Kako je, zapravo, izgledao život u Alžiru pod francuskom vlašću, slikovito prikazuje jedan detalj iz historije te zemlje sa sjevera Afrike.

Glad, nezaposlenost i bijeda bili su svakodnevnica alžirskog stanovništva koje je živjelo s oko 800.000 francuskih doseljenika, a ti su doseljenici bili vlasnici najboljeg obradivog zemljišta. Ti su doseljenici raselili hiljade alžirskih seljaka koji su umirali od gladi svaki put kada bi suša i bolest napali njihove usjeve. Situacija je bila toliko strašna da je 1945. godine književnik Albert Camus, koji se rodio u Alžiru, u novinama Combat napisao sljedeće: “Muškarci pate od gladi i traže pravdu... Njihova je glad nepravedna.”

U februaru 1943. godine Ferhat Abbas predstavio je čelnicima Francuske, Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza takozvani Manifest alžirskog naroda. U njemu je potcrtana borba koju su alžirski vojnici vodili rame uz rame s Francuzima protiv nacista i zahtijevali su od Francuske stvaranje države u kojoj bi i Francuzi i Jevreji bili dobrodošli. Nova država trebala bi imati vlastiti ustav koji garantira slobodu i jednakost svih, agrarnu reformu, priznanje arapskog kao službenog jezika uz francuski, slobodu štampe, obrazovanje za svu djecu, ali i učestvovanje muslimana u vladi zemlje.

Antifrancuski sentiment i antikolonijalni pokret već su se pojavili u Alžiru mnogo prije izbijanja Drugog svjetskog rata, a nekoliko je gradova bilo poprište demonstracija, a kasnije i sukoba. Francusko stanovništvo, posebno na sjeveroistoku zemlje, smanjivalo se, za razliku od lokalnog stanovništva, sa znatno većom stopom nataliteta. Mnogi su francuski doseljenici živjeli u malim gradovima poput Guelme i Souk-Ahrasa, gdje je bilo mnogo više lokalnog stanovništva nego Francuza. Francuzi nastanjeni u planinama osjećali su se stjerani u svoja mala naselja, okruženi izgladnjelim seljacima koje su smatrali masom nepismenih, fanatičnih i opasnih ljudi.

Uz podršku gradonačelnika tog područja i Marcela Laviea, lokalnog čelnika, 14. aprila 1945. godine zamjenik lokalnog guvernera André Achiary odlučio je oformiti naoružanu civilnu miliciju u gradu Guelmi i okolini u sklopu takozvane politike samoodbrane. U osam sati ujutro 8. maja 1945. godine oko 10.000 ljudi okupilo se ispred džamije u Setifu kako bi proslavili kraj rata. Stanovništvo Setifa (“starosjedioci”, kako su ih nazvali Francuzi) mirno i nenaoružano izašlo je na ulice nakon poziva Charlesa De Gaullea, francuskog predsjednika.

No, umjesto slavlja, događaj se pretvorio u demonstracije, a okupljeni su nosili transparente “Okončaj okupaciju”, “Želimo jednakost”, “Nezavisnost” ili “Alžir je naš”. Saal Bouzid, 14-godišnji član muslimanskih izviđača, podigao je alžirsku zastavu, simbol koji je zabranila Francuska vlada. Ugledavši zeleno-bijelu alžirsku zastavu, policija, koja je do tada bila po strani, pojurila je prema mladiću da mu je otme. Unatoč objašnjenjima koja je dječak dao da je to sveta zastava, unatoč molbi gradonačelnika da ne pucaju, policija je ustrijelila dječaka. Nastao je haos.

Demonstranti, puni bijesa, napadali su i ubijali svakog Evropljana kojeg su sreli. Nastala je užasna represija, proglašeno je vanredno stanje. Svi koji nisu nosili crnu traku pri izlasku iz kuće upucani su bez upozorenja. Francuska je mobilizirala vojsku, koja je brutalno napala gradove i sela i palila kuće.

Najnepristupačnije gradove u planinama bombardirala je avijacija, dok je francuska krstarica “Duguay-Trouin”, usidrena u blizini obale, granatirala grad Kherrata. No ondje gdje je barbarizam dostigao nezamislive razmjere bilo je mjesto Guelma, gdje je Achyari predvodio brutalnu represiju. Mržnja je dosegla takve razmjere da su se organizirale milicije koje su ulazile u kuće, iz njih odvodile i ubijale ljude. Mrtvih je bilo toliko da nisu sve uspjeli pokopati. Na kraju je službeno objavljeno da je 41 selo sravnjeno sa zemljom.

Godinama kasnije, Francuska će priznati da je od 8. maja do 26. jula ubijeno 40.000 ljudi. Tri hiljade ljudi završilo je u zatvoru, zabranjene su i novine Ferhata Abbasa. Sve je rađeno da bi se ugasio pokret za slobodu Alžira, ali jedino što su postigli bilo je rasplamsavanje izrazito antikolonijalnog raspoloženja. Devet godina poslije, u novembru 1954, Alžir će započeti rat za nezavisnost, koji će biti plaćen s milion i po života. Država će na kraju steći nezavisnost 1962. godine.