Moralo se i to jednom desiti. Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu je pogodila “savršena oluja”. To je kombinacija nikada goreg visokog predstavnika koji radi u interesu službenog Zagreba, i uopće u korist rasističke mittlevropske demokršćanske ideje, nove politike Sjedinjenih Američkih Država kojom se namjerava stabilizirati Zapadni Balkan tako što će se interesi Srbije namiriti na štetu Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova, povampireng projekta Velike Srbije na steroidima te pojave izvana projektiranog i duboko antibošnjačkog veleizdajničkog političkog projekta “trojke”, koji je od zapadnih ambasada doveden na vlast suspenzijom Ustava kako bi kapitulirao u ime bošnjačkog naroda. Za posljedicu imamo nikada agresivnije srpsko-hrvatske politike koje ubrzano obesmišljavaju i rastaču državu te potpuno politički neutralizirane Bošnjake koji nemoćno posmatraju klizanje u provaliju.

KVAKA 22

Bošnjaci su još od kraja rata gurnuti u pakleni zatvoreni krug kontradiktornosti iz kojeg ne mogu izaći. Srpska i Hrvatska politika pred njih postavljaju stalno nove ultimatume kojima se trajno slabi kako država, tako i bošnjačke političke pozicije i kapaciteti, naročito oni kojima se štiti opstojnost države. Takvi ultimatumi bili su i ostali u okviru ucjene “Ili nam popustite ili idemo ka secesiji”. Proverbijalna “caka” ili “kvaka” takve politike jeste to što je svaki od ultimatuma i svaki od traženih kompromisa osmišljen da ustvari olakša samu secesiju. Bilo kakvo popuštanje samo ubrzava takav scenarij. Dominanta ideja vodilja bošnjačke političke kulture o tome kako “mir nema alternativu” te maliciozni medijski pritisci na svakog bošnjačkog političara koji je odbijao da pravi kompromise na štetu bošnjačkih interesa dodatno su otežale situaciju.

Istovremeno i srpska i hrvatska politika u svom neprestanom pritisku na Bošnjake imaju podršku vanjskih centara moći, na šta je bošnjačka politika tradicionalno osjetljiva do nivoa potpune neotpornosti. Kada se na bošnjačkoj političkoj sceni nađe ličnost koja odbija popustiti i napraviti kompromis na štetu Bošnjaka i države, kao što je to uradio Bakir Izetbegović, onda na scenu stupa strani diktat u obliku grubog nametanja kroz dejtonsku instituciju visokog predstavnika i dovođenja na vlast političkih snaga spremnih kapitulirati u ime bošnjačkog naroda. Naravno, takav zahvat dolazi na već dobro pripremljen teren, gdje je bošnjačka politička scena duboko preorana paraobavještajnim kanalima i prepuna marioneta, medijska scena potpuno kidnapirana i stavljena u službu stranih interesa, a bošnjačka javnost do kraja izluđena višedecenijskim montiranim aferama, defetizmom i nepovjerenjem u samu sebe pa je nesposobna mobilizirati se i reagirati na kolonijalističko kršenje vlastitih prava i sloboda.

Rezultat svega navedenog jeste ono čemu danas svjedočimo. Dok službeni Zagreb putem nametnute “trojke” stavlja Federaciju Bosne i Hercegovine pod svoju kontrolu, dotle velikosrpska politika istovremeno izvodi otvorenu, drsku, ali mirnu secesiju na polovini prostora Bosne i Hercegovine. Mirnu prije svega jer joj se niko ne suprotstavlja. Lideri nametnute “trojke” ili šute ili na svaki način pokušavaju skrenuti pažnju javnosti s ogromnog secesionističkog slona u sobi. Oni su upravo i dovedeni na vlast zbog toga, da u sklopu ideje kontroliranog raspada države amortiziraju i neutraliziraju bilo kakve organizirane ili spontane bošnjačke reakcije te da osiguraju da sve protekne u miru i redu.

