ĆERIMAGIĆ: Bosna i Hercegovina, pustoš Evrope (Ili kako se EU igra sa nama već dvije decenije)

Većina promatrača i kreatora politike možda je sklona zaključiti da odgovornost za tako loš ishod leži izvan Evropske unije (EU) i ima duboke korijene u jedinstveno složenoj ustavnoj i institucionalnoj arhitekturi Bosne.

Stvarnost je drugačija i manje je ljubazna prema EU. To pokazuje da je, tokom posljednjih petnaest godina, Unija održavala politiku traženja od Bosne da ispuni niz proizvoljnih uslova koji nisu bili traženi ni od jedne druge zemlje kandidata za pristupanje. Takav pristup je doveo do toga da je većina Bosanaca i Bošnjaka prestala vjerovati u mogućnost ulaska u Uniju, a Bruxellesu je ostao narušen kredibilitet i mala mogućnost utjecaja na procese u zemlji.

Taj vakuum danas popunjavaju glavni političari bosanskih Srba koji prihvataju secesionizam. U posljednje tri godine poduzeli su konkretne korake usmjerene na urušavanje ustavne i institucionalne arhitekture bosanske države. Otvoreno najavljuju da će se Bosna uskoro raspasti. Za njih je mogući povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću prilika da se Srbi u regiji ponovno afirmiraju. Oni se klade na povlačenje Sjedinjenih Država i na podijeljenu i nesretnu Uniju.

Kako bi preokrenula ovu opasnu putanju, EU će morati priznati svoje greške iz prošlosti i prilagoditi svoju politiku prema Bosni. Međutim, sama ova promjena neće biti dovoljna ako ne uspije ponovno aktivirati proces pristupanja ostatka zapadnog Balkana. Jer Srbija se naoružava. Beograd podržava srpske secesionističke diskurse u Bosni i srpske paravojske na Kosovu. Tamo političari sve češće govore o potrebi da sadašnja generacija srpskih političara postigne ujedinjenje Srpskog svijeta (njihove verzije Russkogo Mira ili Ruskog svijeta).

Ova opasna mješavina dovela je do stvaranja srpskih paravojnih jedinica na sjevernom Kosovu. U maju 2023. u sukobima sa Srbima ozlijeđeno je više od trideset pripadnika mirovnih snaga NATO-a. U septembru 2023. paravojske su se sukobile s kosovskom policijom, što je rezultiralo ubistvom jednog policajca, a mnogo ih je ozlijeđeno. Sve to srpsko javno mnijenje veliča kao herojstvo. Također dobiva entuzijastičnu potporu Rusije.

Neće biti lako preokrenuti takvu putanju. Čak ima i onih u EU, poput mađarskog premijera Viktora Orbana, koji ohrabruju Srbiju i bosanske Srbe. Ipak, dok regija i Bosna svjedoče povratku nasilja i nalaze se usred sve opasnije spirale eskalacije, čelnici zajednica si ne mogu dopustiti da skrenu pogled.

Svake godine Evropska komisija ocjenjuje 33 područja (zakoni, institucije, provedba politika) na koja su podijeljeni pregovori o pristupanju EU. Ta područja sežu od pravosuđa i javne nabave do okoliša, kvalitete statistike i vanjske politike. Evropska komisija je svojim oštrim i objektivnim ocjenama stekla veliki kredibilitet.

Ove se ocjene odnose na srž evropeizacije. Bez pripreme u tim područjima (sa zakonima i institucijama na snazi ​​i evidencijom provedbe) prepreke između jedinstvenog tržišta EU-a i tih zemalja ne mogu se ukloniti. S druge strane, uklanjanje prepreka nakon uspjeha reformi ima neposredan učinak na gospodarstva. Potiče ulaganja i potiče konvergenciju. Nadalje, produbljivanje ekonomske i institucionalne integracije utemeljene na vladavini prava čini buduće oružane sukobe između zemalja nezamislivim.

Evropska komisija objavila je svoje najnovije procjene za deset zemalja u novembru 2023. Ocijenila je svako od 33 područja koristeći pet razina spremnosti: "početna faza", "određena razina spremnosti", "umjereno pripremljena", "dobra razina spremnosti ". priprema" i "Vrlo napredno". Za poređenje razine pripremljenosti 10 zemalja, svakoj od ocjena 33 područja može se dodijeliti ocjena: od 0 za najlošiju ocjenu (“Početna faza”) do 4 za najbolju (“Vrlo napredno”).

S ukupnom ocjenom 70 od 99 (koliko je potrebno pripremiti se za ulazak u EU), Crna Gora je najspremnija od deset kandidata. Bosna je s ukupnom ocjenom 22 tri puta manje spremna. A ona je i najmanje pripremljen kandidat. Daleko iza Moldavije (31) i Ukrajine (42), koje imaju izglede za pristupanje dva desetljeća kasnije od Bosne. Nadalje, procjene Evropske komisije pokazuju da se razina pripremljenosti BiH nije promijenila od 2019.

