O toj Bosni, o tom snu o Bosni, želio bih danas da kažem nekoliko riječi. Uvijek smo je zamišljali kao zemlju dobrih, uspravnih i ispravnih ljudi. I vjerovali da je u tome moć Bosne, ali i nemoć napadača koji su uvijek ponovo kidisali u nastojanju da je pokore. Kada se jednog dana budu pravile analize, ali kada se iz neke historijske udaljenosti bude odgonetalo to čudo bosanskoga otpora, naći će se – siguran sam – da je ta tajna bila negdje u dušama ili karakteru ljudi. Sjetite se proljeća i ljeta 1992. Mi gotovo goloruki, oni naoružani do zuba. A zatim, mi njih zajedno sa njihovim čeličnim grdosijama postepeno potiskujemo iz grada gore u šume, gdje i pripadaju. Bio je to istinski sukob između Dobra i Zla, između čovjeka i nečovjeka, doslovno – između duha i čelika. Duh je pobijedio! Ni po kakvoj vojnoj logici ni računici oni tada nisu trebali napustiti Sarajevo. Svi vojni aduti su bili na njihovoj strani, nijedan na našoj. Ipak su podvili rep i otišli, i onda 1992. i sada 1996. Zašto? Treba da razmišljamo o tome zbog naših današnjih dilema, sumnji i mnogih grešaka. I danas se mnogi sa pravom pitaju kako ćemo izaći na kraj sa prijetećim brojem pravnih i političkih zamki koje se pletu protiv cjelovite Bosne. Odgovor je kao i prije četiri godine: bit ćemo jači i pobijedićemo ako budemo bolji od naših protivnika, ako uz vojnu snagu, koju moramo imati, budemo istovremeno i nosioci dokazanih ljudskih vrijednosti, a protiv jednoumlja, barbarstva, isključivosti i nasilja svake vrste. I obrnuto: izgubit ćemo tu bitku ako primijenimo logiku: sve što oni nama čine, činit ćemo i mi njima. Tada gubimo našu moralnu i političku prednost, a na sceni ostaje njihova brojna i materijalna nadmoć. Tu grešku ne smijemo napraviti. (…)
Često smo govorili da Bosna nije samo parče zemlje na brdovitom Balkanu. Za mnoge od nas Bosna je ideja, san o zemlji na razmeđu svjetova, na velikoj granici između Istoka i Zapada. To je zemlja više vjera i nacija, pa stoga i zemlja tolerancije, gdje svako može da misli i vjeruje kako želi, gdje ne smije biti nasilja nad čovjekom i gdje neće biti nepravde. To je bio naš san o Bosni i samo takva Bosna može da postoji i opstane. Tu Bosnu su brutalno napali. Nisi uspjeli da je ubiju, ali su je teško ranili. Porušili su sela i gradove, ubili i protjerali ljude. Danas na većoj polovini Zemlje nema slobode ni ljudskih prava. Zato sam u Bihaću i Goraždu rekao da borba za Bosnu nije završena i da se nastavlja, pa su me optužili da najavljujem novi rat. Novi rat ne najavljujem niti nam treba, ali nam treba borba – a ima borbi i mimo rata – da se dokazani dželati skinu sa vlasti i da se uspostave ljudska prava tamo gdje se danas tako grubo i besramno gaze! Treba nam to da bi se protjerani mogli vratiti svojim kućama i da bi Bosna opet bila Bosnom.
