Ćerim Bajrami (1957) bošnjački je aktivista i političar iz Prizrena. Od 1992. godine aktivni je učesnik bošnjačkog i kosovskog pokreta za ljudska, nacionalna i politička prava. Godine 1995. s grupom saradnika formira bošnjačku reviju „Selam“ u Prizrenu, čiji je bio i urednik. Revija „Selam“ izlazila je do 2002. godine, a izdana su 24 broja. Od 1995. godine postaje i član redakcije i kasnije urednik godišnjaka „Takvim“. Nacionalni bošnjački pokret, koji se formirao pod okriljem revije „Selam“ u Prizrenu, okupio je mnoge značajne ljude na Kosovu i šire. Taj pokret dao je veliki doprinos u očuvanju i afirmaciji prava Bošnjaka Kosova po svim pitanjima od interesa za ovaj manjinski narod, ne samo prije nego i poslije rata na Kosovu.
Od 1993. godine saradnik je mnogih listova i revija na bosanskom jeziku i u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, Crnoj Gori, a piše i za dnevne listove na albanskom jeziku Koha Ditore, Epoka e Re i drugima, kao i za beogradski Danas. Bio je dio grupe ljudi koja je ostvarila najveći historijski iskorak Bošnjaka Kosova, a to je uvođenja nastave na bosanskom jeziku i dopremanje udžbenika iz Bosne i Hercegovine. U dva mandata je bio izabrani član ispred bošnjačkih nevladinih organizacija, potpredsjednik Konsultativnog vijeća zajednica Kosova u jednom mandatu i član Odbora za jezičku politiku za bosanski jezik. Bio je zamjenik ministra za dijasporu, zastupnik u Skupštini Republike Kosovo s liste Koalicije „Vakat“. Obavljao je niz funkcija u Vladi Kosova, a trenutno je savjetnik zamjenice premijera i ministrice vanjskih poslova i dijaspore.
S gospodinom Bajramijem razgovaramo o položaju Bošnjaka na Kosovu, o pregovorima Srbije i Kosova te o predstojećem popisu stanovništva.
STAV: Mnogi istraživači i strani novinari ističu činjenicu da je presudnu ulogu na kratkoću rata na Kosovu imao Genocid u Bosni i Hercegovini jer međunarodna zajednica nije mogla sebi dopustiti dva krvoprolića na Balkanu u jednoj deceniji. Pored navedenog, značajnu ulogu u vojnom organizovanju Albanaca imao je kadar s Kosova koji je bio dio Armije RBiH, a koji je svojim znanjem i iskustvom ubrzao formiranje OVK. Koliko su Kosovari svjesni ovih historijskih činjenica?
BAJRAMI: Dobar broj albanskih ozbiljnih analitičara ističe činjenicu da međunarodna zajednica nije mogla sebi dozvoliti da se za nekoliko godina dva puta na Balkanu ponove masovni zločini i to od istog planera i počinioca – režima ratnog zločinca Miloševića i srbijanske vlasti. Istine radi, i na Kosovu je bilo mnogo zločina, neki od njih su sa svim elementima genocidnosti, no na sreću oni nisu bili tako masovni kao što je to slučaj s genocidnim radnjama u Agresiji na BiH. Dakle, jedan od faktora manjeg broja ubijenih na Kosovu je brza vojna intervencija NATO-a, za razliku od Bosne, što samim tim potvrđuje tačnost tvrdnji da je tragedija Bosne i Bošnjaka pomogla Kosovu i Albancima. Što se tiče učešća albanskih kadrova iz bivše vojske SFRJ i u ratu u Bosni i njihovom kasnijem angažmanu u ratu na Kosovu, njihov doprinos je znatan i to svakako ne treba biti zaboravljeno.
STAV: U februaru je Kosovo obilježilo 15 godina nezavisnosti. S ove vremenske distance, kakav imidž BiH ima na Kosovu i kakav je odnos vlasti prema Bošnjacima?
BAJRAMI: U većini prevladava pozitivan imidž među Albancima prema BiH, odnosno prema Bošnjacima. Slušao sam slične pozitivne reakcije i u Albaniji, a isto je i kod Albanaca u Makedoniji. Prisutno je i mišljenje da su Bošnjaci u BiH žrtva ratova iz devedesetih godina i da su kao narod oštećeni u podjeli „plijena“ postjugoslavenske krize. Što se tiče odnosa prištinskih vlasti prema Bošnjacima Kosova, kod većine premijera i predstavnika vlada, većine stranaka itd. mišljenje je pozitivno i preovladava stav da su i većina kosovskih Bošnjaka dali i da daju svoj doprinos demokratskom razvoju Kosova.
