Albanska saborska zastupnica se činila nedodirljivom i poprilično samouvjerenom. Za Erminu Lekaj Prljaskaj sve se promijenilo 17. 4. 2024. kada je Armin Hodžić ispred koalicije „Bošnjaci zajedno“ ostvario historijski rezultat za Bošnjake u Hrvatskoj i ušao u Hrvatski sabor.

No, film treba vratiti pola godine unatrag kada je danas saborski zastupnik bošnjačke, albanske, makedonske, crnogorske i slovenske nacionalne manjine Armin Hodžić sklopio dogovor s nekadašnjim političkim rivalom Berminom Meškićem nakon čega je sklopljena koalicija „Bošnjaci zajedno“, koju čini nekoliko jakih bošnjačkih udruženja u Hrvatskoj (BNV, SABAH i BNS, uz podrušku gradskih i županijskih vijeća).

Upravo je Hodžićeva i Meškićeva gesta bila okidač za Bošnjake u Hrvatskoj koji napokon počinju vraćati povjerenje u vlastite kandidate. Dakle, pred sobom više nemaju sliku međusobno sukobljenih frakcija od čijih trzavica osjećaju nelagodu i apstiniraju s izbora.

Neko je rekao u noći kada je Ermina Lekaj Prljaskaj izgubila izbore: „Ovime su Bošnjaci pokazali da su nacija, da mogu zajedno, da pobjede kada to od njih niko ne očekuje, kada su ih svi već otpisali!“ I možda je upravo to da su i nakon 100 dana mandata Bošnjaci u Hrvatskoj i dalje zajedno najveći uspjeh. Nije se dogodilo ono što se često događa s Bošnjacima – nakon početnog uspjeha pada se u međusobnim obračunima koji završavaju razlazom.

Upravo je taj kapacitet da se ostaje zajedno i najveći dobitak i najveći izazov za mladog zastupnika Hodžića. A izazova mu nije manjkalo i počeli su odmah.


"Bošnjaci zajedno" na jednom od sastanaka u Hrvatskom saboru

„Pod teškim smo pritiskom“, zavapio je za medije tokom konstituiranja nove Vlade RH koja je prijetila da postane beskrajna sapunica na relaciji HDZ i Domovinski pokret koji je rezolutno odbio da Milorad Pupovac i njegova stranka uđe u vlast. Hodžić je poprilično samuvjereno i gotovo na svakodnevnoj bazi istupao za medije i niti u jednom trenutku nije dopustio da naruši i integritet vlastitog kluba manjina, ali niti da zamuti vodu u mogućim općim koalicijskim dogovorima.

Zbog napetog odnosa u Bosni i Hercegovini te poprilično negativnog stava kojega Bošnjaci većinom imaju prema politici HDZ-a bilo je vrlo teško za Hodžića odlučiti i prelomiti hoće li ući u koaliciju.

No, odnos Andreja Plenkovića prema hrvatskim manjinama nije diskriminatoran, štaviše, široka lepeza prava koje manjine ostvaruju nešto je čime se hrvatski premijer ponosi i često ističe kao demokratski doseg svoje Vlade. I tu je ležao odgovor, a Hodžić je uskoro objavio prve rezultate koalicije u koju je ušao.

Ključno i revolucionarno, po prvi put u historiji Bošnjaka u Hrvatskoj dobili su status kakav i zaslužuju kao druga po veličini nacionalna manjina, naravno, mimo onih prava koje ostvaruje Islamska zajednica u Republici Hrvatskoj.

„Usvojeni operativni plan predstavlja ogroman iskorak za bošnjačku nacionalnu manjinu“, kazao je početkom augusta Armin Hodžić, nabrojavši dio onoga što je dogovorio na sjednici Vlade gdje je usvojen operativni plan za nacionalne manjine 2024.-2028. među kojima je u punom kapacitetu po prvi put bila i bošnjačka nacionalna manjina.