MIROLJUBIVA SECESIJA

Ponovimo ono na šta smo i ranije upozoravali. Velikosrpski separatisti naučili su iz svojih ranijih grešaka. Dodik ne namjerava ponoviti grešku ratnih zločinaca Biljane Plavšić i Nikole Koljevića, koji su napustili državne organe te tako prepustili sve legitimne državne mehanizme u ruke “muslimana”. Upravo suprotno, Dodikov plan je da svoju separatističku politiku štiti i pokriva blokiranjem ili aktivnim djelovanjem državnih institucija koje su mu nametnuti “trojkaši” tako spremno poklonili u ruke.

Nažalost, izlišno postaje pitati, ako su već velikosrbi naučili lekciju iz protekle Agresije, da li su to isto naučile i patriote. Prije svega jer na vlasti nisu patriote već od Zapada nametnute marionete. Stoga scenarij mirnog raspada države djeluje sasvim realno jer je očito da će onaj dio međunarodne zajednice koji je nametnuo “trojkaše” također pokušati neutralizirati i bilo kakvu spontanu ili organiziranu reakciju bošnjačkih patriota pozivajući se na “očuvanje mira” i “smirivanje situacije”. Sasvim je vjerovatno i izvođenje oskudnih međunarodnih snaga na entitetsku liniju ne kako bi intervenirale protiv secesionista i rastjerali Dodikovu policiju već kako bi potvrdili “nove činjenice na terenu” i poslužili kao svojevrstan osigurač da neko od Bošnjaka ne bi pomislio nasilno mijenjati “faktičko stanje”. Izjave novog mađarskog komandanta EUFOR-a govore tome u prilog.

No recimo i to da je današnja “savršena oluja” u kojoj se nalazi država postala gotovo neminovna onoga trenutka kada je u bošnjačkom društvu prevladala ideja da se budućnost treba graditi ne jačanjem vlastitih partikularnih kapaciteta za odbranu države već vjerovanjem u strana obećanja i nadom u nekakvo srpsko-hrvatsku katarzu. Bošnjačko društvo već dugo funkcionira na osnovu dugoročnih nadanja i doslovnih fantazija, a ne realnog sagledavanja svoga okruženja i situacije. Još od kraja rata prava opasnost po opstanak Bosne i Hercegovine nalazila se, prije svega, u potencijalnom pristajanju Bošnjaka da mirno i bez reakcije isprate secesionističke poteze tješeći se obećanjima navodno prijateljskog dijela međunarodne zajednice da će reagirati. Sada kada nam je taj “prijateljski dio međunarodne zajednice” nametnuo svoje marionete, Bošnjaci više i ne mogu djelovati putem legalnih i legitimnih institucija.

DA LI JE KASNO?

Premda situacija u mnogo čemu nije kao 1992. godine, čak ni izbliza, Bošnjaci ipak vrlo izvjesnu velikosrpsku secesiju dočekuju možda i u goroj situaciji nego 1992. godine. Jer iako danas nisu direktno biološki ugroženi, Bošnjacima opstanak na duže staze direktno zavisi od opstanka države Bosne i Hercegovine. A bošnjački kapaciteti za njenu odbranu danas su itekako slabiji nego 1992. godine, prije svega jer su 1992. na vlasti imali Aliju Izetbegovića i patriote, a danas obične marionete, koje su po odanosti stranim centrima moći daleko sličnije Fikretu Abdiću.

Bošnjaci su 1992. godine u odbrani države protiv sebe imali srpskog, a zatim i hrvatskog agresora, no danas, osim njih, imaju još i dio zapadne međunarodne zajednice, ali i državne, entitetske i kantonalne institucije kojima upravljaju nametnute marionete. A upravo su te marionete one koje bi prve pokušale spriječiti bilo kakav pokušaj bošnjačkih patriota da zaustave velikosrpsku secesiju. Tu je najveća tragedija današnje bošnjačke situacije.

Šta da se radi? Neke ideje ne mogu se staviti na papir, neke opet nije pametno ni javno iznositi, no ono što je realno moguće i prijeko potrebno jeste organiziranje, okupljanje i udruživanje svih patriotskih snaga u cilju zaštite države te što hitnija smjena nametnute ambasadorske vlasti. No, ostaje pitanje – imaju li Bošnjaci više vremena?