Nažalost, nepriznavanje Kosova od BiH zbog veta bh. srpske strane i dugogodišnji međusobni rigorozni vizni režim glavna je prepreka da se prodube institucionalne veze i saradnja na svim poljima između Bošnjaka i većinskog albanskog naroda Kosova. Ta saradnja je jako poželjna, posebno za kosovske Bošnjake.
STAV: Prema zakonima Kosova, manje brojne zajednice imaju pravo formirati svoje općine ako ispune određene uslove. U kontekstu priče o zajednici srpskih općina na Kosovu i zajednice albanskih i bošnjačkih općina u Srbiji, koji su ključni razlozi zašto Bošnjaci nisu dobili tri općine koje godinama traže, a u međuvremenu su Turci dobili svoju općinu Mamušu?
BAJRAMI: U Zakonu za opštinske granice definisana je mogućnost uspostavljanja opštine s većinskim manjinskim stanovništvom ako ima pet hiljada pripadnika te zajednice. Taj zakon kao i niz drugih je proistekao iz odredbi Plana Marttija Ahtisaarija, iz koga je nastao i tekst Ustava Kosova. Dakle, od 10 sadašnjih općina sa srpskom većinom, pet je postojalo prije pregovora u Beču, a drugih pet je formirano poslije proglašenja nezavisnosti na osnovu Plana Ahtissarija. Opština Mamuša sa većinskim turskim stanovništvom je formirana ranije s još dvije, Gračanica za srpsko stanovništvo i Junik za albansko, kao eksperiment UNMIK uprave na Kosovu.
Bošnjaci Kosova su tražili kroz dva dokumenta tokom pregovora u Beču tri svoje općine (Rečane, Vitomiricu i Dragaš s gorskim dijelom). Nažalost, zbog propusta tokom pregovora u Beču, ovo pitanje nije riješeno. U proteklim godinama nije bilo političke volje da se naši zahtjevi uvaže. Nažalost, u međuvremenu, osim u regiji Župa i Podgora, u druge dvije tražene opštine svakim danom postajemo i bukvalno manjinsko stanovništvo. Jasno je da većina u jednoj državi sprovodi samo ono što se mora, odnosno što je obligacija prema međunarodnim ugovorima. Nažalost, ni međunarodna zajednica nije pokazala ni minimum interesa oko podrške formiranja bošnjačkih opština.
Jedno od „opravdanja“ predstavnika albanske većine, pogotovo u ovom mandatu, jeste višegodišnja problematika oko (ne)formiranja „zajednice srpskih“, što, nažalost, i neki Bošnjaci Kosova nisu dovoljno razumjeli niti dan-danas razumiju.
STAV: Pregovori Srbije i Kosova oko normalizacije odnosa izgledaju da se privode kraju. Međutim, službena Priština iz ovog procesa izuzela je manjine. Zbog čega je premijer Kurti izabrao tu strategiju?
BAJRAMI: Mi Bošnjaci iz Koalicije „Vakat“ redovno smo to tražili, i dalje tražimo. Podsjećam da smo u Vladi premijera Ramusha Haradinaja čak uspjeli da s jednim našim poslanikom u Skupštini (ne)glasanjem ucijenimo Vladu da prihvati da se u zakonu o pregovorima u delegaciji Kosova za dijalog uključi i predstavnik Bošnjaka. Istina, taj zakon je kasnije Ustavni sud proglasio neustavnim. No, ovo spominjem kao pokazatelj kako treba nastupati u Skupštini Kosova, pogotovo ako ste 61. većinski glas. Nama Bošnjacima je bilo i jeste važno da budemo uključeni u tom procesu, iz konkretnih razloga, jer i na sjeveru Kosova živi znatan broj Bošnjaka, posebno u općini Leposavić. Oni tamo nemaju nikakva nacionalna prava jer njihova djeca moraju pohađati nastavu na srpskom jeziku po planu i programu Srbije. Taj dio naših Bošnjaka nit ima pravo na slobodu govora, nisu sigurni, te je iseljavanje jako intenzivirano, posebno zadnjih mjeseci u kojima je kriza, vještački izazvana iz Srbije, kulminirala u tom dijelu Kosova. Dakle, tražimo da se u statutu te eventualne zajednice mora garantirati nesmetana implementacija svih prava predviđenih Ustavom i zakonima Kosova za Bošnjake, kao i u drugim dijelovima Republike Kosovo.