„Rješavanje problema preimenovanja Musliman-Bošnjak u popisu birača, kulturni centri u Zagrebu, Rijeci, Sisku, Labinu, Puli, Gunji, Vojniću, Dubrovniku i drugim mjestima za Bošnjake,  društveni domovi za Bošnjake u sredinama u kojima se za to ukaže potreba, uspostava Bošnjačkog medijskog centra sa radijom Sevdah, opremanje i dogradnja prostora udruga, vijeća, KUD-ova i ostalih bošnjačkih organizacija, obnova i dogradnja odgojno-obrazovnih institucija u sredinama gdje živi veći broj Bošnjaka“, napisao je Hodžić (Više na: Revolucionarne promjene u životima Bošnjaka Hrvatske)

Ostalo je poprilično nezapaženo i to da je Hodžić u isto vrijeme s hrvatskim ministrom znanosti i obrazovanja Radovanom Fuchsom najavio pokretanje i postupak izrade udžbenika na bosanskom jeziku za nastavu po modelu C.

O ovom projektu se među Bošnjacima u Hrvatskoj mnogo pričalo, ali ovo je prvi put da se napravio konkretan politički iskorak.

Po prvi put su Bošnjaci u Hrvatskoj počeli zauzimati i neka od ključnih pozicija. Još u julu je na zatvorenom dijelu sjednice Vlade RH imenovana nova državna tajnica u Ministarstvu uprave, pravosuđa i dig. transformacije. Imenovanje Fadile Bahović zasluga je sklopljene koalicije i političkih prava koje Bošnjaci uživaju nakon što su ušli u sabor, ali ono što je bitno istaknuti Hodžić ne pokazuje namjeru da se prema albanskoj nacionalnoj manjini ponaša kao što se Ermina Lekaj Prljaskaj ponašala prema Bošnjacima.

Tome u prilog ide i činjenica da je Hodžić ignorirao imenovanje Ermine Lekaj Prljaskaj za specijalnu savjetnicu hrvatskog ministra vanjskih poslova Radmana. Lekaj Prljaskaj će ga savjetovati za Kosovo, Abaniju i Sjevernu Makedoniju. Bez obzira što je ovo bio u najmanju ruku nekorektan potez politike hrvatskog HDZ-a očito je Hodžić odlučio da se mora prestati s antagoniziranjem te je mudro ignorirao ovaj slučaj. Je li zaboravio, to on najbolje zna.

Ono što sigurno nije zaboravio, jeste da radi svoj posao. I to ga radi odlično, shvaćajući da Bošnjaci u Hrvatskoj dobivaju izbore unutar sebe, jačanjem sebe, a ne na način da se sukobljavaju niti s Albancima niti bilo kime drugime. Podršku koju ima, dakle, potrebno je opravdati. Hodžić je prisutan na terenu, aktivno radi na realizaciju megaprojekta koji su zacrtani operativnim planovima, besprijekorno je i na najvišem nivou odradio komemoraciju povodom godišnjice Genocida u Srebrenici, ne upada u zamke sukobljavanja, ima dobar odnos s bošnjačkim političkim akterima na bh. sceni, ne dopušta da ga se uvlači u koalicijske kombinatorike i smicalice u Hrvatskoj, a koliko je vidljivo nije se odao ni političkom populizmu.

Ako bismo ocijenjivali prvih 100 dana – rekli bismo – ODLIČAN! No, ovo je tek početak, izazova neće nedostajati, a tim uzburkanim morem valja i nadalje ploviti.  

Jedan od ključnih izazova jeste i namjera da Bošnjaci u Hrvatskoj postanu ono što su za sebe uvijek govorili - most u odnosima između Bošnjaka i Hrvata, Države Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Svi preduvjeti su tu, a što se Bošnjaka tiče nikada nije nedostajalo volje da se uspostavlja dijaloški odnos. Naravno, ovo se ne tiče samo statusa bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj, već bi trebalo biti bitno za ukupne odnose koje podrazumijevaju i nužnost korektnog suživota Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.