Govoreći u srijedu, 18. januara 2023, na sastanku parlamentarne grupe Partije pravde i razvoja (AKP), predsjednik republike Türkiye Recep Tayyip Erdoğan dao je jak signal glede datuma za izbore. “Rahmetli Menderes je izašao na izbore 14. maja 1950. godine, rekavši 'Dosta! Glas pripada narodu' i izašao s velikom pobjedom. Tražimo podršku naše nacije 2023. godine”, rekao je Erdoğan, dodavši da odluka pripada naciji. Taj signal je postao činjenica u nedjelju. Na susretu s omladinom u Bursi Erdoğan je ponovio poruku da će se izbori održati 14. maja, dodavši objašnjenje: “Neki ljudi pokušavaju obmanu. Ovo nisu prijevremeni izbori, to su izbori pomjereni naprijed.” Ukazujući da je 10. mart datum za odluku, Erdoğan je rekao: “Zvanično, predsjednik ovdje ima ovlasti. Kao predsjednik, mi ćemo koristiti ovo ovlaštenje. Svoju odluku ćemo objaviti 10. marta.”
Turski opozicioni savez je saglasan s održavanjem sljedećih parlamentarnih i predsjedničkih izbora u zemlji 14. maja, izjavio je u međuvremenu predsjednik glavne opozicione Republikanske narodne partije (CHP) Kemal Kılıçdaroğlu. Moj cinični komentar bi bio da ne pamtim u posljednje 22 godine, koliko pratim tursku politiku, kada CHP nije bio spreman da izgubi izbore. Naime, po njihovim zvaničnicima, oni su uvijek spremni za izbore, pa tako i sada.
Nasuprot obećanju da će se opozicioni predsjednički kandidat znati već sljedećeg dana nakon utvrđivanja datuma izbora, to i dalje ostaje misterija. Da do sada nije jasno da nisu u stanju da se dogovore oko zajedničkog kandidata, moglo bi se pomisliti da ih je nesigurnost o odluci između srijede i nedjelje sprečavala da otkriju karte. “Jednom u februaru”, kažu.
Također, u međuvremenu “sto za šestoro” – famozna “ujedinjena” opozicija – nastavio je s kakofonijom koja pokazuje raspadanje stola. Ali Babacan, lider Partije demokratije i napretka (DEVA) i renegat AK partije, koji je potrčao u Davos na Svjetski ekonomski forumu (po nekima, da primi naređenja, po drugima, da se preporučuje Zapadu), navukao je na sebe odium javnosti napavši (ni manje ni više) tursku odbrambenu industriju generalno, a kompaniju Baykar posebno.
Baykar, koji proizvodi bespilotne letjelice kojima se svijet divi, po Babacanu je “među najvažnijim propagandnim materijalima kojima vlada raspolaže” i kao takav je “nedodirljiv”. Implicirajući da je uspjeh rezultat “nedostatka konkurencije”, zaprijetio je da će opozicija (kad dođe na vlast) itekako “dirati” ovu kompaniju.
Interesantno, ali istinito, CHP i Dobra partija (İP), po svemu teži gosti za opozicionim stolom za šestoro, ogradili su se od Babacanovog napada na tursku odbrambenu industriju i Baykar. No, treba razumjeti da to distanciranje ne znači neslaganje – opozicija, ako bi došla na vlast, uništila bi ili pokušala da poništi svaki uspjeh Türkiye postignut u posljednjih 20 godina, to nije tajna, to otvoreno govore – distanciranje je samo rezultat iskustva tih partija. Ovakvi napadi, kakvih je prije bilo i od CHP-a i od İP-a, jesu kontraproduktivni i donose štetu onima koji ih čine. Jednostavno, nije uputno napadati izvore nacionalnog ponosa, a Baykar specifično, a odbrambena industrija, koja je poslije mnogo decenija sabotaže unutrašnjih politikanata stala na čvrste noge, to svakako jeste. No, Babacan s oko jedan posto podrške biračkog tijela i nema šta da izgubi. Komično je da sve češće govori o mogućnosti da se kandiduje za predsjednika – opet kakofonija sa stola za šestoro.
Pretresanje prethodnih izbornih kampanja i obećanja je uobičajeno u izbornoj atmosferi. Hoćebiti političari i/ili politikanti su u stanju da obećavaju kule i gradove ne bi li dobili taj tako željeni glas. Čovjek bi pomislio da takva taktika može proći jednom, možda dva (tri?) puta, ali da će se iznevjerena obećanja kad-tad obiti o glave verbalno darežljivih. Znate onu “prevari me jednom, tvoja sramota, prevari me dva puta, moja sramota”.
S druge strane, ozbiljni političari paze da ne podignu očekivanja glasača na nivo nadrealnog. Oni ne trče sprint (čak ni u izbornoj kampanji), nego maraton i rukovode se vjerovanjem da će ispunjena obećanja kad-tad donijeti dividende u vidu većeg broja glasova, među kojima su glasovi onih “prevarenih” od politikanata.
