga hvata sarajevska memla i da ga patini u zeleno. Ponad nje, malo ukoso prema Trebeviću, sva okružena lipovim krošnjama, što bi se s početka ljeta uzvihorile i listovi se po njoj praćakali kao ribe koje izranjaju iz mora i raznosili po cijelom kraju miris cvjetova lipovih i tako nastojali, svim silama, da zaustave smrad što se uspinjao od Miljacke, na kojoj tabaci po cio dan tabaše kožu i raspinjahu je na trpeze po sušarama, eto tu se usadila tekija, nakšibendijska. Ona ga podsjećaše na kakvog ostarjelog kmeta koji se vraća s trgovišta u svoje selo s one strane Trebevića, pa, prije nego se počne uzvirati uz strmen, sjeo da odmori, da prikupi snagu, a jednu nogu savio u koljenu i preko nje nadlaktio obje ruke pa se zagledao u saraje pod sobom i raskrojio po sebi svakojake misli.
S one strane Miljacke, kroz zelenilo, bjelasala se Gazileri džada. Čoban je često, kada bi udarile velike pripeke, pa se stado smirilo, skupivši se u hladu pod kakvom krošnjom, razbijao dokonstvo između dva namaza tako što bi brojao zaprege koje su prolazile njome. Ili bi naprosto uhvatio pogledom kakvog pješaka čim bi se pojavio preko Žabljaka, pored posjeda Muslihudina hadži Mustafe Čekrekčije, sina Ishakova, za kojeg pričahu da je čovjek svet i da mu ime nikada ne valja krnjiti nego ga izgovarati uvijek u punini i s posebnim poštovanjem, a bogatstvo je, vele, našao pod dvorišnim dudom. I tako, uhvativši tog slučajnog namjernika u zamku svog pogleda, brojao bi on koliko mu treba da dođe do raskrsnice koju nekada zvaše Utorkovište, a u kojoj se džada razbijala na tri dijela. Jedan njen dio šišao je pravo ispod Gorice prateći rijeku i nestajući u jari prema Ilidži. Lijevi kraj svraćao je ovamo, prema dvorima koje sagradi Skender-beg, čiji sin podignu ovu džamiju, Skenderiju.
Otkako obnoviše Isa-begove saraje nad Sijaset-mejdanom, ti dvori sada stoje pusti, lastavice pokućarke im gnijezdima nakitile strehe da čovjek ima osjećaj kako je ušao u kakvu pećinu s čijih plafona vise svi oni okamenjeni udi i svakakvi još strašni oblici, a od preklani šapuće se da se obnoć u njinim budžacima prikazuje. I tako, taj bi lijevi kraj, prateći Koševski potok (a za lastavice se govori da prave gnijezda samo na kućama koje breče od dobrine i gdje žive poštena čeljad i dobrohotni kućani), prelazio preko drvenog mosta i verao se ovamo sve do tekije.
Desni kraj razbijene džade kretao se blagim usponom ispod Koševskog Brda i penjao pored one crvene zemlje, za koju kažu da je najbolja za pravljenje ćerpiča. U podne, podgrijana sunčevom snagom u zenitu, sva bi se urumenila, pa bi se čovjeku, kada bi zrak bio pun vlage, pričinilo kako je izbio strašan požar i da je pola dunjaluka ognjenisala. Svijet se tad iščuđavao i pričao kako se to gore, odmah iza Gorice, u mezaru pod turbetom namješta onaj gazija koji, još u doba kada je sultan Fatih pokoravao Bosnu, dođe skroz gore od Hodidjeda, sve noseći vlastitu glavu pod miškom, i baš tu kleknu, izravna se s vječnošću i krvlju svojom svu zemlju oboji u crveno. I tu ga sahraniše, da odozgo bdije nad Vrhbosnom i nad Sarajevom i još se pričalo da će ustati kao džin do neba visok, u zeleno obučen, svaki put kada neprijateljska vojska nahrne na ovaj grad i razbacat će ih kao brabonjke.