Iako je u to možda teško povjerovati, postojalo je vrijeme kada je Bosna bila na istoj razini kao Crna Gora (2006) i Moldavija (2022). Međutim, od tada su te dvije države poboljšale svoju razinu pripremljenosti. Nešto što Bosna nije napravila.

To nas dovodi do pitanja: jesu li bosanskohercegovački političari zakazali usprkos tome što su imali iste prilike i tretirani na isti način kao Crna Gora i Moldavija?

Analizirajmo problem detaljnije. Predsjednik Crne Gore je u decembru 2008. francuskom predsjedniku Nicolasu Sarkozyju predao zahtjev za članstvo u EU. Ceremonija uručenja bila je kratka i svečana. Predsjednik Sarkozy dočekao ju je bez preduslova. Obećao je svoju punu podršku za slijedeće korake u procesu.

U aprilu 2009. tadašnjih 27 članica EU (s Ujedinjenim Kraljevstvom, ali bez Hrvatske) jednoglasno je odlučilo zatražiti od Komisije da pripremi svoje mišljenje o spremnosti zemlje za pridruživanje Uniji.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, Komisija je Vladi Crne Gore poslala 2900 pitanja o zakonima, institucijama i provedbi politika u 33 područja politike. Na temelju odgovora Komisija je u novembru 2010. objavila opširan izvještaj na 131 stranici. U njemu je Komisija predložila državama članicama EU da poduzmu slijedeći korak u pristupnom procesu s Crnom Gorom (bez uslova) i daju joj status zemlje kandidata. To se dogodilo mjesec dana kasnije.

Međutim, kako bi poduzela sljedeći korak za početak pristupnih pregovora, EU je od Crne Gore zatražila da radi na popisu od sedam prioriteta. To uključuje izmjene izbornog zakona i antikorupcijskog zakonodavstva, ali i reformu postupka imenovanja sudija. U roku od dvanaest mjeseci, Crna Gora je postigla dovoljan napredak da su zemlje članice EU pristale započeti pregovore o pristupanju u junu 2012.

S Bosnom je EU zauzela potpuno suprotan pristup. Potaknuti zahtjevom za članstvo Crne Gore 2008. godine, kao i onima Albanije i Srbije 2009. godine, bosanski političari su u to vrijeme pozvali EU da učini isto. Međutim, Unija je odbacila tu ideju, kazavši da to neće biti moguće dok je Ured visokog predstavnika (OHR) međunarodne zajednice u Sarajevu.

Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu je stranac, najčešće bivši političar ili diplomata. Visoki predstavnik ima takozvane bonske ovlasti, koje mu daju pravo nametati bilo koji zakon (uključujući promjene regionalnih ustava) bez ikakve kontrole, jednostavno izjavom da je to neophodno u interesu "implementacije mira". Definiranje tih interesa u potpunosti je u vašoj nadležnosti. To ga stavlja iznad svih izabranih skupština u zemlji i, prema Vijeću Europe, nije u skladu s evropskim demokratskim standardima ili vladavinom prava.

Međutim, za zatvaranje OHR-a, bh. institucije su trebale primijeniti popis od sedam uslova. U strahu da bi se, zbog atraktivnosti EU, uslovi mogli brzo ispuniti, a međunarodna zajednica ostati bez ovog moćnog instrumenta, veza između zahtjeva za članstvo i zatvaranja EU uklonjena je u šest mjeseci. OHR, sa svojim ovlastima, tu je i danas.

Bosna je odmah dobila popis s četiri nova uslova; među njima, usvajanje zakona o javnoj pomoći i zakona o popisu stanovništva. Kada su Bosanci ispunili tri ta uslova u junu 2012. EU je ažurirala popis s tri nova uslova, uključujući izbornu reformu i ustavnu reformu.

U decembru 2014. godine, uz samo jedan od četiri uslova, Evropska unija je odustala od uslovljavanja ustavne reforme. Zamijenjen je vrlo dugim popisom socio-ekonomskih reformi, koje su zajednički dogovorile bosanskohercegovačke vlade, EU, Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka.

U februaru 2016., sedam godina nakon Crne Gore, Bosanci su konačno predali zahtjev za članstvo u EU. Međutim, do tada je zemlja bila puno manje spremna od Crne Gore, koja je četiri godine pregovarala o ulasku u EU.

Pristup EU proizvoljnim uslovima i njihovoj (ne)primjeni stvorio je frustracije kako u EU tako i na bosanskohercegovačkoj strani. No, umjesto da nauči lekciju, EU je nastavila s istim pristupom. Dakle, prije nego što od Evropske komisije zatraži mišljenje o zahtjevu te zemlje, BiH je morala ispuniti četiri uslova.