Da stvari nisu tako jednostavne, svjedoči kompletna historija takozvanih demokratija, a može se reći i medija. “Prevareni” često izaberu da budu prevareni i drugi i treći i x-ti put. Nedavno je na društvenim mrežama cirkulisalo jedno podsjećanje o CHP kampanji za lokalne izbore 2019. u kombinaciji s tri godine kasnije “objašnjenjem” kampanje.
“Nećete vjerovati, ali besplatan traktor od CHP-a za svakog poljoprivrednika” bio je slogan stupidnog animiranog filma u produkciji CHP-a. Film je na izuzetno imbecilni način “prikazao” budući progres opština u kojima je CHP na vlasti i propadanje opština u kojima je (AKP) na vlasti, sve začinjeno, kako slogan kaže, obećanjem besplatnog traktora za svakog poljoprivrednika i još sijaset pogodnosti. Kampanja je bila promovirana najviše na društvenim mrežama, Twitteru prije svega.
Tri godine kasnije je, aprila 2022, Özgür Özel, jedan od šefova CHP parlamentarne grupe i jedan od najvećih promotera te kampanje, upitan gdje su ti silni traktori, u jednom TV programu priznao (bez imalo stida) da je cilj bio da “zapanji” birače.
Ova usputna (zapanjujuća) ilustracija primitivnog odnosa prema politici s jedne strane može djelovati umirujuće. CHP tim odnosom nikada nije probio barijeru od 25 posto, a kompletna opozicija ni danas ne bi mogla da bira vladu da je kojim slučajem parlamentarni sistem koji toliko priželjkuje – naime, kao što sam već pisao, ukupna podrška opoziciji ne dostiže postotke AK partije i savezničke Partije nacionalističke akcije (MHP). S druge strane, zabrinjava koliko je Zapad voljan da instalira te (zapanjujuće) nesposobne klovnove na vlast u Türkiye. Srećom, kako to primjećuje İhsan Aktaş, vlasnik Genar kompanije za istraživanje javnog mnijenja (jedne od rijetkih koja uspješno čita javno mnijenje, sudeći po prognozama za prethodne izbore), “gosti za stolom (za šestoro) su toliko neorganizovani, puni unutrašnjih kontradikcija, bez politike i vizije da globalne sile neće moći da srede taj nered”.
A nije da se ne trude. Mislim, globalne sile. Da su izbori u Türkiye najvažniji izbori u svijetu ove godine, nije upitno. Washington Post je čak to stavio u naslov škrabotine u kojoj pisac priznaje da zapadni lideri sjede kao na iglama iščekujući njihove rezultate. Taj tekst je samo jedan plotun u antiturskoj i anti-Erdoğan paljbi zapadnih medija ovih dana. Trka u crnjenju i klevetanju Türkiye generalno i Erdoğana posebno je počela punom silinom. Déjà vu. Urednici Washington Posta, New York Timesa, Guardiana, Financial Timesa, Der Spiegela i brojnih drugih mogli bi uštedjeti mnogo novca kada bi uz minimalne izmjene štampali tekstove koje su objavljivali prije prethodnih izbora u Türkiye, toliko se nimalo klišeji i dezinformacije ne razlikuju od prije pet, sedam, osam i tako dalje godina.
Prošle nedjelje The Economist se istakao uvodnikom pod naslovom Türkiye bi mogla biti na ivici diktature i specijalnim dodatkom Turska naziruća diktatura na tu temu. Ah, ta vječito “naziruća diktatura” je bila isto tako aktuelna i prije pet godina.
“Evo ga opet! The Economist reciklira svoj intelektualno lijen, dosadan i namjerno ignorantan prikaz Türkiye. Čini se da su obavezni da najave kraj turske demokratije putem ponavljanih klišeja, dezinformacija i očite propagande. Uvredljivi naslovi i provokativne slike im mogu pomoći u prodaji njihovog takozvanog časopisa, pa im čestitamo na genijalnim marketinškim tehnikama! Međutim, moramo podsjetiti publiku da je ovo senzacionalističko novinarstvo zasnovano na jeftinoj propagandi i dezinformacijama”, dio je reakcije predsjednika Uprave za komunikacije Fahrettina Altuna na naslovnicu i “specijalan izvještaj” britanskog neokonzervativnog brloga zvanog The Economist. Altun zapravo daje kompliment sintagmom “senzacionalističko novinarstvo”. Nije to nikakvo novinarstvo, to jeste jeftina propaganda.
Sve ukazuje na ogromnu nervozu kako opozicije, tako i zapadnih globalnih sila glede izbora u Türkiye. To je u snažnom kontrastu s mirnoćom AK partije i predsjednika Erdoğana, koji je kampanju The Economista kratko prokomentarisao “Da li engleski časopis određuje sudbinu Türkiye? Moja nacija je određuje. Šta god moja nacija kaže, to će se dogoditi u Türkiye.”