A nasuprot te crvene zemlje, uz sami drum, na obali Koševskog potoka stajaše još jedna tekija, i pored nje dva turbeta, drvena, a u njima sahranjeni su, kazuje se, Ajni-dede i Šemsi-dede, derviši, nakšibendije, gazije, po kojima se onaj drum i prozva Gazileri, i po kojem čoban onaj pratiše onog pješaka o kojem sada zna barem to koliko mu treba od Žabljaka do Utorkovišta.
Pa opet svejedno, prati ga on i dalje, mada mu je sad prestao brojati korake. Prati ga sve do Musale, ondje gdje vojska klanja kada se skuplja u ratove, a bajraci ponad njihovih glava pucaju na vjetru i praskaju kao bičevi, pa i njega obuzme milina i želja da ostavi ovce i da stane u njihove safove i opaše sablju i da jednog dana postane najvažniji među vojvodama. I dalje ga ne prati. Sad ga je pustio da ide kud mu volja i da s njim bude onako kako mu kismet veliki odredi. A ne prati ga dalje, jer, tu, poviše Musale, stoji tek obnovljena Magribija, koju izgradi neki šejh što čak iz tog dalekog Magreba dođe sa sultanom i u Sarajevu ostavi kosti svoje. E tu čoban ovaj ide na namaz jer ga od Skenderije, koja mu je dvostruko bliža, odbija smrad koji kožari nose sa sobom ma gdje da pođu i kojeg nije kadro saprati ni stotine abdesta. U njemu taj smrad budi nepodnošljiva sjećanje na njegove ovce, koje je nekada napasao, ovdje, pod Trebevićem, i muzao ih, i strigao, i razgovarao s njima, ako baš hoćete, a sada im, eno, tabaci premeću kožu. I idući dolje, i gazeći Miljacku, snije on kako će jednog dana, kada postane slavan i zgrne silno bogatstvo, i on podići džamiju, s kamenom munarom, za čobane, da ne moraju pri svakom namazu prelaziti Miljacku (i most će podići da u njegovu džamiju dolaze i s one obale koju cijelom dužinom rasijeca Gazileri džada) i da ne moraju trčati do Magribije i strepiti za svoja stada dok Bogu sedždu čine.
ŽRTVENE UŠI
Taj je čoban svakodnevno spuštao svoje stado na obale Miljacke, na pojilo. Kada bi se ovce napojile te stale da bleje i da se vrte ukrug i da tako kruže iz razloga samo njima znanim, čoban bi počinjao da se priprema za ikindiju. Prvo bi mu bilo da istrijebi uši. Svaki put imam je upozoravao vjernike da mu ušljivi u džamiju ne dolaze i da mu se ne češkaju pred očima, a to se posebno odnosilo na njih, čobane. Dok su se ovce zaplitale u svoj tajanstveni krug i sukale se u vuneni vir i blejanjem se međusobno dozivale, čoban je imao običaj da sjedne uvijek na isto mjesto, iznad neke kamene ploče ukopane u zemlju u sjeni krošnje jednog osamljenog hrasta. E tu bi on, skolivši noge u koljenima, zasjeo tako da mu ona ploča bijaše tačno ispod pognute glave. Iako ta ploča bijaše osamljena i bez ikakvog drugog traga oko sebe vezanog za kakvu građevinu kojoj bi i sama nekada mogla pripadati, čoban se nikada nije zapitao ko je i zašto postavio tu ploču, tako samu i bezrazložnu, baš tu pod ovaj lužnjak. Ona mu je, kao da je zaradi toga i postavljena, dobro došla da se nagne glavom nad nju i da iz svoje kuždrave kosurine češljom drvenim istjeruje uši koje bi padale tačno u bjelinu njena tijela.
