William Wallace bio je jedan od najvećih nacionalnih heroja Škotske te glavni inspirator škotskog otpora engleskom kralju Edwardu I. Služio je kao i "Zaštitnik kraljevine Škotske" tokom prvih godina duge i na kraju uspješne borbe za oslobađanje svoje zemlje od engleske vlasti.
Sreća je napustila Williama Wallacea ubrzo nakon njegove najslavnije pobjede. Engleski kralj Edward I bio je toliko ljut što je njegova vojska izgubila od Wallacea i Andrewa de Moraya kod Stirling Bridga da se odlučio lično predvoditi sljedeću invaziju Škotske.
Dvije vojske su se sukobile kod Falkirka u julu 1298. godine. Ovog puta engleske snage su bile prejake za Wallaceove ljude. Tokom bitke Wallace je izgubio bliskog prijatelja i odanog viteza John de Gramea. Sam Wallace je preživio, ali je njegova vojska bila potpuno slomljena.
Nakon poraza kod Falkirka odbacio je titulu "Zaštitnika Škotske" te napustio zemlju. Proveo je neko vrijeme u Evropi, ali se na kraju vratio u Škotsku. Wallace je bio progonjen čovjek do kraja svoga života. Edward I bio je spreman da oprosti drugim pobunjenicima, ali ne i Vilijamu Wallaceu. Početkom augusta 1305. godine Wallace je konačno zarobljen u blizini Glasgowa. Izdao ga je škotski plemić po imenu John Menteith.
Nakon što je predat Edwardovim ljudima, Wallace je znao da će neće još dugo živjeti. Wallace nije odmah pogubljen i bio je primoran da putuje skoro 400 milja do Londona na suđenje. Ishod suđenja je naravno već bio poznat.
Ipak Wallace je tvrdio da ne on ne može biti izdajnik jer engleski kralj Edward nikada nije bio njegov kralj, niti on njegov podanik.
Dana 23. augusta 1305. godine Wallace je proglašen krivim za izdaju i osuđen na smrt. Wallace je usmrćen jednom od najbrutalnijih kazni u srednjem vijeku: bio je obješen, raščerećen i raščetvoren. Prvo su ga vukli iza konja na mjesto pogubljenja u Smithfieldu gje je vješan ali ne do smrti. Nakon što je, još uvijek živ, spušten sa vješala izvađena mu je unutrašnjost pa spaljena pred njegovim očima nakon čega mu je odsječena glava a tijelo isječeno na četvrtine.
Kao upozorenje drugim "pobunjenicima", Wallaceova glava je umočena u katran i stavljena na zid Londonskog mosta. Njegova četiri uda poslana su na izlaganje u Newcastle, Berwick, Stirling i Perth. Nikada nije dobio odgovarajuću hrišćansku sahranu.
Nema sumnje da je Wallaceova smrt bila krajnje bolna i okrutna. Međutim, to nije bio kraj Wallaceovog sna o škotskoj slobodi. U godinama koje su uslijedile drugi će se dići i inspirirani Wallaceovom žrtvom uspjeti da oslobode Škotsku od Edwardove vladavine.
