Najekstremnije forme neprihvaćanja Muslimana sastojale su se u pogromima i akcijama za njihovo biološko uništenje, protjerivanje iz zemlje i nasilno prevjeravanje (“vraćanje u pradjedovsku vjeru”). Za naša razmatranja posebno je zanimljivo da se istakne jedna detalj: Prilikom četničkih masovnih pokolja Muslimana pod vidom osvete od ustaških zlodjela, četnici su ubijali Muslimane koje su važili kao Srbi nacionalisti.
Tako je u pokolju na goraždanskom mostu ubijen Mušanović i neki Hadžimejlić; izvjesni četnički oficir, poznavajući Hadžimejlića kao Srbina, učinio mu je koncesiju da ga nije zaklao već ubio iz pištolja.
Sličan je slučaj sa kadijom Pašićem iz Rogatice, koji se još u doba Austro-Ugarske isticao kao Srbin. Prije nego što je likvidiran zapomagao je “Zar i mene?”, a četnici su mu dobacili “Jest i tebe”.
Pod sličnim okolnostima poginuo je od četnika Salih Hasić iz Foče. Ostao je u Foči za četničke strahovlade pouzdavajući se u to da “uvijek srbovao”. Kod njega su u kuću došla trojica četnika (od kojih je jedan bio inženjer). Nije mu pomoglo pozivanje na srbovanje u to što je pomagao progonjenim na početku okupacije. “Što si bio Srbin, ti si kaljao srpsko ime, jer si Turčin. A zato što si nam pomagao, nećemo te mučiti”, pa ga ubiše pištoljem.
Četnici su ubili i srpskog dobrovoljca Mustafu Sarača iz Foče koji je prije toga bio interniran od ustaša.
(Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta: geneza nacionalnog pitanja bosanskih muslimana, Muslimanska naklada Putokaz, Zagreb, 1990, str. 235)
