Postoji izreka koja kaže kako muzika kroti i nagore zvijeri. Valjda je zato hladnoratovska Europa, još uvijek potresena sjećanjem na užase Drugog svjetskog rata, trebala stvoriti nove strategije kako bi život učinila lakšim. Masovne medije, poput televizije, moglo bi se koristiti za učinkovito prenošenje poruke tolerancije, optimizma, napretka, mira ili duha poboljšanja širokoj publici u raznim zemljama.

Iako se čini naivnim, univerzalni jezik popa – uvijek dobro začinjen brojnim drugim zvukovima – pokazao se iznenađujuće korisnim kada je u pitanju promoviranje mira i zajedništva Starog kontinenta. U novoj eri idealno mjesto za izglađivanje svih nesporazuma i sukoba više nije bilo bojno polje, već velika pozornica okružena televizijskim kamerama.

To je, na određeni način, bila namjera koja je dovela do rođenja, 1956. godine, festivala pjesme, inspiriranog festivalom u San Remu, koji je trebao služiti stvaranju veza između naroda koji su, destak godina rankije, pretvorili evropski kontinent u pakleno bojno polje. U tratru Kursaal u Luganu, Zapadna Njemačka, Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Švicarska – sudionici prvog izdanja – nisu izmjenjivali topovske udare, već pjesme.

Pobijedio je domaćin, Švicarska, s Refrenom, evokativnom baladom u izvedbi Lys Assia, koja je rekreirala izgubljene snove iz mladosti. Kao da je riječ o zapletu iz špijunskog romana, glasanje međunarodnog žirija tom je prilikom bilo strogo tajno.

Stoga je inicijativa koju je pokrenula Evropska radiodifuzna unija od samog početka imala jasnu zadaću promoviranja društvene kohezije u Evropi. Godine 2015. deklasifikacija dokumenata NATO-a otkrit će da je Komitet za kulturu Saveza već 1955. godine zagovarao promociju "sjevernoatlantskog" festivala, u stilu francuskog vojnog takmičenja orkestara Les Nuits de l' Armée, stoji, izemđu ostalog u dsojeu koji je povodom ovogodišnjeg izdanja Eurosonga, objavila La Vanguardia.

U drugom izdanju, održanom u Zapadnoj Njemačkoj, pridružile su se nove zemlje, poput Danske, Austrije i Ujedinjenog Kraljevstva. Po prvi put su javno emitirana i glasanja koja bi potakla igru koja traje do danas, igru ​​političkih interpretacija rezultata glasanja i razmjene bodova između zemalja.

Politika je odmah nanjušila priliku. Francova Španija je, tako, u festivalu vidjela mogućnost da ponudi prijateljskiju sliku zemlje evropskoj zajednici, zbog čega nije oklijevala pridružiti se festivalu 1961. Ta je odluka dovela do prvog političkog protesta usred festivala kada su aktivisti 1964. godine odlučili izaći na pozornicu s transparentom tokom nastupa španskih predstavnika, u znak protesta protiv diktature Franca i Portugalca Salazara. Reakcija je bila direktan prekid televizijskog prenosa. Nakon toga Francov režim prenos je radio s kašnjenjem od 15 sekundi kako bi se kontrolirali neočekivani događaji.

 

Pojava televotinga (1997. godine, kada su neke zemlje odlučile eksperimentirati s ovim interaktivnijim modalitetom) nije nužno poslužila za povećanje transparentnosti rezultata, već je prije povećala sumnje da su sklonosti određenih zemalja uzrokovane razlozima kmoji nisu imali veze sa muzikom,

Istraživač Derek Gatherer, nakon analize glasova između 1972. i 2002. godine, stvorio je neobičnu geopolitičku viziju festivala temeljenu na identifikaciji niza blokova: Beneluksa (koji čine Belgija i Nizozemska), Vikinškog carstva (nastalog od strane Švedske, Danske, Islanda, Norveške, Finske, Estonije, Latvije i Litve), Balkanski blok (sa Slovenijom, Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Turskom, Makedonijom, Albanijom, Grčkom, Srbijom, Crnom Gorom, Rumunijom i Kiprom), Varšavski pakt (koja uključuje Poljsku, Ukrajinu i Rusku Federaciju) i Pirenejske osovine (ograničena na Španiju i Andoru).

