Eventualna pretpostavka da su stanovnici Bosne i Hercegovine, napose Bošnjaci, u osmansko doba zanemarili ili odbacili svoje pismo bosančicu bila bi u cijelosti pogrešna.
Uporedo s arapskim pismom i njegovim prilagodbama fonetskim sistemima osmanskog i perzijskog jezika, koje poznajemo i kao osmanski i perzijski alfabet, stanovnici Bosne i Hercegovine aktivno su koristili i bosančicu, pritom stvarajući i vrlo kvalitetnu književnost na maternjem bosanskom jeziku.
O čuvanju bosančice u Bosni svjedoči i Ćiro Truhelka:
“Muslimansku djecu nisu tom pismu poučavali putujući daskali ili meštri, nego rođena majka ili koji stariji kući privrženi i s njom srasli sluga ili dvorjanin, vješt tome pismu.” (Truhelka, Ć., Porijeklo bosanskih muslimana, U: “Hrvatska smotra”, 2, Zagreb, 1934, poseban otisak)
Ovo dokazuje i pismo Đula-hanume Filipović napisano Fehma-hanumi i Mehmedagi, u kojem potvrđuje da ju je tom pismu naučila njena mati, a koje na uvid nudimo čitateljima „Stava“.
