Doći do Naima Qassema nije nimalo jednostavan zadatak. Da bi došli do njega, reporteri španskog El Munda i italijanskog Corriere della Sera morali su proći brojne provjere, vožnju u kombiju zatamnjenih prozora iz kojeg je došao u podrum nepoznate zgrade odakle se popeo u sobu bez bez prozora u kojoj je intervju i napravljen.

Hezbolah je uspio obuzdati izraelsku vojsku u ratu 2006. godine prisilivši Tel Aviv da pregovara o razmjeni zarobljenika. I danas je ta organizacija okružena istom aureolom tajnosti koja ih je karakterizirala kada se pojavila na sceni 1985. godine sa Iranom kao podrškom.

Qassem, sada u dobi od 70 godina, učenik je utjecajnog ajatolaha Mohameda Husseina Fadllalaha – duhovnog vođe Hezbollaha 80-ih godina – i sljedbenik grupe koju je osnovao Musa Sadr, vođa koji je postavio temelje šiitskog bunta i prije stvaranja Hezbollaha, Qassema se smatra glavnim ideologom pokreta koji predvodi Hasan Nasrala a od 1991. obavlja dužnost zamjenika glavnog sekretara Hezbolaha.

U ratu 2006. više od 1200 libanonskih civila izgubilo je živote, a pretpostavili ste gubitak 250 boraca. U Izraelu je bio suprotan slučaj: Hezbollahovi napadi uglavnom su bili usmjereni na vojne ciljeve, što je rezultiralo smrću 121 vojnika i 43 civila. Zašto su sada odlučili promijeniti tu taktiku i tvrditi da će na isti način odgovoriti na izraelske napade na civile?

Otkako smo započeli otpor, naša glavna meta bila je izraelska vojska i snage Lahada, šefa izraelske savezničke milicije do 2000. godine, koji su bili libansko-izraelski agenti. Civili nikada nisu bili naša meta sve dok Izrael nije počeo ubijati civile. Učinili smo njegovo stanovništvo metom za Izrael kako bi se ograničio na napade na vojne ciljeve. Uvijek smo poštivali sporazume iz 1993. i 1996. Ako Izrael prestane napadati civile, mi ćemo učiniti isto.

Nakon smrti četiri libanska civila i jednog Izraelca prošle sedmice, svjedočili smo značajnoj eskalaciji sukoba na granici ove nedjelje. Idemo li u totalni rat?

Broj civila koje je Izrael ubio raste svakim danom. Imamo plan kako odgovoriti na takve napade i prisiliti Izrael da se suzdrži. Ali to je odluka koja će se donijeti na bojnom polju. Hoće li se rat proširiti ili ne, ta mogućnost postoji. Povezan je s razvojem rata u Gazi i odlukom Izraela da započne taj opći rat. Ako nas napadnu, morat ćemo se braniti i upotrijebiti svu svoju moć. Ne bojimo se izraelskih prijetnji. Uvjereni smo da ćemo pobijediti.

Znači li to da će, ako vide da se Hamas može poraziti, krenuti u otvoreni rat?

To je nešto o čemu sada ne raspravljamo. Odlučit ćemo kad za to dođe vrijeme. Ovo nije vrijeme za razgovor o crvenim linijama.

Kažete da ste uvjereni da ćete pobijediti. Kako? Izraelska vojska može opustošiti Liban. Ona to radi u Gazi. Izraelski ministar Amichai Eliyahu prijeti korištenjem nuklearnog oružja...

Sukob se ne može mjeriti samo u smislu vojne sposobnosti. Utječe na motivaciju i želju otpora da odbrani svoj narod i svoju zemlju. Ne vodimo računa o odnosu snaga. Mi samo nastojimo spriječiti neprijatelja da postigne svoje ciljeve i to je prava pobjeda. Vidjeli smo to 2006. godine, kada smo ostvarili pobjedu, a moć dviju sučeljenih strana također je bila neuravnotežena u korist Izraela. Danas smo u puno boljoj poziciji. Ne trebamo oružje. Skladišta su nam puna, štaviše, trebamo više prostora za skladištenje.

I Osama Hamdan, vođa Hamasa, i Mohamed Al Hindi, jedan od vođa Islamskog džihada priznali su mi da je operacija sedmog oktobra bila daleko smrtonosnija od onoga što su htjeli.“Stvari su nam izmakle iz ruku”, rekao mi je Hamdan. Šta mislite na masakru izraelskih civila?

Ono što se dogodilo sedmog oktobra bio je veliki čin potlačenih Palestinaca protiv okupacije koja im nije ostavila izbora u posljednjih 75 godina, gdje su pretrpjeli atentate, naseljavanje, opsadu Gaze ili kontinuirane napade na džamiju Al Aqsa. Stoga ga smatramo vrlo važnim i plemenitim činom, iako su se neki detalji mogli izbjeći. Ali Izrael i SAD to ne mogu koristiti kao izgovor za opravdanje svih ovih masakra.

Oprostite, smatrate li normalnim ovaj veliki broj ubijenih civila?

Moramo se usredotočiti na glavni cilj napada. Bio je to čin otpora kojim se žele riješiti pitanja poput oslobađanja zatočenika. I ne možemo se fokusirati na detalje kako bismo opravdali te masakre. Moramo ići do korijena stvari. Ko je uzrokovao sedmi oktobar? Bila je to cionistička okupacija. To je reakcija na okupaciju. Jeste li imali priliku prebrojati broj ljudi koje je Izrael ubio u posljednjih 75 godina? Ubili su, ranili ili zatvorili desetke hiljada bez ikakvog opravdanja.

Slušali ste Nasralu 2006. kako govori da je Izrael krhkiji od paukove tkanine. Izrael je slab. Njegovo društvo nije motivirano braniti svoju zemlju. To se dogodilo sedmog oktobra. Bilo je nerealno koliko je sati trebalo političarima i vojsci da reagiraju. Ako Izrael još uvijek stoji, to je zbog podrške SAD-a. Inače bi se srušio za nekoliko dana. Izrael je na zapadnoj intenzivnoj njezi i ne znamo koliko će trajati.

Ako ne priznajete Izrael, a Tel Aviv godinama blokira mogućnost uspostave palestinske države, kako se može postići rješenje ovog beskrajnog sukoba?

Palestinci ne priznaju Izrael i nikada se neće predati pod prijetnjom sile. Nikada neće predati svoju zemlju. Izrael ne treba opravdanje za svoje napade. Oni su od početka bili okupatori i agresori. I nastavljaju pojačavati svoju agresiju na Gazu. Treba pitati Izrael zašto nastavlja s okupacijom i zašto ih Zapad štiti. Stabilnost će se vratiti u regiju tek kada završi okupacija.

Bi li Hezbollah prihvatio palestinsku državu na granicama iz 1967. godine?

Stav Hezbollaha je da Palestina ide od rijeke [Jordan, granica s Jordanom] do mora [Mediteran]. Ali Palestinci su ti koji moraju odlučiti o svojoj budućnosti.

Izraelski think tank povezan s premijerom objavio je plan za protjerivanje svih Palestinaca iz Gaze. Jeste li zabrinuti da će Izrael iskoristiti rat da stvori novu Nakbu kao što je učinio 1948. godine?

Ako Izrael odluči produžiti agresiju, sam će sebi kopati grob i dat će dobre šanse da bude eliminiran jednom zauvijek.