Svaki put kada bi ispod oštrih nazuba na češlju iz kose izletjela uš i zasivjela se na onoj bijeloj kamenoj ploči, neka topla dragost svog bi ga obujmila pa je i zbog toga volio ovaj čas i trenutak koji mu je donosio zadovoljstva tačno onoliko koliko bi tog dana iz kose istjerao ušiju. Jeste, brojao ih je. Prebrojavao ih je taman onako kao što bi ovce brojao svakog jutra kada bi ih puštao iz obora, ali i u akšam, kada bi ih vraćao s pašnjaka i muzao mlijeko iz njih, jer za ovce se uvijek moralo znati da li su sve na broju, kao i za uši u njegovoj glavi od onog dana kada je počeo prelaziti preko Miljacke i ići u Magribiju na namaz te ih magribijski imam opomenu da sa sebe rastjeraju uši prije nego uzmu abdest i ne presta ih upozoravati, svakodnevno, pri svakom namazu. I uši bi brojao dva puta. Prvi put kada bi se zacaklile na bjelini kamene ploče i, sve zbunjene jer su najednom iz jednog svijeta, crnog i punog stabala kao najgušća šuma, prešle u svijet ravan i bijel, i pust, i nepregledan dokle je pogleda njinog ušijeg. Drugi put bi ih brojao kada bi završio s raščešljavanjem kose pa ga od tvrdih zubaca na češlju sve tjeme peklo. Činio je to da im tačno utvrdi broj, jer je prije svakog namaza govorio imamu koliko ih je tog dana istjerao iz kose. Mašio bi se tada za češalj za pasom da ga pruži imamu pa neka ga on vlastitom rukom provuče kroz njegovu kosu i uvjeri se da u njoj nema više niti jedne. A ovaj bi se samo blago nasmiješio i kazao da ne treba, da mu vjeruje i sve tako, naprosto je uživao u tome, jer rijetko je imao prilike ovdje gore da se dobro izrazgovara s insanom pa je često znao, krišom, da razvuče razgovor s ovcama. Najviše je volio da im priča tajanstvene priče iz starina o tome kako su čobani i razni siromasi pronašli blago, ali pošto tih priča bijaše tako malo, one su mu već dosadile i sve se u njima ponavljalo, isto, godinama.
Između dva brojanja ušiju čoban ih je ubijao. Uživao je u tome. Kada bi se uš zapraćakala na onom bijelom kamenu, kao riba izbačena na suho, on bi je neko vrijeme promatrao, pokušavajući da joj odredi tačne oblike tijela i da se načudi Božijem naumu koji stvori i ovakva mala bića i pusti ih među ljude i nađe na svom prostranom dunjaluku i svrhu za njih. A kada bi se uš, nakon prvotne zbunjenosti, uspravila na noge i krenula ka rubu kamene ploče, on bi tada prošaputao ovako: “Uš”, kao da je doziva. “Kuš”, kao da je pita kud se zaputila. A onda bi se cijelim licem nadnio nad nju i, kao da je prepada, uzviknuo: “Buš!” Tu bi bio kraj. Tada bi vrh palca dobro zabio u presavijeni kažiprst i noktom, koji bi se sav napeo, pritisnuo bi tu poganu zvjerčicu. S užitkom bi slušao kako joj tijelo puca i razbljuzguje se pod njegovim pritiskom i na bijeloj kamenoj ploči ostaje samo crn i krvav trag, kao neka daleka tačka.
Jednom se desi, poklopi se sudbina baš tako da mu iz kose ispadne tačno četrdeset i jedna uš i da ih on sve rasprsnu noktom na palcu. Taman kada se nadnio i nad zadnju uš, koja je grčevito pokušavala da pobjegne s bijele čistine, ali je na sve strane udarala na svoje zgnječene drugarice, i huknuo odozgo na nju kao da je želi prepasti: “Buš”, i svom snagom je pritisnuo, zemlja pod njim iznenada zadrhta i on skoči sav prepadnut. I bi, raspalio bi on niza stranu koliko ga noge nose da se pred njim ne desi još veće čudo koje ga potpuno paralizira. Zemlja se odjednom prestade tresti, a ona kamena ploča s četrdeset i jednom ubijenom uši rascijepi se sama od sebe. On ustuknu, a dvije strane ploče još se više razmakoše i između njih poče kuljati nekakav dim, izmaglica, šta li? Prepadnut, on skoči i baci se za hrastovo stablo i osloni se o njega i poče da uči dove i sve čega se u tom času mogao prisjetiti. Ali ništa se ne desi. Ne izađoše iz one ploče ni šejtani, ni duhovi, ni džini, ni zmije, ni akrepi, niti bilo kakva druga neman iz priča kakvih se naslušao od pamtivijeka. Ne bude čak ni smak svijeta. Nad njim i dalje nebom jezdiše oblaci, Trebević stajaše uspravljen, i šiljast na vrhu, a ovce blejahu na obali zamotavajući se i dalje u samo njima znano i smisleno kolo. Videći da se ne dešava ništa neobično, on se polahko prikuči onoj ploči, kad, tamo, ima šta vidjeti: iz raspukline na njoj izvirahu dukati i zvektiše na sve strane.