STAV: U Parlamentu Kosova za manje brojne zajednice određeno je 20 mjesta, od čega polovina za Srbe, četiri za RAE zajednicu (Romi, Egipćani, Aškalije), tri za Bošnjake, dva za Turke i jedno poslaničko mjesto za Gorance. Na izborima je više puta Beograd pokušao na različite načine pridobiti ili potčiniti neke od političkih predstavnika manjina, zbog čega na Kosovu pored Srba imamo i „srpske zajednice“. Na koji je način Beograd uspio da proširi svoj utjecaj na manjine?
BAJRAMI: Na posljednjim parlamentarnim izborima iz Srbije je smišljen „inžinjering“ s izvjesnom inicijativom jedne žene iz Sjeverne Mitrovice, nominalno Bošnjakinje, kao i s inicijativom iz romske zajednice u Gračanici, da se namještenim glasanjem građana srpske zajednice izglasaju kandidati ovih stranaka i da se tako preuzme jedno zastupničko mjesto od Bošnjaka i jedno od RAE zajednice, odnosno da budu dva romska zastupnika u Skupštini Kosova. Ti su glasovi presudom Vrhovnog suda Kosova u većini poništeni, međutim, ne baš svi i ne kod svih političkih opcija. Dakle, predizborna inicijativa formirana za bošnjačka mjesta je poništena, na romskoj – nije. Epilog se očekuje na Ustavnom sudu, gdje je uslijedila tužba predstavnika (kandidata) egipćanske zajednice.
Kao što rekoh, i na listama drugih bošnjačkih opcija je bilo „doniranih“ glasova iz tih srpskih sredina za pojedine kandidate. Neki od tih glasova su poništeni, drugi nisu! Okolnosti prije, tokom i nakon izbora su bili izuzetno komplikovane i složene, a jedno je apsolutno sigurno da bošnjački nacionalni interesi su tu bili i jesu samo kolateralna šteta.
STAV: Pored negativnog utjecaja Beograda na Gorance, prisutno je slično djelovanje i Skoplja i Sofije i prema njima, ali i prema Bošnjacima. Zašto Priština ne spriječi ove manipulacije?
BAJRAMI: Priština očigledno nije kadra da na pravi način spriječi manipulacije koje su još od početka devedesetih godina prošlog vijeka politički i „naučno“ isforsirane iz Beograda radi podjele i smanjenja bošnjačkog nacionalnog korpusa na Kosovu. Te manipulacije i svojatanja Bošnjaka, nažalost, nastavljeni su i iz Makedonije, a u posljednjih deset godina nasrtaji su jako intenzivirani i iz Bugarske. Kao što znamo, Bugarska je članica EU i NATO i njena snaga za balkanske prilike je prilična u smislu ucjena pojedinih država. Nažalost, i Makedonci primjenjuj taj „bugarski recept“ na zajednicu Torbeša, od kojih su većina bili nacionalno Muslimani, dakle Bošnjaci. Epilog po podacima dva zadnja popisa stanovništva u toj zemlji jeste da je ogromna većina od preko 100.000 tih naših ljudi u većini prelilo u Albance i Turke, a u manjem broju i za Makedonce „islamske vjeroispovijesti“. Intenzitet ove „ljute“ političke borbe triju naroda oko Bošnjaka torbeške provenijencije u Sjevernoj Makedoniji se najbolje može (iz)mjeriti po stepenu nezainteresiranosti bošnjačkih centara za ovaj „slučaj“.