Kada je opsežan izvještaj od 184 stranice objavljen u maju 2019. godine, Komisija nije preporučila da zemlje članice EU-a daju Bosni status zemlje kandidata. Što je učinila s Crnom Gorom. Umjesto toga, uspostavila je popis od 14 prioriteta (uslova), koji je također uključivao nekoliko ustavnih reformi, utječući na neke od ključnih elemenata sporazuma o podjeli vlasti kojim je okončan rat 1995. To je značilo da je Bosna krenula prema još većem gubitku vremena.

Tri godine kasnije, u svom izvještaju iz oktobra 2022. godine, Evropska komisija ocijenila je da BiH nije ispunila nijedan od 14 prioriteta. Nadalje, u 33 područja politike, razina pripremljenosti Bosne i Hercegovine za pristupanje EU nije se poboljšala u te tri godine. Međutim, na iznenađenje mnogih promatrača, Evropska komisija je odlučila preporučiti – a državama članicama EU da daju – status zemlje kandidata. Nema novih uslova.

Ta je promjena u pristupu EU-a nastala kao reakcija na zahtjeve za članstvo Ukrajine i Moldavije. U manje od četiri mjeseca (od marta do juna 2022.) EU je prihvatila njihove zahtjeve, Komisija je izdala mišljenja i dodijelila status zemlje kandidatkinje. Bez uslova.

Austrija i Slovenija predvodile su skupinu zemalja članica EU koje su se zalagale da se Bosnu tretira isto kao Ukrajinu i Moldaviju. Tvrdili su ne samo da Rusija također destabilizira Bosnu, već i da je Bosna na istoj razini spremnosti za članstvo u EU kao i Moldavija. Njihov pritisak rezultirao je statusom kandidata za Bosnu.

Ali šta se zatim dogodilo?

Za početak pristupnih pregovora, Evropska unija tražila je od Bosanaca da primijene popis od devet uslova. Među njima su zakoni koji se odnose na pravosuđe, borbu protiv korupcije i useljavanje. Duljina i težina ovog popisa bila je uporediva s popisom Crne Gore jedanaest godina ranije, ali i s popisom koji su dobile Ukrajina i Moldavija u junu 2022.

No, Evropska unija nije odustala od mnogo dužeg i težeg popisa od 14 prioriteta za 2019. godinu. Njihovo ispunjenje ipak je bilo nužno za početak pristupnih pregovora. Time je EU nastavila sa svojim starim pristupom.

Takav stav djelovao je demotivirajuće. Iznenađujuće, godinu dana kasnije, Evropska komisija je procijenila da je Bosna u potpunosti ispunila samo jedan od 14 prioriteta za 2019. i samo dva od 9 uslova za 2022. Moldavija bila usklađenija, s mnogo manje nametnutih uvjeta, šest od 9 prioriteta. a Ukrajina 4 od 7. Moldavija i Ukrajina su u devet mjeseci poboljšale svoju razinu spremnosti za članstvo u EU u 33 područja politike, više nego što je Bosna napredovala u prethodne četiri godine i daleko su je nadmašile. U decembru 2023. EU je odlučila započeti pristupne pregovore s Ukrajinom i Moldavijom i pozvala Bosnu da učini više.

Početkom 2024. godine BiH je najmanje pripremljena zemlja među kandidatima za EU. Takav je rezultat dvadesetogodišnje politike zajednice koja se temelji na nizu proizvoljnih uslova koji nisu postavljeni niti jednom drugom kandidatu. Takav pristup naveo je većinu Bosanaca i Hercegovaca da vjeruju da nikada neće moći ući u EU, da joj je ostavljen narušen kredibilitet i mala mogućnost utjecaja na procese u zemlji.

Situacija je iznimno opasna jer vodeći političari bosanskih Srba sve više prihvaćaju secesionizam. Neki vjeruju da bi odluka EU-a da započne pristupne pregovore s Bosnom prije juna 2024. mogla pomoći u promjeni ove putanje. Nisu u krivu. Međutim, da bi mjera stvarno funkcionirala, EU mora revitalizirati pristupni proces ostatka regije i odgovoriti na ono što se događa kandidatima nakon što njihovi pristupni pregovori počnu.

Na primjer, Crna Gora. Pregovori su bili 12 godina. Mogli bi završiti u slijedeće tri godine. Iako je najspremniji kandidat za članstvo u EU, ocjene Evropske komisije pokazuju da od 2019. nije napredovala. Jer? Jer niko u EU nije voljan reći Crnoj Gori može li doista ući u Uniju. A ako EU to ne može reći maloj ekonomiji od 600.000 stanovnika, pouzdanom partneru NATO-a, što mogu očekivati ​​bosanski reformisti? I kako ih dovoljno motivirati?

Adnan Ćerimagić je viši analitičar za zapadni Balkan pri Inicijativi za europsku stabilnost (ESI). Član je savjetodavnog odbora Bečkog međunarodnog instituta za mir i međunarodnog savjetodavnog odbora Beogradskog centra za sigurnosnu politiku; ovu je analizu objavio u listu La Vanguardia iz Barcelone