Na kraju, kada su svi dukati izavrli iz zemlje, pojavi se za njima tajanstveni tilsum, a to bijaše znak. Na tom tilsumu pisaše da će blago ostati skriveno ispod one ploče sve dok se na njoj ne žrtvuje četrdeset i jedna krv, pa čija god. Čoban se ne zapita kako je mogao da pročita ona tajanstvena slova, ako je do tog trenutka bio sasvim nepismen, već mu sinu da su mu uši možda smrću svojom pomogle da dođe do onolikog blaga, pa prevrnu one dvije pole raspukle ploče. I ne vjerujući onom sebi prijašnjem, onom koji je bio do trenutka kada se ploča kamena pred njim raspuknula, nepismen, on, ovaj sada, bogat, i pismen, ponovo izbroja uši. Nađe na kamenoj ploči tačno četrdeset i jednu mrlju ostalu od isto toliko ušiju koje je, on ili onaj prijašnji koji bijaše on, zgnječio svojim palcem. On tad poljubi nokat krvav od ušije krvi i pokupi zlato. U spomen na taj događaj i kao zahvalu sveopćem kismetu, koji ga navrati da baš nad tom pločom trijebi uši, sagradi na tom mjestu džamiju. Narod džamiju prozva po njemu – Čobanija, a sudbina čobana odvede daleko te postade čuveni vojvoda – Čoban Hasan, strah vrli dušmanski.
ČOBAN ILI NADVOJVODA
Kako je god kismet bio dobrodušan prema čobanu Hasanu, te ga darova onolikim blagom, tako historija bijaše škrta prema njemu i njegovim uspjesima. Kao da je neko, ljubomoran na prostog siromaha, koji se iznenada obogatio i propeo u same visine na tadašnjoj društvenoj ljestvici, kao da je išao za njim i uporno brisao svaki njegov trag i svaku stopu na krvavim i prašnjavim historijskim drumovima. Ništa, dakle, ne ostade od njega do ova legenda, koju narod iskova baš zato što nikako nije uspijevao zamisliti da je neki tamo čoban mogao izgraditi ovoliku džamiju i postati vojvoda nego baš tako, pukim slučajem i blagom koje će mu podariti sudbina, niotkud, nizašto. A možda i zbog toga da bi se ovakvim pričama održavala slabašna svijeća ljudskog duha u siromaha i tevećelija, i besprizornika svakojakih, kojima ništa više ne ostade za utjehu nego baš ta varljiva nada kako i njih negdje, pod nekim hrastom, na obali neke rijeke, čeka kamena ploča i pod njom blago.
I još historija kaže da je džamija sagrađena prije 1565, a neki navode i tačnu godinu – 1557. Sagradi je izvjesni Čoban Hasan vojvoda. To se saznalo s ploče uklesane u munaru na kojoj počiva natpis o obnovi, ispisan pjesmom, na jeziku turskom i arapskim pismom. Ondje piše, kazuju oni koji znaju arapsko pismo i turski govor, da džamiju podignu Čoban Hasan Zade. Zar nije onda dobrotvor ustvari sin (zade) čobana Hasana, kojem ime nestade u strašnoj historijskoj bujici pa narod morade izmisliti priču o siromašnom čobanu kojem sudbina nudi zlato kako bi podigao džamiju i postao vojvoda? Neki pišu i ovako: Čoban H. Hasan Vojvode džamija, kao da se i sin čobana Hasana zvao Hasan i da mu Vojvoda bijaše prezime, a ne titula. Oni koji vjeruju da taj nišan bez natpisa, osmougane osnove, ograđen santračem, u haremu odmah uz minaret, označava mjesto gdje je sahranjen dobrotvor i vakif, oni pišu Čoban Hasan, kao da mu je to prezime, a ne zanimanje. To bi po svoj prilici moglo biti tačno, jer tako piše i poznati historičar Hamdija Kreševljaković.