S druge strane, Bugarska, nažalost, zloupotrebljavajući fondove EU za pomoć „manjinama van zemlje članice“, to čini i prema Bošnjacima Kosova, predstavljajući ih „tamo negdje“ kao navodno svoju „bugarsku manjinu“. Ovaj naš bošnjački brodolom na Kosovu je započeo onog momenta kad su neki naši ljudi podlegli tim primamljivim pozivima za besplatne studije na bugarskim fakultetima, s kojih se inače niko ne vraća bez diplome. Ranije su tražili i neke potpise o „porijeklu“, sada je dovoljno da kandidat za upis bude iz regija Župe, Podgore i Gore, jer njih Bugarska smatra kao svoje „interesne zone“. Do kada će država Kosovo na ovo šutjeti, vidjet ćemo, nadajmo se da neće čekati bugarske ucjene na NATO i EU putu Republike Kosovo. Nedavno je potpredsjednica Bugarske bila u posjeti Kosovu, a njihovi mediji su prenijeli da je „posjetila 15.000 Bugara na Kosovu“. I ako je od njih, mnogo je! Naime, naš narod u Župi, Podgori i Gori je najviše nastradao tokom bugarskih okupacija u Prvom i Drugom svjetskom ratu, a posebno u Prvom, kada bukvalno nije imao ni kore hljeba jer su Bugari sve uzimali, a trgovinu žitom i ostalom hranom su zabranili. Stotine ljudi po svakom od naših naselja je pomrlo u tom namjerno izazvanom „gladomoru“. I sad se eto ti „spasioci“ opet vraćaju na „mjestu svog zločina.“
Naravno, ovdje mi prije svega vidimo problem u slaboj državnoj intervenciji Kosova, oko zaštite svojih manjina, koja je i ustavna i zakonska obaveza. Bugara, naime, nije bilo niti ih ima niti na jednom popisu stanovništva na Kosovu. Nema ni Makedonaca. Ima Bošnjaka i, da, ima i Goranaca od 2011. godine.
Veliki problemi jesu rigorozni vizni režim i nemogućnost studiranja naših studenata u BiH. Da vas podsjetim, neposredno poslije kosovskog rata imali smo oko 200 bošnjačkih studenata s Kosova samo na Sarajevskom univerzitetu, što je za nas bio veliki broj. Sada nemamo ni 10 posto od tog tadašnjeg broja. Ovdje je ključni problem! Drugi problem izgleda jeste što se ipak na fakultetima Sarajevskog univerziteta valja dobro učiti prije stjecanja diplome, a također naši studenti nemaju nikakve materijalne pogodnosti u Sarajevo, niti izvjesnu rezervisanu kvotu za upis.
STAV: U oktobru 2012. godine ste u intervjuu Anesu Džunuzoviću za novine „Preporod“ nakon objavljivanja rezultata popisa stanovništva kazali da pored popisanih 27.500 Bošnjaka na Kosovu još toliko živi u dijaspori. U tom kontekstu, kakva su Vaša očekivanja rezultata popisa koji je najavljen najesen?
BAJRAMI: Ima nas u Republici Kosovo oko 30-tak hiljada prisutnih. Za dvije hiljade je bio veći broj izjašnjenih za bosanski jezik. Bošnjaka Kosova ima još najmanje toliko u dijaspori. Svi su oni i dalje državljani Kosova, ovdje imaju dio svoje porodice, svoje kuće i stanove, svoja imanja i svoja mezarja. Na popisu 1981. godine bilo nas je blizu 60.000, a od tog broja preko 10.000 na popisu 2011. godine se izjasnilo kao Goranci.
Ono što očekujem od predstojećeg popisa stanovništva jeste da svi Bošnjaci koji su se tako popisali 2011. godine to ponovo potvrde. Posebno očekujem veliki odaziv i iz dijaspore na popis stanovništva, jer u zakonu o popisu ima poboljšanih mehanizama i za njihovo evidentiranje, čak i u odsutnosti. To je nama ovdje na Kosovu od krucijalne važnosti, jer nam od toga zavisi naš daljnji opstanak i naše jačanje institucionalne pozicije u ovoj mladoj državi i društvu.
STAV: U kontekstu kampanje za popis stanovništva i izazova očuvanja identiteta kakvu podršku Bošnjaci Kosova očekuju od svoje matice BiH?
BAJRAMI: Iz Bosne, konkretno oko predstojećeg popisa, očekujemo podršku, pozive i preko medija i direktnim posjetama i dolascima važnijih ličnosti iz bošnjačke društvene zajednice. Također, kratkoročno, očekujemo konačno stavljanje prioriteta aktuelnog Vijeća ministara i državnog Parlamenta za donošenje odluke o ukidanju viznog režima, kroz ratifikaciju potpisanih sporazuma iz Berlinskog procesa, što je Kosovo već uradilo. Poslije toga, vjerujemo da će uslijediti i intenzivnija saradnja na svim poljima. Sada je najvažnije da se ovo decenijsko kršenje osnovnih ljudskih prava na slobodu kretanja i povezivanja porodica između BiH i Kosova konačno prekine ukidanjem rigoroznog viznog režima. Nadajmo se da će i garanti tih sporazuma iz Njemačke i EU učiniti više na ovom putu.