U početku je Evrovizija trebala služiti da pokaže raznolikost jezika koje možemo pronaći na našem kontinentu, no engleski se na kraju nametnuo budući da su od 1999. pravila dopuštala slobodan izbor jezika pjesme. To je samo utrlo put engleskom jeziku. S druge strane, Eurovizija je također omogućila objavljivanje postojanja manjinskih jezika i kultura, kao što se dogodilo 2004. godine, kada je estonska grupa Neiokõsõ izvela pjesmu Tii, na Võro ​​jeziku, kojim govori samo oko 70.000 ljudi ljudi na jugu te zemlje.

Proširenje liste zemalja sudionica često je pratilo određena politička događanja. Naprimjer. Izrael je došao na festival 1973. godine, netom nakon poznatog napada terorističke organizacije Crni septembar na Olimpijskim igrama u Münchenu. Često su poruke izraelskih pjesama uključivale pacifistički sadržaj, kao što vidimo u pjesmama kao što je There Must Be Another Way, koju su izveli Noa i Mira Awad 2009.

U trenutnom kontekstu rata, mnogi zahtijevaju veto na nastup Izraela, ali bez uspjeha. Organizatori su u više navrata insistirali na “apolitičnosti” festivala, međutim, Rusija je izbačena iz takmičenja od 2022. godine zbog invazije na Ukrajinu. A u izdanju 2019. godine, održanom u Tel Avivu, Island je kažnjen nakon što je bend Hatari pokazao palestinsku zastavu tokom glasanja.

Unutarnje napetosti dovele su do toga da su se neke zemlje više puta međusobno ignorirale. To se dogodilo između Grčke i Turske, koje su se borile oko Kipra; Grci su se čak povukli iz natjecanja kada je 1975. Turska prvi put pozvana da sudjeluje. Između 1977. i 1980. takozvane istočne zemlje (SSSR, Poljska, Čehoslovačka, Finska ili čak Tadžikistan) imale su vlastiti festival pod nazivom Intervisión Song Festival. Pad Berlinskog zida uzrokovat će progresivno uključivanje zemalja u projekat Eurosong koje su do tada pripadale socijalističkoj orbiti.

Sukobi identiteta na Balkanu također su bili opipljivi na festivalu. Godine 1995., nakon Daytonskog sporazuma, Bosna, Hrvatska i Slovenija su jedna drugoj dodijelile bodove, formirajući blok koji će tokom vremena nastaviti sarađivati. Armenija se dugo opirala glasati za tursku pjesmu, Azerbejdžan je napravio nešto slično s Armenijom. Posebni odnosi između Rusije i Gruzije obojeni su zabavnim podtekstualnim čitanjima na festivalu održanom 2009. u Moskvi. Tamo su Gruzijci predstavili pjesmu We Don't Wanna Put In (trebalo je malo vremena da se posljednje dvije riječi povežu s likom Vladimira Putina).

Odnosi između Rusije i Ukrajine također su prošli kroz brojne uspone i padove, s nekim značajnim trenucima, poput odluke Ukrajinaca da Juliju Samoilovu, izabranu rusku predstavnicu za izdanje održano u Kijevu 2016. godine, prozovu personom non grata, zbog njene podrške aneksiji poluotoka Krima.

U 21. stoljeću, mnogi su sudionici u svoje interpretacije unosili određene elemente koje bismo mogli smatrati progresivnim, osvetničkim ili čak remetilačkim, s namjerom da potaknu društvena promišljanja ili jednostavno poljuljaju predrasude najkonzervativnije publike.

Španija je pomogla romska etnička skupina postane vidljiva u Evropi, s umjetnicima kao što su Peretz, 1974., Remedios Amaya, 1983., Azúcar Moreno, 1990., ili Antonio Carbonell, 1996. Osobe s invaliditetom također su prisustvovale festivalu, poput pjevača i slijepog pijanista Serafína Zubirija ili Poljakinje Monike Kuszyńske koja je 2015. postala prva osoba koja je nastupila u invalidskim kolicima, izvedbom balade U ime ljubavi. Iste godine, Finska je za svog predstavnika odabrala grupu Nimipäivät koja ima autistične muzičare i osobe s Downovim sindromom.

Godine 1998. izraelski predstavnik Dana International uspio je s Divom postati prvi transseksualni takmičar i pobjednik. Ultraortodoksni dijelovi Izraelskog društav su joj (mu) prijetili ubistvom, dok je homoseksualna zajednica s oduševljenjem pozdravila učešće na festivalu. Godine 2014. Austrijanka Conchita Wurst izvojevat će novu pobjedu, s Rise Like a Phoenix. Heinz Fischer, predsjednik tadašnje austrijske vlade, kazao je da to nije samo pobjeda te zemlje, već i trijumf "različitosti i tolerancije u Evropi".