Spominje Kreševljaković Čobanija mahalu kada piše o Kamengradu pored Sanskog Mosta: “Znatno prije 1557. bio je aga kule u Kamengradu neki Mehmedaga. Da li je on bio baš vojvoda, ne znam. Sva je prilika da je rodom iz Sarajeva. Nepoznate godine, ali svakako iza 1530., on je sagradio jednu česmu u Čoban Hasan vojvode mahali, koja je postojala sve do uvođenja modernog vodovoda 1890. Vodovod te česme bio se pokvario pa je sredinom zilhidže 964. (oko 10. listopada 1557.) došlo više ljudi iz te mahale pred sud i zatražilo da se taj vodovod popravi, što je i odobreno privolom upravitelja zadužbine Sefera. To su posvjedočili pred sudom Ali vojvoda sin Abdulhajev kao čovjek Mehmed-paše, Timurhan sin Ibrahimov i Bali sin Mehmedov.”
I još historija kaza da je Čoban Hasan Zade, Čoban H. Hasan Zade, Čoban Hasan, Čoban Hasan vojvoda ili Čoban Hasan Vojvoda, ili čoban Hasan, bilo kako mu drago, sagradio i most na onom mjestu gdje je gazio Miljacku idući prema Magribiji. Most bijaše drven i na njega se dolazilo pravo iz Čobanije. Nakon jedne poplave most bude dobro oštećen pa ga, vele, obnovi, a neki kažu i izgradi iznova, pjesnik Hasan Kaimija Zrinović Sarajlija, koji jedno vrijeme bijaše šejh u Sinanovoj tekiji. Bio je, kažu, učenik velikog Muslihudina Užičanina, jednog od najvažnijih šejhova halvetijskog tarikata. Bio je toliko zadojen sufizmom da je, nakon ženine smrti, od svoje kuće načinio tekiju i u njoj primao učenike i svaki je zikr bio posvećen duši njegove voljene koja bijaše sahranjena u dvorištu. E zbog te silne zanesenosti tesavvufom i zbog njegove neopisive dobrote, koju je širio posvud oko sebe, narod prozva most po svome omiljenom šejhu – Šejhanija.
Međutim, kazuju hroničari, desi se da godina 1682. bude tako sušna da pšenice nisi mogao uzmoći ni nakon dan hoda. Sarajevom zavlada glad i nađe svoje prve žrtve – nejač i fukaru. Bijaše glad tolika da ljudi zaboraviše svaki obzir i pravilo te sirotinja izađe na ulicu i zatraži da im bogataši podijele pšenicu iz svojih hambara. Na čelo pobunjenika stavi se njihov omiljeni šejh – Kaimija. To ne bude milo ni bogatašima, ni ulemi, a ni vlasti, te ti oni zaptiše Kaimiju i, da bi ga razdvojili od naroda, protjeraše ga na Drinu. Ali im ni to ne bi dosta, već most njegov posprdno prozvaše Šejtanija, baš onako kako su među sobom nazivali njega, Kaimiju, šejha koji podiže izgladnjeli narod na njih.
Dugo se narod opirao ovom nazivu, ali primi se on u narednim generacijama koje ne zapamtiše dobrotu i slobodoumnost šejha koji umrije u Zvorniku i ondje ga sahraniše i podigoše mu turbe. I tako narod poče ovaj most zvati Šejtanija. Tek u vrh dvjesta godina tu sramotu, sasvim nehotično, prekinu austrougarska vlast kada sruši drveni most Čobana Hasana te umjesto njega podiže željezni, u riblju kost. Narod, koji sasvim zaboravi da je među njihovim precima živio pjesnik i šejh po imenu Kaimija, opet ga prozva Čobanija, kako se zove i cijeli ovaj kraj u kojem željezni most još stoji i prenosi ljude s jedne na drugu obalu Miljacke, posred Sarajeva.
